Četvrtak, 07 Prosinac 2017 08:01

Hercegovini, prosinca 2017.

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

U sjećanje na sve žrtve Domovinskog rata, od Josipa Jovića do Slobodana Praljka, i zbog svih nepravednih presuda u stoljećima borbe za Hrvatsku danas nećemo objavljivati u rubrici Duvanjski pojmovnik. Donosimo prigodne stihove.

 

Hercegovini, prosinca 2017.

 

Tvoje je ime oklevetano.

Tvoja je sloboda utamničena.

Tvoja je želja osuđena.

Tvoj je izbor zabranjen.

Tvoj je glas ušutkan.

Tvoja je vojska prevarena.

 

Tuđa laž želi biti tvoja istina.

Tuđa zamisao želi biti tvoja stvarnost.

 

Ali tvoji te ljudi još uvijek vole

i tvoja te djeca neće zatajiti.

 

Narod tvoj trpi i šuti.

Šuti i trpi.

I sjeća se

jednog hladnog proljeća na Kupresu,

lipanjskih zora uz Neretvu

i jednog vrelog ljeta u Rami.

 

Narod tvoj sjeća se…

I sanja

(nove zore i nove dane).

 

M.P. i T.M.

mandino-selo.com

Četvrtak, 07 Prosinac 2017 07:42

Oni su guje u njedrima

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

                                                                            

Sokrat je popio kukutu 399. godine prije Krista u svom domu okružen prijateljima. Praljak 2017. godine poslije Krista popio otrov okružen monstruoznim sucima u sudnici Haškog suda

Piše Ante Matić

Prije 2416. godine u jednoj kući u Ateni dogodila se ljudska drama staroga svijeta. Veliki moralist i mudrac Sokrat, okružen prijateljima, ispio je otrov – kukutu. Optužili su ga neki njegovi  Grci da ne poštiva grčke bogove i da kvari mladež. Zanimljivo je kazati, da je Sokratov glavni tužitelj Anit, poslije Sokratove smrti, završio neslavno i sramno. Kako bi bilo pravedno da to doživi Praljkov tužitelj ili sudac. Glavni Praljkovi tužitelji nisu u Hagu. Oni su Hrvati i živu u Hrvatskoj.

Koja prokleta sličnost i donekle podudarnost. Sokrat je za svoje vrijeme i svoj narod bio moralni autoritet i mudrac; to isto može se reći za generala Praljka.

Stoljećima su filozofi i mudrijaši postavljali pitanje, teško do neodgovora; zašto je Sokrat ispio kukutu, a mogao je pobjeći od svojih progonitelja, tužitelja i sudaca, a nije, već je pozvao prijatelje i, prije nego će ispiti kukutu, rekao prijateljima da ne slijede njegov primjer. Nešto slično rekaoje Praljak svojim prijateljima, koji su s njime tamnovali u Hagu i koji su istoga dana osuđeni na drakonske kazne. Kad je ispio otrov, rekao je sucima tog monstruoznomasonskodemonskog suda, da on nije zločinac i da s prezirom odbacuje njihovu presudu.

Sve sam to gledao svojim očima i slušao svojim ušima i, moram priznati, da sam ostao zatečen i silno zbunjen kad je Praljak iz bočice nešto popio i klonu sa stolice na pod sotonske sudnice. Čulo se kako govori svojim prijateljima, da je ono što je popio – otrov. Kad je to rekao  ja sam se skamenio od užasa i bijesa na te sotonske suce i njihovu pravdu.

Ajmo prorešetat ljude i događaje kako bi došli do gole sitine. Svucimo sve i svakoga do gola, do bola.  Svjedoci smo zbivanja i događanja u nedavnom hrvatsko obrambenom i oslobodilačkom ratu i poraću, pa možemo i s ove distance doći do istine. Sačuvaj nas Bože laži i neistina kojima su haški suci šibali u lice hrvatske generale. Jedno je valjda svakomu jasno, da Praljak, kao častan i pošten čovjek, nije htio živjeti pod njihovom lažnom presudom da je zločinac, pa je digao ruke na sebe. Treba se zapitati tko su Praljkovi tužitelji i suci. Tko su ljudi koji ga imaju na savjesti i duši. Za suce znamo, ali tužitelje valja nama otkriti i prozvati, jer se radi u ovom slučaju o Hrvatima, kao štoje u ono doba bio slučaj sa Sokratom i njegovim Grcima. Poznato nam je što su o Praljku i našem obrambeno-oslobodilačkom ratu govorili agresori i naši dušmani, ali valja reći tko su naši izdajice i veleizdajnici, koji žive s nama u istoj zemlji Hrvatskoj.

Sokrata su optužili neki kvarni Grci na čelu sa Antiom, a Prajlka su tužakali haškim sucima dva bivša hrvatska predsjednika, minstrica vanjskih poslova i još neki  saborski zastupnici; riječju, hrvatske bitange, moralne nakaze. Kojeg li apsurda, koje li proklete sudbine i koje tragedije jednog starog, malobrojna naroda, koji se zove Hrvati. Hrvatski veleizdajnici su uporni i tako brojni, da je to strahota. Ne  znam ima li na Zemlji naroda, kojemu pojedici tog naroda  rade, što Hrvatima rade neki Hrvati, koji su bili ili jesu na visokim stranačkim i državnimm položajima. Ponavljam, ovdje se radi o dva bivša predsjednika države Hrvatske i jednoj ministrici vanjskih poslova te iste države Hrvatske. Bili su na visokim državnim položajima, a radili su protiv te iste države i protiv temeljnih nacionalnih interesa hrvatskog naroda i uglednih i zaslužnih pojedinaca tog istog naroda. Ne znam kojom bi ih riječi označio i kako ih nazvao. Možda izrodi, odrodi, izdajice, veleizdajice, bitange, idioti, krivokletnici, prokletnici... to su oni. Nemam drugi riječi kojim  bi ih označio. I ,sada, kad se to zna, da su bivši predsjednici države Hrvatske liferovali Tuđmanove transkripte našim dušmanima, i neke državne tajne, uživaju u svom nespokoju i ništa im se ne događa. Za njih ne važe hrvatski zakoni, za njih je istina špansko selo, a pravda pič... dim. Umrijet ću, a to prihvatit neću kao hrvatsku stvarnost u kojoj sam živio.

Možete li zamisliti da dva ruska, njemačka, francuska, srpska, kineska, japanska, turska...predsjednika rade protiv vlastitog naroda i jedna minstrica vanjskih poslova. Njihove klevete, laži i podvale su u arhivi televizije, novina i nikom ništa. Nitkomu u ovoj zemlji ne pada na pamet, da kaže; pa stani malo, Baja, Dalmoš i Blesa, pa morate odgovarati za ono što ste učinili vlastitom narodu i njegovim najdičnijim živim i mrtvim sinovima, među kojima je i general Praljak.

Oni uživaju u svojim debelim mirovinama, u otetim stanovima i kućama...

Ma koji je to narod, jebaji ga, kako kažu u mojemu zavičaju, koji sve to nosi i podnosi. Oni su  kao guje u njedrima.

Na kraju sjetih se one čuvene Brunine iz njegova tragične životne priče: Kako nas spasiti od nas! Od naših partijaša, udbaša i budalaša!

 

 

 

Srijeda, 06 Prosinac 2017 22:01

Advent u Poljima

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

Advent je kročio Poljima. Strukom ga obavio sjever i bura, u prsa mu udara zapadnjak, hladan i pun vlage. Južine su uzmakle. Kosama planinskim cvokoće mjesečina. A Advent u ruci nosi svijeću. Prvu od one svoje četiri. I traži zgodu da je upali. Da mu je bura i zapadnjak ne ugase.

Svijeću palim za Badnje, za stećak onaj jedini. I onaj pogled čežnje prema Pločnom, prema vrhovima, prema nebu. I molim za svoje Badnjake i Božiće, za svoje advente. Tko ih izbrojati može. Tko?! Za badnjake na Badnjima usječene, i na njima križevi urezani. Sve kako treba. Da se zna. I nema Domaćina da ih unose. Udovice i dječica. Da! Na Badnjima badnjake unose.

I drugu svijeću palim za sv. Petra i Pavla na Borovoj Glavi i na Barzonji do Gospe Snježne. U bronzin sam pšenicu nasuo i u pšenici cvijeću uglavljujem. Da u bronzinu i pšenici nauzgor stoji i svijetli i grije advent. I da se ne gasi, i da pucketa bila joj radost ili žalost.

I svijeću treću za Jedinicu i Divojačko groblje na Barama palim. Da gori na Jedinici gdje uvijek puše, i gdje se snijeg ne hvata. A pod njom Svinjača ko majka dobra, rodna da rodnija ne može biti. I Grad na Poljih ponad stećaka broji jesu li svi na broju. A Divojačko groblje u prsi svoje jade skuplja i ne da suzi da krene. Već uvijek s osmijehom svoje misare prima i otprema i opet ih svake godine čeka.

I četvrtu svome svetom Anti na Polju Dugom palim, a prije stećaka drevnih. Na njima kolo nemušto, i kolo tužno, kolo naopako. Ni prebijene u džepu da mu zavit dadnem, pa kleknem pred nj i dušu mu prostirem, a on mi u srcu zaigra, sveti moj Ante i ne da mi da klonem. Uvijek me uzdigne.

I gore sve četiri svijeće adventa na Poljima mojim da je milina. A ja s Divom Grabovčevom na Kedžari krunicu molim i jelama zborim da rastu do neba. Diva je ruke sklopila i priča mi o svojoj Luci i svome Luki i janjcima svojim. O svom janjetu malom što mu je majka umrla. Silazimo oboje Stipića Livadi. Zora je rosna i trave pod njom klonule. A konji vrani iza sna nas gledaju griva spletenih. Gore je Flojin grob, šapćem joj očima suznim, a ona očima na odgovor zatrepta: Znam, veli. I zalepeta kraj nas jato jarebica kamenjarki, i vratiše se i krenuše s nama u advent što svijećama svojim u Poljima gori.

Bože, gdje li je Mijat?! Jataci mu slabo uzdanje. Vran mu pod glavom jedino nadanje. I Mijat u ruci svijeću drži i pali je u planini svojoj za advent svoj.

fra Ante Marić/blidinje.net

 

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

Postavljanje prve vjetroelektrane u BiH završeno je ovih dana. Riječ je o VE Mesihovina koja se nalazi u općini Tomislavgrad. Ukupna investicijska vrijednost tog projekta je oko 81 milijun eura, a njegovo puštanje u rad očekuje se na proljeće 2018. godine. Investitor i vlasnik prvog vjetroparka ove vrste u BiH je Elektroprivreda HZ HB, piše Večernji list BiH.

  - Vjetroelektrana Mesihovina sastoji se od 22 vjetroagregata tipa SWT-2.3- 108 ukupno instalirane snage 50,6 MW i godišnje proizvodnje oko 165 GWh. Realizacijom projekta VE Mesihovina, osim izgradnje novih proizvodnih kapaciteta u proizvodnom sustavu EP HZ HB, poboljšat će se i uvjeti za razvoj poduzetništva i industrije te osigurati nova radna mjesta na području općine Tomislavgrad - naveli su ranije iz EP HZ HB. Važno je naglasiti kako je u svim relevantnim dokumentima, koji uređuju i određuju korištenje resursa i prostora za energetsku infrastrukturu na svim razinama vlasti u FBiH i koji određuju energetsku strategiju Federacije BiH, VE Mesihovina uvrštena i tretirana kao prioritetni proizvodni objekt od javnog interes. Kada je riječ o samoj realizaciji projekta, podsjetimo na činjenicu kako je 14. travnja 2016. potpisan ugovor za LOT 1a (vjetroagregati s temeljima) s konzorcijem Siemens (konzorcij čine Siemens Wind Power A/S Danska i Siemens Wind Power d.o.o. Hrvatska). Vrijednost ugovora za LOT 1a, uključujući održavanje tijekom prve dvije godine jamčevnog roka, iznosi 71,940.000 eura.

Istoga dana potpisan je i ugovor za LOT 1b (interna kabelska mreža i TS 20/110kV s priključkom na EES) s konzorcijem ABB d.o.o. Hrvatska i Elektrocentar Petek d.o.o. Vrijednost ugovora za LOT 1b je 4,275.447,28 eura. Dva mjeseca poslije potpisan je ugovor za izvođenje građevinskih radova (pristupne ceste i platforme za kranove) s izvođačem Strabag d.o.o. Sarajevo. Vrijednost tog ugovora je 4,302.837,34 KM bez PDV-a. U srpnju 2017. završena je izgradnja pristupnih cesta i platformi za kranove VE Mesihovina. Uz izgradnju VE Mesihovina, u općini Tomislavgrad JP Elektroprivreda HZ HB radi na pripremi izgradnje CHE Vrilo snage 66 MW i investicijske vrijednosti oko 90 milijuna eura. 

vecernji.ba

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

Zastupnik SNSD-a u Skupštini Hercegbosanske županije (HBŽ) Mile Marčeta demonstrativno je napustio današnju sjednicu Skupštine zbog neuvođenja srpskog jezika i ćirilice u rad tog zakonodavnog tijela, piše Fena.

