Onaj osjećaj kad ti netko otme pogaču, pa ti od nje dobaci po koju mrvicu, kao milostinju…
Tako se nekako, kao kakav faraon, Hrvatima umilostivio mjesecima zazivani visoki predstavnik.

Izbori u BiH odavna utjelovljuju onu pošalicu – grah je na stolu, pa tko što hoće.
Kako ljudi glasali da glasali, uvijek pobjede isti, te isti.
Dok je Komše, džabe ti Hrvatima zaokruživati drugog kandidata. Džabe ga plašiti personom non grata.

Prije ćeš gladnog ćuku (kako se sam izrazio) otjerati od kosti, nego sitnu dušu od mrvice vlasti. Ma, opet… ne treba kriviti ćuku, nego onoga tko mu uporno i uporno dobacuje kost.
A, ni drugi tabor iz redova Hrvata kanda ne zaostaje puno za spomenutom pošalicom s grahom uporno ga nudeći kao jedinu deliciju makar svima već izlazi na nos.
Kao da u cijeloj zemlji nema Hrvata do njihova kandidata.
Kao da je Hrvatima više do interesa neke stranke, nego do hrvatskih interesa.
I kakvog smisla ima iznova i iznova pozivati narod na isti, ustajali grah koji više ne žele kusati?

Kako je krenulo s tom demokracijom mogli bi Hrvati još ostati i bez Komše, kao Zmijavci bez katolika. Eno, ispade da tamo jedva da i ima katolika, baš kao ni Hrvata u BiH.
Tu je ionako sve moguće.

Jedino tu “takozvana” republika ima daleko veću autonomiju nego ona stvarna. Jedino tu umjesto izbornoga povjerenstva sam predsjednik proglašava svoju pobjedu. Jedino tu njemu daju glas čak i članovi obitelji njegova protukandidata. Logično.

A, visoki predstavnik… što on na sve to kaže?
Da se strpe do idućih izbora – kao i do sad.

Što će drugo reći netko kome je do Hrvata kao i do lanjskog snijega. Budu li čekali na njegovu pravdu, mogli bi se načekati.

Nada Beljan/Tomislavcity