Piše: Pere Smiljanić, o Vazmu 2022.

Ovih par predblagdanskih dana najvećeg kršćanskog i katoličkog blagdana Vazma – Uskrsa, čestitku hrvatskim građanima uputila su sedmorica umirovljenih generala RH.

U pismu je navedeno slijedeće:

Dvojica vrlo zaslužnih ljudi za obranu RH nalaze se na izdržavanju kazni koje su proizišle kao direktna posljedica pogrešne odluke sudaca Vrhovnog suda i neusklađenosti njemačkih i hrvatskih zakona vezano za kaznu i prava na uvjetni otpust. Ova nepravedna situacija u kojoj su se našli brigadir Josip Perković i brigadir Zdravko Mustač ne može se razriješiti navedenim mehanizmima.

Zato vas gosp. Predsjedniče , molimo da vi sanirate nepravedne posljedice za naše suborce, u okviru vaših zakonskih i ustavnih ovlasti.“

Pismo su potpisali umirovljeni generali: Ante Gotovina, Ivan Čermak, Kešimir Ćosić, Pavao Miljavac Ljubo Ćesić Rojs, Marinko Krešić, admiral Davor Domazet Lošo.

Obzirom na očekivane reakcije u hrvatskom narodu, a ponaosob u braniteljskoj populaciji, svoj potpis su naknadno povukli generali Krešimir Ćosić i, na sami blagdan Vazma, Marinko Krešić. U ponedjeljak, dok ovo pišem, pridružio im se i novi potpisnik, general Luka Džanko.

Čestitka je upućena u posebnom trenutku i na jedan zaista poseban način. Naime, u dane Velikog tjedna, kad svaki normalni Hrvat i građanin RH, poglavito vjernik, kako na osobnoj, tako i na široj nacionalnoj razini proživljava, osvješćuje i osmišljava muku, smrt i uskrsnuće našeg Gospodina, Isusa Krista, grupa ljudi, čije zvanje i zanimanje počiva i izvire iz/na časti, (pa zaboga radi se o hrvatskim najvišim časnicima iz nama svetog Domovinsko- obrambeno-oslobodilačkog rata), latila se na jedan sraman i nizak način baviti, za nas Hrvate toliko bolnom temom – LUSTRACIJOM, odnosno – TAMOM – POMRAČENJEM, hrvatskog naroda, hrvatskog društva i hrvatske nacije.

(Ako je LUSTRACIJA skidanje tame i osvjetljavanje i rasvjetljavanje određenog vremena, djelovanja, događaja, društva ,odnosno suočavanje s istinom – koja može biti samo jedna, onda je sprječavanje tog procesa i nastavak onog tamnog u kontinuitetu TAMA – POMRAČENJE.)

U vrijeme Velikog tjedna to ne rade moralni ljudi, poglavito ne istinski vjernici.

Na sam Vazam general Krešić je dao priopćenje za javnost u kojem pojašnjava razloge za potpis pisma:

„U ozračju Velikog tjedna simbolom pobjede nad grijehom i smrti, vođen plemenitom idejom svehrvatske pomirbe, a uzimajući u obzir određeni doprinos brigadira Josipa Perkovića i brigadira Zdravka Mustača u Domovinskom ratu, kao i o njihovoj poodmakloj životnoj dobi i zdravstvenom stanju, dao sam suglasnost na pismo svojih suboraca predsjedniku Republike Hrvatske sa zamolbom za postupanjem u skladu sa zakonskim i ustavnim ovlastima.”

U izjavi za medije, a vezano za povlačenje svog potpisa na predmetno pismo generala, general Ćosić je izjavio slijedeće:

„S obzirom na podjele koje je pismo u javnosti i u braniteljskoj populaciji izazvalo, odlučio sam na njega uskratiti svoju suglasnost. Nikad nisam bio niti želim biti uzrok takvih ili sličnih podjela i političkih sukobljavanja. Naprotiv, uvijek sam se zalagao, a to ću i dalje svim svojim bićem činiti, za svehrvatsko pomirenje i jedinstvo iseljene i domovinske Hrvatske, pri čemu mi je ideja vodilja misao prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana: „Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što!“

Također, general Pavao Miljavac na istu temu navodi slijedeće:

„Gospodina Perkovića znam od 90-ih godina, znam što je uradio za uvoz oružja, znam da je kamione pratio prema Hercegovini. Mnogima je davao putovnice. Tuđman veli da nije bilo Perkovića, ne bi bilo ni mene, ni HDZ-a, a ni države .Ono što je bilo prije, ja u to ne ulazim.“  Nadalje, general Miljavac otkriva otkud je došla ideja: “Mene je zvao general Rojs, mislim da je Gotovina, Čermak, mislim da su kod predsjednika razgovarali o tom koliko znam”, zaključio je Miljavac.

Ili, pak, sažeta izjava generala Rojsa, u kojoj navodi: „Za te stvari koje su vani, svi znaju da su u cijelom procesu protiv njega (Josipa Perkovića) našli samo da je dao ključ…… da bi zaključio da „Ako je valjao Franji Tuđmanu i Gojku Šušku, tko sam ja da govorim nešto kontra?“

Međutim, da li je sve tako kako navode koautor i generali-potpisnici?

Kao prvo čudno je da se ta osmorica umirovljenih hrvatskih generala, obzirom na dosadašnju suzdržanost, bave politikom i miješaju u donošenje političkih odluka. Jer ovo je isključivo političko pitanje. Zbog sličnih postupaka su i umirovljeni od strane bivšeg predsjednika Mesića.

Nadalje, ako se, pak, bave, zašto to ne rade principijelno, jer su do sada imali nebrojeno prilika, dapače, bili i pozvani to raditi, a nisu. O tome ću konkretnije malo poslije.

Postavlja se pitanje koja to “nevidljiva sila” gura te generale-potpisnike da to rade upravo sada:
– u vrijeme ozbiljnih sigurnosnih problema izazvanih ratom u Ukrajini;
– u vrijeme mogućeg prelijevanja te krize u naše susjedstvo, gdje postoji realna opasnost od eskaliranja sukoba, kako u BiH, tako i na Kosovu i Crnoj Gori. Jer mi tu ne držimo upaljač koji potpaljuje vatru i ne možemo znati vrijeme. Upaljač drži netko treći.
– u vrijeme pred obilježavanje obljetnice Bljeska
– u vrijeme pred skori Dan državnosti
– u stresno vrijeme svibnja, kad hrvatski narod ponovno proživljava golgotu prisjećajući se na žrtvu BLEIBURGA (ove godine posebno iz razloga zabrane komemoriranja na Bleiburškom polju )
– u vrijeme strašnog egzodusa hrvatskog naroda odlaskom mladih, kako iz RH, tako i iz BiH.

Postavlja se pitanje kome danas trebaju podjele u ionako podijeljenom i do krajnjih granica traumatiziranom hrvatskom društvu?

Ili se, pak, radi o osjećaju nadmoći te strukture ljudi, obzirom su prigrabili sve poluge vlasti u RH: krupni kapital, državu, sudstvo, medije?

Da li se radi o sondiranju terena, testiranju stanja puštanjem probnih balončića i pripremi za određene buduće odluke?

Zašto se u hrvatskom društvu-državi sve relativizira ?

Idejni tvorac/ci ove inicijative zasigurno nisu osmorica umirovljenih generala, kao što nije niti odvjetnik Ante Nobilo, koji je u ovome svojevrsni moderator i eksponent te strukture, odnosno ideologije.

S par riječi ću se osvrnuti na dvojicu generala koji su svoj potpis povukli.

Tragično je i jadno da general Krešić i general Ćosić zbog pritiska javnosti, a ne zbog svojih iskrenih uvjerena da su pogriješili, da su možda dezinformirani, povlače svoje potpise, pa poput male djece traže kojekakve niske i prozirne izgovore. Baš generalski! Mašala!

Znači, da pismo nije dospjelo u javnost oni ne bi povukli svoje potpise. Koji kukavičluk!
Žalosno je i tragično da oni ne vide, a još tragičnije ako nemaju sposobnost, osjećaj i potrebu vidjeti da svojim pismom traže pomilovanje, što pomilovanje?, traže rehabilitaciju zločina! Traže rehabilitaciju jugokomunističke i velikosrpske ideologije iz bivše SRH, personifikacija kojih su u ovom slučaju gospoda Mustač i Perković, jer su bili perjanice represivnog aparata, progoneći svaku ideju hrvatske slobode i svaku pomisao na samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku. Jedan na najvišoj republičkoj, drugi na najvišoj saveznoj razini bivše Jugoslavije.

Ta ideologija zla, ideologija koja je hrvatskom narodu u Domovini i svijetu ostavila toliko krvavih tragova, masovnih, što otkrivenih, što neotkrivenih grobnica, rana i ožiljaka, je u izravnoj suprotnosti s bilo kakvom slobodnom, demokratskom i samostalnom hrvatskom državom.

Dapače, to je negacija hrvatske države, Što je povijest u dva navrata i potvrdila.
Što je najtragičnije i najsramnije, protiv te ideologije zla, koju je simbolizirala zvijezda petokraka i kokarda su se generali – potpisnici u Domovinskom obrambeno – oslobodilačkom ratu borili, što samo po sebi cijelu stvar čini nenormalnom, apsurdnom i patološkom.

Da su se, pak, kojim slučajem gospoda Mustač i Perković pokajali kroz razdoblje Domovinskog rata (u duhu ovog vremena Vazma ispovjedili svoje grijehe, te time olakšali dušu), za što je bila prava prigoda, a što je bilo, na neki način normalno, a nisu. Pa i da su to napravili poslije, u tijeku svog sudskog procesa, što se na neki način, obzirom na poodmaklu životnu dob, kad svaki čovjek ima više vremena i više potrebe o svom životu razmišljati i svoditi račune, priželjkivalo, te razobličili taj cijeli zločinački i represivni aparat bivše diktatorske, umjetne tvorevine Jugoslavije, na žalost i na nesreću hrvatskog naroda nisu, inicijativa i pismo generala-potpisnika imali bi sasvim drugi kontekst i težinu.

Dapače, da su to napravili 90-ih godina, skupa s jednom cijelom strukturom ideoloških jugokomunističkih istomišljenika, mi bi danas u RH imali sasvim drugo, naprednije i u svakom smislu razvijenije društvo, puno razvijeniju pravnu državu. Društvo iz kojeg mladi ne bi odlazili. Prestali bi se baviti prošlošću, te bi svu energiju usmjeravali u potpuno drugačije razvojne procese, za što smo svakako imali i imamo potencijal.

Ova jugokomunistička, kosovsko – udbaška struktura imala je sve potrebne uvjete za vlastitu preobrazbu; imala je vrhovnu državnu politiku pomirbe i imala je oprost hrvatskog naroda. Trebalo se samo POKAJATI! To mogu veliki ljudi – PONIZIT SE I POKAJATI!

Međutim, to očito za njih nije bilo dovoljno. Ta struktura ne poznaje Boga. Iz te činjenice izviru sva ostala njihova zla, a samim time i negativna refleksija tog zla za hrvatsku državu i hrvatski narod. Odgajani u komunističkoj ideologiji, morali su prvo ubiti Boga da bi sami postali gospodari života i smrti, gospodari morala, savjesti, vlasnici istine. Takvima nikad dovoljno materije – novca. Pune vreću koju još nitko u povijesti nije napunio. Kad se dovoljno obogate, onda postaju gladni ljudske krvi.

U biti, oni su jadni, mali, nedovršeni ljudi. Ljudi koji nemaju duhovnost, ljudi koji ne poznaju riječ istina, ljubav, mir, poniznost, oprost, prijateljstvo, Dom, Domovina!
Njihovi ministri ne ministriraju – služe svom narodu. Oni vladaju. U pravilu oni ne grade, oni ruše!

Njihov glavni ljudski organ je njeno veličanstvo (čitatelje molim za oprost, ali moram to reći izvorno) “guzica“. Njihova voda ne smije biti čista i bistra, jer u njoj ne znaju plivati. Zato oni svaku hrvatsku vodu, nošeni instinktom da bi opstali, moraju mutiti!

Ne može se nijedan živući organizam, pa tako i hrvatsko društvo razvijati s tumorom i atavizmom prošlosti – ideologijom zla koju rijetko koji narod i država na svijetu ima, kao što to ima naše hrvatsko društvo.

Samo velik čovjek može biti POKAJNIK.

Zahvaljujući toj svojoj preobrazbi, može biti u Božjoj milosti – biti U ISTINI, U MIRU, kako u sebi, tako i sa svima oko sebe. To se odnosi, ne samo na ljudsku osobnu razinu, već i na narode. Pokajnik je pravi dragulj u Božjim očima i nosi velikog ploda. Zato je, primjerice, Franjo Asiški, ostavljajući svoj aristokratski status i razvratan način života, mogao stvoriti i svijetu u baštinu ostaviti sv. Franjevački red. Zato je Židov, Savao, obrativši se i postavši sv. Pavlom, mogao tako gorljivo, kao nijedan drugi apostol u bezbožnom Rimskom carstvu navješćivati Božju riječ i ljubav prema bližnjemu, pred kojom će i samo carstvo pokleknuti.

Dok ovo pišem u misli mi dolaze istinski hrvatski obraćenici, svi odreda nekada istaknuti komunisti, a neki od njih bivši komunistički ideolozi, koji su za hrvatski narod i hrvatsku državu dali jako puno. Sve njih sam imao prigode i osobno upoznati.

Prije svega, pok. Marko Veselica – hrvatski Mandela, hrvatska intelektualna gromada i dobra duša, koji se, kao istinski obraćenik, nikad nije sustezao govoriti o tome. Dapače, samo tako veliki čovjek je mogao u Ledićevoj kleti na Plešivici, kad je od svih nazočnih predložen da bude predsjednik HDZ-a, to uljudno odbiti i sam predložiti Franju Tuđmana. To sam osobno i ne jedanput čuo od pok. Marka. Iako narušena zdravlja i unatoč godina, nije mu bilo teško u Kelešinki kod Đakova, rodnom selu pok. Ivice Krnjaka, skupa s nama prijateljima pok. Krnjaka, dočekati Ivicu Krnjaka, koji je u montiranom sudskom procesu osuđen na 8 godina robije. Marku nije bilo teško dočekati iz zatvora, nakon 15. godina robije i Tihomira Oreškovića.

Dana 24. siječnja 2014. u prigodi odlaska gospode Mustača i Perkovića na sud u Njemačku
pok. Marko Veselica se u jednom neformalnom privatnom druženju, upriličenom za tu prigodu, radovao napokon započetim procesima kakve, takve lustracije, uz žal da to u ime hrvatskog naroda i hrvatske države radi njemačko pravosuđe.

Pok. Zdravko Tomac se faktički javno kroz tisak ispovijedao i razobličavao svoje komunističke zablude. Svima su u sjećanju ostali njegovi govori i politika pomirbe koju je predstavljao i zagovarao u Hrvatskom saboru.

Pokojnog Tomca, pok. Zvonimira Šeparovića i pok. Slobodana Langa nije smetala negativna, zločesta i sramna javna percepcija Daria Kordića, hrvatskog pravednika i mučenika, osuđenog u montiranom sudskom procesu na 25. g. strogog zatvora, da ga sa mnoštvom hrvatskog puka u zračnoj luci Zagreb 6.6.2014. dočekaju i da u prepunoj zagrebačkoj katedrali, uz mnoštvo svećenika i četiri hrvatska biskupa, skupa s njim slave sv. misu zahvale.

U nastavku ću se osvrnuti i na česta pozivanja na predsjednika Franju Tuđmana.
Smiješno je u pismu, isprikama i raznim komentarima čitati razne fraze i neizostavno se pozivati na pokojnog Franju Tuđmana, počev od generala potpisnika, pa do koautora pisma odv. Nobila.

Ako se, pak, pozivaju na pok. Franju Tuđmana trebali bi se u duhu njegove politike pomirbe i pomiriti s hrvatskim narodom. Tako, primjerice ne iskrivljivati njegov odnos prema NDH, jer je za pok. predsjednika bila izraz težnje hrvatskog naroda za svojom državom. Također, trebaju reći istinu o odnosu Franje Tuđmana prema BiH, a ne lagati i uporno trovati medijski prostor tezama o tome kako je Tuđman dijelio BiH i kako je Hrvatska agresor na BIH.

Pozivajući se na Tuđmana i pomirbu mogli su i morali nastaviti s pronalaženjem i iskopavanjem masovnih grobnica, a ne odmah po promjeni vlasti 2000. g. raspustiti Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Itd….itd…

Nakon potpisa na ovakvom pismu, ne može se domoljublje i čast potpisnika pokriti nikakvim činovima, titulama, zaslugama ili, pak, strukom. Kod potpisnika ovog pisma u buduće je sve devalviralo, sve je postalo prazno i neuvjerljivo.

Kakvog li makijavelizma i kakvog licemjerja? Sramno.

Doista je velika povezanost tog čina sa simbolikom Velikog tjedna – vi ste poput Jude Iškariotskog za šaku škuda izdali svoj narod, baš na način kako je on izdao Isusa! Prodali ste svoj obraz i svoju čast. Međutim, puno je poraznije što ste narušili ugled hrvatskog vojnika, hrvatskog generala, te što ovime unosite podjele u Hrvatsku vojsku, općenito u hrvatsko društvo.

Ili je moguće, to i cilj ideologa ovog pothvata?

Naravno, generali potpisnici poslužili su samo kao sredstvo u kuhinji Pilata (Zoran Milanović) i Velikog/ih svećenika (Velikog meštra – u Hrvatskoj ih ima više), koji su i osmislili izdaju.

Navodni motivi za brigu zbog zdravstvenog stanja i starije životne dobi gospode Mustača i Perkovića, kao i rad na pomirbi hrvatskog društva toliko su prozirni i prepoznatljivi da vrijeđaju inteligenciju prosječnog Hrvata.

Iz svega u i oko pisma jasno je vidljiv udbaško-kosovski rukopis.

U nedavnoj prošlosti bilo je itekako prilika za plemenitost i suosjećanje generala -potpisnika. Dapače, uvijek su bili pozvani to činiti, a nisu. Javnost nije upoznata sa sličnim inicijativama, brigom i skrbi za pokojnog Đuru Brodarca, koji je umro u zatvoru i kojem je onemogućeno osnovno liječenje. Također, brigom i skrbi za pok. Tomislava Merčepa, koji se godinama zdravstveno doslovno raspadao, polomljen sudskom trakavicom, koja se godinama vodila protiv njega u montiranom sudskom procesu, a toliko je zaslužan za obranu Hrvatske, poglavito Vukovara na samom početku agresije.

Također, javnost nije upoznata sa sličnom brigom za Branimira Glavaša i hrvatskog viteza pok. Ivicu Krnjaka, kojeg smo nedavno u Osijeku ispratili na posljednji počinak, a koji je zbog ljubavi prema Hrvatskoj u bivšoj Jugoslaviji odrobijao punih 12 godina, te 8 godina u RH, a sve na pravdi Boga i sve u montiranim sudskim procesima, čiji su sinovi Matijaš i Zvonimir, iako visokoobrazovani ljudi, godinama nisu uspjeli pronaći posao u Hrvatskoj, morali poći trbuhom za kruhom vani.

Isto tako, javnost nije upoznata sa sličnom brigom za Darija Kordića, hrvatskog pravednika i mučenika, kao ni sa sličnom brigom za Mirka Norca, za Tihomira Oreškovića, presuđenog na 15. godina zatvora. Mogli bi još dugo nabrajati…..

Obzirom na motiviranost duhom pomirbe, i zaslugama u naoružavanju RH gospode Mustača i Perkovića, kako navode koautor i potpisnici pisma, nije poznato da su se isti angažirali u procesu koji se 1998. U RH vodio protiv pok. Dinka Šakića, u kojem je osuđen na maximalnih 20 g. zatvora. Nakon odležanih 10 godina, kao teško bolestan starac, umro je u 87. godini. Umro je, ponosan i ispunjen, kako je znao reći, jer je doživio hrvatsku Domovinu. Unatoč sudskom procesu u kojem su korišteni lažni svjedoci, a njemu onemogućeno izvoditi dokaze, bila mu je čast umrijeti u Svojoj Hrvatskoj, a ne negdje u bijelom svijetu.

Možda bi koautor ovog pisma, obzirom na iskustvo iz slučaja Artuković imao što na tu temu reći?

Taj isti gospodin Šakić, kojeg su početkom Domovinskog rata u Argentini posjećivali različiti visoki hrvatski dužnosnici, kao i sam Franjo Tuđman, među prvima se početkom Domovinskog rata stavio na raspolaganje državi Hrvatskoj i u Hrvatsku, tada pod embargom, iz Argentine, posredstvom svog osobnog prijatelja predsjednika Argentine Menema, osigurao i dopremio znatne količine oružja. Predsjednik Tuđman je bio zahvalan pok. Dinku Šakiću za svu pomoć vezano za naoružavanje, te mu slao pisma zahvale, obavještavajući ga kako se priprema sva potrebna dokumentacija za njegov dolazak u Hrvatsku.

Obzirom je predsjednik već ozbiljno obolio, dušobrižnici su se potrudili, umjesto da mu ispune želju, te isto provedu, raspisati tjeralicu za još jednim, eto baš tada slučajno pronađenim ustašom, i na taj način stvoriti takvu medijsku hajku, kojom su mjesecima uveseljavali hrvatsku i svjetsku javnost, a u biti skrenuli pozornost s netom pronađene masovne grobnice „Ovčara“, te time štitili velikosrpske krvnike od hrvatske i svjetske javnosti. Zanimljivo, ovdje nestaje empatija i briga za starijeg gospodina, ovdje nema zahvale za zasluge u naoružavanju RH. Da, moguće je da gosp. Šakić i nije čovjek!

Eto tako funkcionira na djelu pobratimstvo jugokomunista i velikosrba!

Ponovno na tragu nazovi brige o bolesnim i starijim ljudima, plemenitim nakanama i motivima, i radu na pomirbi hrvatskog društva.

U SRH je 1986. godine, nakon dvogodišnjeg sudskog procesa bez presedana protiv Andrije Artukovića, koji je u postupku preživio teški infarkt, unatoč navršenih 85. g. u procesu za kojeg relevantni stručnjaci tvrde da je bio namješten, obzirom su se na suđenju izvodili lažni svjedoci, što će proces okarakterizirati kao politički. Proces, u kojem je Artukovića branio ugledni zagrebački odvjetnik Silvije Degen, u iščekivanju izvršenja smrtne kazne, u zatvoru je umro Andrija Artuković. Državni tužitelj u slučaju Artuković bio je Ante Nobilo, koji se tijekom procesa obratio gosp. Artukoviću:

Artukoviću, nećeš više doživjeti svoju Nezavisnu Hrvatsku!“

Na to mu je starac Artuković odgovorio: „Ja neću, ali ti sigurno hoćeš!“

Unatoč tadašnjim zakonskim odredbama i normalnoj moralnoj normi svakog iole demokratskog društva, a po kojima je država dužna dati tijelo najbližoj rodbini, to u slučaju Artuković nije učinjeno. Tijelo preminulog Andrije Artukovića je prema svim indicijama kremirano, te je SDB-a, kolokvijalno UDB-a uzela pepeo, koji do danas nije predan obitelji, odnosno sinu Radoslavu.

Zašto se vraćam na ovaj detalj? Upravo iz razloga što je u izravnoj vezi s SDB-om SRH i s Josipom Perkovićem.

Bio bi minimum pristojnosti, da ne kažem zakonske obveze, da koautor i prijatelj Josipa Perkovića, kao i njegovi suborci utječu da se to nakon 38 g. i dogodi. Upravo zbog pomirbe na koju se toliko pozivaju koautor i generali potpisnici, bilo je i previše vremena za rasvjetljavanje ubojstava: Ludviga Pavlovića, Blaža Kraljvića, Mire Barešića, Ante Paradžika i dr., a koje bi relaksiralo ovo društvo. Obzirom se pozivaju na nemjerljive doprinose njihovih kosovsko – udbaških suboraca, između ostalih i u obavještajnom radu za Hrvatsku, za što su gospoda Mustač i Perković dokazani eksperti, bilo bi za očekivati da i oni nešto o tome kažu. Vjerujem da imaju šta!

Također, zbog pomirbe i njihovih motiva za pomirbom hrvatskog društva, uputno bi bilo da se suborci generala potpisnika, Mustač i Perković i njihov prijatelj i koautor pisma, nakon tolikog vremenskog odmaka kažu tko je u rujnu 1975. od strane SDB-a i po čijem nalogu podmetnuo eksplozivnu napravu u tkz. Bobmaškom procesu „Paromlinska“ (zna se da je to UDB-a uradila)? Inače, u ovom montiranom procesu je optuženo 19 hrvatskih intelektualaca. Moj dragi prijatelj i nekadašnji radni kolega, Mate Batinić, kao prvoosumnjičeni dobio je 8 godina zatvora, dok je njih 5 osuđeno na smrt: Đuro Perica, Tvrtko Miloš, Anton Cvek i drugi.

Postavlja se pitanje kako je moguće u demokratskoj Republici Hrvatskoj, da gospoda Mustač i Perković za sva navedena djela, za osude na smrtne kazne uživaju sve privilegije, sva odlikovanja i sve činove u RH i kako to da su, primjerice, ta prava, odlikovanja, činovi oduzeti Norcu, Glavašu, Oreškoviću i mnogim drugima?

Također, znakovito je da po završetku Domovinskog rata do danas u RH nemamo orden VITEZ – HEROJ Domovinskog rata? Da li je po tom pitanju bilo inicijative Hrvatskog generalskog i Hrvatskog časničkog zbora? Domovinski rat je dao toliko VITEZOVA da smo taj izraz mogli brendirati!

Isto tako, da li je bilo sličnih inicijativa da se od srpskog agresora traži ratna odšteta, a ne da se ovaj napaćeni narod sam plaća cijelu poratnu obnovu?

Nadalje, postavlja se pitanje da li je bilo sličnih inicijativa, pa da se na zdrav način valorizira stari, časni hrvatski pozdrav ZA DOM SPREMNI? Častan je jer smo s s njim od ugovora potpisanog s papom Agatonom 679. godine uvijek branili svoja ognjišta, svoju kulturu i grobove svojih predaka!

I baš se u njem najjasnije zrcali duša Hrvata!

Na žalost, tužna je istina da se jedan dio u ratu časnih ljudi – visokih časnika, okrenuo privatizaciji, biznisu, gomilanju kapitala, te zbog toga nije imao interesa vidjeti stvarne probleme hrvatskog društva, a poglavito u probleme braniteljske populacije. U protivnom, da jeste, pojedinci ne bi danas imali toliki kapital i ne bi toliko branitelja izvršio suicid.

Naravno, mi živimo u Hrvatskoj gdje uvijek neka „nevidljiva ruka“ nad tim bdije i moderira!

General George Smith Patton Jr.:

Ako si prolijevao svoju krv za ovu zemlju da bi to kasnije do smrti naplaćivao, reci koliko ta ljubav košta da je platimo i kupi prnje odavde, idi tamo gdje se domovina može kupiti za novac!”

Hrvatski narod je svetinja i samo je iznad njega Bog! Ta nije Hrvat kroz stoljeća slučajno klicao BOG I HRVATI !

Sad se obraćam Tebi generale Gotovina. Unatoč tome što se nas dvojica nismo nikad osobno upoznali, zbog niže navedenog obraćam ti se sa TI! I cijela Hrvatska je svo ovo vrijeme, na neki svoj način bila s Tobom na Ti. Za običnog hrvatskog čovjeka Ti si bio ipak posebniji general.

Dragi moj generale, ne davno, diljem Hrvatske, na svakom se koraku moglo vidjeti SVI SMO MI GOTOVINA. Zbog tog se generale riskiralo, jer je vlast to progonila. Mnogi smo sobom nosili i dijelili te male bilborde. U društvu je zbog toga vladao strah.
Ovi ti pišem i zbog suza radosnica koje su same tekle 16. studenog 2012. dok sam slušao
presudu koju je čitao sudac Meron u Hagu, apsolutno svjestan što ona znači za Hrvatsku, i svjestan da se nije sudilo Anti Gotovini, sudilo se hrvatskoj državi. Ne daj Bože ni pomisliti što bi se sve dogodilo da je bila suprotna Odluka, a što je tadašnji državni vrh
očekivao, a što se nije moglo sakriti na izrazima njihovih lica. Moj generale, poslije presude, ni od kog organiziran, hrvatski narod hrlio je prema Trgu bana Jelačića.
Napunio ga ko šipak. Ante, staro i mlado, takvo ozračje, takva neopisiva sreća, to treba doživjeti! (podsjećam Te na to s par svojih fotografija).

Pišem i u ime mnogih koji su skupa sa mnom nastojali skrbiti i biti (svaki na svoj način) od pomoći Dunji i malom Anti.

Također, pišem Ti zbog prepune zagrebačke katedrale i mise zahvale Bogu za taj događaj. Moj generale, nema osobe na misi u katedrali, a da nije pustila suzu. Dokle oko seže, vidiš od sreće uplakane ljude, običnog hrvatskog čovjeka – kojeg si ovim činom izdao. Pišem i u ime nikad većeg mnoštva ljudi okupljenih na komemoraciji žrtvama Vukovara 18.
studenog 2012., inspiriranih između ostaloga i tvojom presudom.

Moj generale, neopisiva sreća i radost na licima ljudi mogla se naprosto rezati nožem. Ljudi u kolini nisu hodali, lebdili su!

E …moj Ante!

I na koncu, a to je ono što me najviše boli, pišem Ti i zbog Tvoje slike u mom domu – mojoj dnevnoj sobi, gdje u sklopu ciklusa – OBNOVA HRVATSKE zauzima posebno mjesto.

Na prvoj slici je Bruno Bušić – nositelj ideje pomirbe, koju je preuzeo od Vjekoslava Maxa Luburića i predao pok. Tuđmanu! Na drugoj je naš Bijeli Hrvat, sv. Otac Ivan Pavao II, bez čijeg zauzimanja i blagoslova ne bi bilo hrvatske države. Na trećoj je Gojko Šušak – simbol domoljubne, iseljene Hrvatske, koja je za oživotvorenje hrvatske države tražila i našla obraćenog hrvatskog generala, sposobnog nositi se sa udbo – kosovskom strukturom i stvoriti državu, što i bi. (Očito da to nije do kraja napravio!) Na četvrtoj je predsjednik, Franjo Tuđman, vojnik, povjesničar, hrvatski obraćenik, političar, državnik. Zatim dolaziš Ti generale, simbol ratnog viteštva, vojničke časti i časne pobjede u Domovinskom ratu.
Nadalje dolazi naš vitez Blago Zadro koji predstavlja običnog vojnik iz naroda – (obzirom su u Hrvatskoj – 2000 g. krenuli procesi rashrvaćenja i detuđmanizacije, kao što vidiš generale, moj Blago Zadro to vidi i osjeća; umoran je, izdan i gleda s nevjericom prema dolje). Na kraju je simbol uzništva svih Hrvata kroz povijest, Zvonko Bušić (krv i muka mučenika uvijek je veliko sjeme koje ide u Nebo. I Nebo usliša svu tu uzničku krv, suze hrvatskih majki i sestara kroz povjest i preko Ivana Pavla II blagoslovi hrvatsku državu )

Moj dragi generale, zbog Tvog čina Tvoju sliku sam morao ukloniti iz svog doma!

Hrvatski narod nije budalast. Kako je bio svjestan što je značila Tvoja haška presuda 2012., tako je duboko svjestan što danas znači Tvoj potpis na pismu, čiju pozadinu i poruku duboko osjeća!

Domoljubni hrvatski narod zna da SVI SMO MI ANTIGOTOVINA!

Nadalje, najznakovitiji stav vezano na predmetno pismo iznio je u svojem pojašnjenju stavljanja potpisa na pismo, general Miljavac. Njegov stav faktički otkriva razloge i cilj ove operacije POMILOVANJE.

Miljavac kaže:

Tuđman veli da nije bilo Perkovića, ne bi bilo ni mene, ni HDZ-a, a ni države.
Drugim riječima, UDB-a, bivše jugokomunističke strukture stvorile su državu, a onda, logično, da je Tuđman bio dio tih struktura, što su obične insinuacije. U najmanju ruku da mi još uvijek živući suvremenici, hrvatski branitelji i poglavito mi DRAGOVOLJCI ne postojimo. Upućujem generala Miljavca da kod vojnih analitičara iz Pentagona (iako on to zna) prouči njihove stručne studije o Domovinskom ratu, gdje izričito podcrtavaju da je presudno za nastanak hrvatske države, dok Hrvatska vojska još nije naoružana, a ni adekvatno ustrojena, neopisiv moral i spremnost na žrtvu branitelja u samim počecima Domovinskog rata. Znači moral, samoprijegor i spremnost na žrtvu nas dragovoljaca Domovinskog rata, kao i cijelog hrvatskog naroda uopće.

Uostalom, vidimo što se događa u današnjoj Ukrajini. U nekim elementima je jako usporedivo sa početkom srpske agresije na Hrvatsku. (moral vojske i naroda Ukrajine)!
Hrvatski narod – hrvatski branitelji stvorili su hrvatsku državu i, ako Bog da, nećemo je rušiti kao jugokomunisti s partizanima i četnicima 1941., već je razvijati i čuvati!

Domovina je jedna!

General Miljavac bi, pozivajući se na predsjednika Tuđmana morao znati i stavove pok. predsjednika, a vezano za gosp. Perkovića i cijelu tu udbaško-kosovsku strukturu
(Mesić, Manolić, Josipović, Boljkovac ….) da:

„Neprijatelja u kriznim vremenima moraš držati blizu sebe.”

Isto tako, kad bi početkom rata predsjednik Tuđman primao naše hrvatske domoljube koji su dolazili izvana i stavljali se na raspolaganje hrvatskoj državi (padaju mi na pamet pok. Drago Sudar, nedavno preminuli, pok. Nikola Štedul i drugi – pročitati njihove izjave), poslije razgovora s njima i prije upućivanja u sektor gosp. Perkovića, na neki način im je stavljao do znanja komu ih upućuje. Stoga je od generala Miljavca i odvjetnika Nobila nekorektno i zasigurno zločesto, pozivati se na predsjednika Tuđmana. Kad čovjeka nema, sad KIBI DABI!

Također, u studenom 1993. Vijeće za utvrđivanje žrtava državnog terora u inozemstvu, a koje je radilo u sklopu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava izradilo je Izvješće o 68 likvidacija hrvatskih političkih emigranata u svijetu, u kojem se navode imena najznačajnijih djelatnika Udbe koji su u tome imali ulogu. Među njima se navodi i ime Josipa Perkovića, izravno odgovornog za 6 ubojstava i 4 otmice. Kad je o tome predsjednik Komisije upoznao predsjednika Tuđmana, predsjednik je dao nalog da se Perkovića ukloni iz sustava.

Postavlja se pitanje zašto nije i koja je to „nevidljiva ruka“ moderirala?

Odaslana poruka upućuje na cilj, a on je mi smo (jugokomunističke, udbaškokosovske strukture) kontinuitet hrvatske državnosti.

I stvarno, u Hrvatskoj se vodi jedan specijalni rat za taj svojevrsni KONTINUITET! Odnosno, u Hrvatskoj se vodi specijalni rat za hrvatsku prošlost.

Domoljubna Hrvatska se u jednom sveopćem hrvatskom pokretu 90-ih pomirila i ostvarila stoljetni san – obnovila hrvatsku državu.

Ova odnarođena, jugokomunististička Hrvatska, kako vidimo i ovim pismom „ratuje“, a ratovala je i kroz povijest protiv hrvatske države. Jugokomunisti i velikosrbi su rukom pod ruku, cijelo 20. stoljeće radili na štetu hrvatskog naroda i hrvatske države. Pod svaku cijenu se želi braniti neobranjivo. Pod svaku cijenu se želi braniti laž!

Prije svega karakter borbe u Drugom svjetskom ratu i vladavinu i karakter države u razdoblju 1945. – 1990. g.

Naprosto su neobranjive povijesne činjenice ,a one su:

– da su jugokomunisti i velikosrbi, s partizanima i četnicima rušili vlastitu hrvatsku državu – NDH. To su počeli raditi u Bjelovaru, prije proglašenja NDH, a nastavili odmah po formalnom proglašenju, prije bilo kakvih represivnih radnji vlasti u nastajanju, jer ih i nije moglo biti, obzirom još uvijek nije ustrojena hrvatska vojska i redarstvo. (Ukoliko se u pojedinoj državi vlast, političke stranke, grupe građana, pojedinci, bave zločinom, kriminalom…tada se ne ruši država, nego narod na slobodnim demokratskim izborima bira bolju vlast, a čuva vlastitu državu, bez koje nema ni vlastite slobode).
– da je od strane jugokomunističke ideologije, a po jugoslavenskim partizanima, a za račun dolaska na buduću vlast i za račun velikosrpske ideologije (Domovinski rat potvrda i dokaz) nad hrvatskim narodom 1945. izvršen genocid i egzodus, tako da je demografski devastiran – do 1948. g. ostao je bez 639.000 stanovnika – dr.sc. Stjepan Šterc.
– da je u Drugom svjetskom ratu i poraću pod jugokumunistima ubijeno 663 svećenika –biskupa, svećenika, časnih sestara, više nego u 4-5 nama susjednih i srednjoeuropskih zemalja zajedno – Martirologij, don. Ante Baković.
– da su u ime bratstva i jedinstva, a u biti za ime svog ostanka na vlasti i račun velikosrpstva „halalili“ povijesne hrvatske zemlje: BiH, Boku Kotorsku, Srijem, Bačku, u kojima su Hrvati bili većinski gruntovni vlasnici i većinski katastarski posjednici, a u pojedinim pokrajinama i regijama i većinsko stanovništvo.
– da je u razdoblju od 1945. – 1990. u Hrvatskoj uvedena jednopartijska diktatura, koja je progonila i zatirala vjeru općenito, crkvu u Hrvata poglavito, hrvatski jezik, hrvatski nacionalni duh, kulturu i identitet, zatirala svaki nacionalni osjećaj. Drugim riječima –zatirala je domoljubni osjećaj i potrebu za svaku buduću samostalnu i slobodnu hrvatsku državu. Sijala strah.
– da je osmišljeno 1960. godina 20. st. nastavila demografski devastirati hrvatsku zemlju otvaranjem granica, sve kako bi sprječavao bunt naroda koji je sve lošije živio, a u cilju očuvanja vlasti.
– da je i današnje demografsko pražnjenje Hrvatske vođeno istim instiktom opstanka na vlasti, bez empatije i brige za budućnost hrvatske države, s time što današnji egzodus iz Hrvatske karakterizira to da danas zemlju napuštaju intelektualno najpotentniji mladi ljudi, koji bi trebali biti naš znanstveni kapital i oslonac, kako sadašnjeg, tako i budućeg ekonomskog i svakolikog razvoja, dok je 60-ih godina prošlog stoljeća zemlju napuštala pretežito radna snaga. I u jednom i u drugom slučaju Hrvatsku ne napuštaju djeca jugoslavenskih i komunističkih struktura, udbaško-kosovskih struktura. Za njih nisu samo osigurana radna mjesta u državi, već i unosni poslovi koje u pravilu plaća država. Narod bi rekao „kruha bez motike“.

Osobno sam bio predmetom montiranog kaznenog progona 2000. g., poslije promjene vlasti i dolaska na vlast jugokomunističkog mentalnog sklopa, pa jako dobro znam o čemu govorim i jako dobro znam kako se to radi! Te, 2000. godine u Hrvatskoj se dogodio tsunami i pogrom. U svim ministarstvima RH sustav se provjetravao od svih kadrova vezanih na Domovinski rat. ( Meni bi znali reći: „ da me j..o predsjednik Tuđman i ministar Šušak!“). Ti isti, kad su u potpunosti uzeli „državu“, danas se licemjerno pozivaju i na jednog i na drugog!

Da. To je taj udbaško-kosovski rukopis koji danas vidimo.

Nažalost, tada, kada sam vidio s kakvom sve ostrašćenošću, kakvom zloćom to rade i na što su su sve spremni u miru raditi (osobno sam, kao državni službenik doživljavao prijetnje za likvidaciju, iza kojih je stajao budući hrvatski predsjednik Ivo Josipović, a što sam tada uredno prijavio svim nadležnima u Državi, no bez i jedne reakcije. Razumljivo ako je po vertikali uspostavljena struktura zla koja Hrvatsku ne može očima vidjeti. Samo joj trebaju hrvatski novci!) sam u sebi dodatno sam osvijestio našu hrvatsku Golgotu – Blejburg i sve hrvatske Križne putove.

Bože…, pa ako su spremni sve ovo u miru raditi bez puške, što su sve mogli raditi s puškom 1945.?

Međutim, za vrlog odvjetnika Nobila bitno je da za ta djela nema nikakve presude!

Koje monstruozne svijesti i kojeg li bezdušja !

– da su te strukture 1990-ih naturile pretvorbu i privatizaciju (Jedan među prvima bio je Stipe Mesić s Našićkom cementarom), te nezakonito, na krvi hrvatskog vojnika, počeli stjecati pozicije na kapitalu, da bi dolaskom na vlast 2000 g. privatizirali sve što se može privatizirati: prethodno sanirane banke, energetski sektor, Plivu, Inu…i u pravilu sve to, kao grijeh nastojali pripisati pok. Tuđmanu i eto, tom zločestom ratnom HDZ-u. To je taj, u kontinuitetu, udbaško-kosovski rukopis, koji , na žalost, kod pojedinaca u narodu padne na plodno tlo.

I na koncu to stalno lamentiranje s antifašizmom? Postavlja se pitanje što je to hrvatski antifašizam?

– Da li je to moguće onaj komunistički-antifašizam, kad grupice budućih revolucionara ne znaju ko je napao Hrvatsku, protiv koga se treba boriti, kad miruju i čekaju, vođeni instinktom sličnim onom Alije Izetbegovića: „Nije to naš rat“, sve dok Kominterna 22.6.1941. ne zapovjedi?

Kominterna je u savezu s nacističkom Njemačkom nepune dvije godine (1939. – 1941.) bila zauzeta kolonijalnim osvajanjem i komadanjem Poljske. Kako je moguće da takve buduće nazovi hrvatske antifašiste nije smetao savez s zločinačkim nacizmom i osjećaj da su dio zločinačke komunističke ideologije? Ili ih je moguće povezivao zajednički zločinački karakter, u kojem komunizam ipak prednjači jer je u 20. at. pobio preko 100.000.000 ljudi.

– Da li je možda fašistički antifašizam kad 1941. god u Štabu fašističke Italije, u Benkovcu , talijanski fašisti organiziraju, naoružavaju srpske četnike, potpomognute hrvatskim partizanima, da podignu oružani ustanak protiv hrvatske države?

Jedini antifašizam koji je bio u Hrvatskoj, ujedno i prvi antifašistički ustanak u svijetu, je onaj kada su se seljaci hrvatske Istre već 1919. počeli organizirati protiv fašističkog zavojevača Musolinija, da bi 1921. u Pronštini i Labinštini podigli oružanu bunu protiv istog.

Sve drugo o antifašizmu je laž!

Postavlja se pitanje kako povijesno pravo Hrvata na obnovu vlastite države na svom povijesnom prostoru, na kojem su od 7. st. može biti zločin? Kako stvaranje NDH 1941. g. može biti zločin? Blaženi Alojzije Stepinac je u okružnici poslanoj biskupima 28. travnja, pišući o uspostavi NDH, naveo da se radi o „najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda“. Dodao je „je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može.

Pravo niti jednog naroda na državu ne može biti zločin! Kako može pravo Hrvata 1941. biti izuzetak?

Režim, vlast, političke stranke, grupacije ljudi, pojedinci mogu raditi zločine, baviti se kriminalom i to narod mora mijenjati u demokratskoj proceduri na izborima. Država svog naroda je svetinja i ona se čuva.

Zaključno:

Kako bi sačuvala poziciju u sadašnjosti: vlasništvo na kapitalu pretvorenom na nezakonit način u ratu i poraću (Pretvorbi nije smio prismrditi nitko koji nije bio dio strukture), kako bi sačuvala sve poluge vlasti u državi, utjecaj na kulturu, zdravstvo, školstvo, sudstvo, represivni državni aparat, pozicije u javnom sektoru, gdje su u pravilu na bitnim rukovodnim mjestima kadrovi ovih jugokomunističkih i udbaško-kosovskih struktura, ne smije se dopustiti promjena percepcije prošlosti, poglavito drugog svjetskog rata (karakter vojske NDH i karakter partizana, laž o Jasenovcu!).

Zato se ova domoljubna hrvatska – običan hrvatski čovjek mora držati u svojevrsnom ropstvu i podređenom položaju, zbog stalnog nametanja osjećaja krivnje za nazovi grijeha očeva i djedova, kojih u pravilu nema.

Kako to u pravilu te strukture znaju, nastoje po svaku cijenu spriječiti rad na bilo kakvom razobličavanju te istine. U protivnom, ako bi se spoznalo da su očevi i djedovi istih zločinci, pozicija djece i unuka koji sad baštine hrvatsku državu bi došla pod lupu i pitanje. Zato se mora zadržati status quo na drugom svjetskom ratu, a pod svaku cijenu osigurati kontinuitet preko Domovinskog rata.

Stoga, ukoliko se hrvatski narod ne osvijesti, ukoliko ne progleda i počne misliti svojom glavom, ukoliko se ne zapita čija djeca moraju napuštati Hrvatsku, a čija imaju sve privilegije, te na izborima ne izabere domoljubnu i čestitu hrvatsku političku opciju (i kriterije da ponovno ne bude izigran), i na taj način otvori prostor za početak rješavanja ovih životnih problema sam će biti kriv.

 

 

Foto: Privatna arhiva

Napomena: Tekstovi i kolumne objavljeni na portalu ne izražavaju nužno stavove i mišljenje uredništva portala, već su osobni stavovi autora.