Marčeta inzistira da se ćirilica uvede kao ravnopravno pismo u rad Skupštine HBŽ-a, kao i u nastavne i školske programe u mjestima u HBŽ-u gdje srpski narod predstavlja većinu.

Istaknuo je i to kako će i ubuduće napuštati sjednice županijske Skupštine dok se to pitanje ne riješi.

Marčeta je izjavi za Fenu ustvrdio kako se već dvadeset godina krši Ustav BiH, Ustav FBiH kao i Ustav Hercegbosanske županije, kada su u pitanju odredbe o uporabi službenih jezika i pisama, dodavši kako je krajnje vrijeme da se riješi to vitalno nacionalno pitanje za srpski narod.

- Svaki put ću napuštati sjednicu Skupštine Hercegbosanske županije dok se ne bude poštovao Ustav i zakon, kako prema nama zastupnicima, tako i u školstvu. Tražim da se materijali za sjednice Skupštine dostavljaju i na ćirilici, a inzistirat ću i na uvođenje ćiriličnog pisma pri nacionalnoj grupi predmeta u Hercegbosanskoj županiji - kazao je Marčeta.

Ta odluka nije stav Kluba Srba u Skupštini HBŽ-a već je, kako je kazao, njegov osobni stav i prosvjed.

U Klubu Srba, pored predsjednika Mile Marčete, još su i skupštinski zastupnici Drago Puzigaća (SNSD) i Slaviša Mihajlović (SNS).

Marčeta je najavio da će u dogovoru s Puzigaćom i Mihajlovićem, Klub Srba zauzeti službeni stav o tom pitanju.

 

Fena

Srijeda, 06 Prosinac 2017 17:02

Sveti Nikola u Rošku Polju

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
 
Najdraži dječji svetac, sveti Nikola i ove je godine pohodio svu rošku djecu. Pri tomu je imao svesrdnu pomoć župnika fra Joze Radoša Đoke koji već dugi niz godina, baš na blagdan svetoga Nikole, za svu djecu u župi organizira prigodno darivanje.

Ranijih godina uz svetoga Nikolu djecu bi pohodio i dobro uplašio i strašni Krampus, ali mu je župnik Đoka zabranio dolazak. Kaže da su i i ove godine baš svi bili jako dobri pa je sveti Nikola danas imao pune ruke posla. Ništa se nije prepustilo slučaju pa je pripravljen i višak paketića, ove godine njih 56 dok je darivanih, veselih mališana bilo 48. Oni se danas posebno raduju pa u društvu svoga dragog župnika, i najdražeg im sveca, zadovoljno šalju velike i slatke pozdrave svima.
 
Ivana Ćurić/Tomislavcity
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

Danas je u dvorani za sastanke Vlade Hercegbosanske županije održan sastanak Tima za sprječavanje korupcije Hercegbosanske županije i LOT TIM-a Livno kojeg predstavljaju viši narednik Mete Ecemis i narednik Mehmet Cenker.

Predstavnici LOT TIM-a Livno upoznati su s provedbom ciljeva i aktivnostima iz Strategije za borbu protiv korupcije HBŽ 2016.-2019. godine i Akcijskog plana za borbu protiv korupcije HBŽ 2016.-2019. godine, o načinu formiranja Tima za sprječavanje korupcije HBŽ kao i njegovoj ulozi u provedbi navedenih strateških dokumenata donijetih od strane Vlade HBŽ.

Među ostalim, bilo je govora o realiziranim aktivnostima iz navedene Strategije i Akcijskog plana koje je proveo Tim za sprječavanje korupcije HBŽ kao i aktivnostima koje će se realizirati u budućnosti.

Na kraju sastanka obostrano je izraženo zanimanje za daljnju suradnju i potporu u daljnjem radu Tima vezano za provedbu aktivnosti iz strateških dokumenata, priopćeno je iz Vlade HBