Povijest religija ima mnogo toga interesantnog reći o nastanku religija, no još uvijek se nije počela baviti najvećom i najbrojnijom religijom svijeta zvanom nogomet. U starome Rimu građeni su brojni amfiteatri i cirkuske arene da bi se gladno i obespravljeno pučanstvo nasitilo, ako već ne kruhom i pravicom, a ono barem igrama, otkuda i ona poznata izreka „kruha i igara“ koju svi rado citiramo ne shvaćajući da se još uvijek primjenjuje daleko efikasnije nego onomad u starome Rimu.
I gledam tu famoznu, netom osnovanu “Ligu nacija“ pitajući se što će biti drugačije ukoliko pobijedimo ili ne pobijedimo i koju to točno razliku čini u mom životu. Hoće li se hrpa računa platiti sama od sebe ili će se, nekim čudom, u novčaniku stvoriti hrpa novca, ili što ti ja znam…
Donedavno smo svake četiri godine imali Svjetsko i Europsko prvenstvo, pa smo imali uzbuđenje svake dvije godine. S Ligom nacija smo to sveli na jednu godinu, i opet je mnogima i to previše čekanja. Zašto taj raj ne bismo sebi priuštili svako malo: tromjesečno, mjesečno, tjedno?
Ta, odavno su se stvorili uvjeti za takvo nešto. Vrući vjernici idu svakodnevno na Misu ne čekajući samo božićne i uskršnje blagdane, pa bi se tako moglo i tu kad su već vjernici nogometne religije daleko vrući od vjernika bilo koje druge religije, pa ukoliko globalisti doista imaju nakanu zatrti nacionalni suverenitet, kako to proriču tzv-ni teoretičari zavjere, onda će najprije morati ukinuti reprezentacije, dresove, himne… – jedino što se još dopušta ljudima kao civilizirani izraz domoljublja. Sve ostalo se olako proglasi konzervativizmom, nacionalizmom, nazadnjaštvom, pa čak i fašizmom.
I makar mi se ne sviđa što igrači imaju tako basnoslovna i nesrazmjerna primanja u odnosu na one koji ih bodre s tribina ili ispred malih ekrana, nipošto ne bih svoju malu lijepu domovinu utopila u neku bezličnu masu jedinstvene svjetske nacije kodnog imena „Borg“.
Ukoliko će nogomet pomoći u borbi protiv nadirućeg transhumanizma u režiji novog svjetskog poretka, spremni smo ponuditi barem još toliko. Ta, nećemo valjda dopustiti da rodna gruda i ognjišta jednoga dana postanu pojam koji će nam potomci guglati da bi saznali njihovo značenje.
Transhumanizam bi nas rado lišio toga nudeći kao zamjenu jezivu bajku o nadčovjeku ispražnjenom od sebe samoga. Na putu ka tom „plemenitom“ cilju smetaju obitelj, zavičaj, vjera, zajedništvo… čemu svakodnevno svjedočimo.
I makar nogomet nije osmišljen da bi podržavao nacionalno i ino jedinstvo, uvelike mu doprinosi – barem dok traju natjecanja. Pa, kako se odavna od najbitnije sporedne stvari na svijetu prometnuo u najbitniju, nema tog transhumanističkog boga koji bi to mogao promijeniti, barem dotle dok smo, nasuprot njihove parole „više od čovjeka“, još uvijek samo ljudi.
A, dok je nogometa, bit će i ljudi. Pa, da u nogometnom duhu parafraziramo jednu navijačku: „Živio nogomet! Krepo transhumanizam!“
Objesite vi svoj neuralink mačku o rep, mi ćemo radije u hrvatskim dresovima mahati hrvatskim zastavama, slušajući što nam govori srce, a ne neki tamo Elon Musk, Bože mi oprosti! Da je normalan pratio bi nogomet kao sva normalna čeljad, a ne tražio način kako od čovjeka napraviti robota košto je i sam. Pa, ja.
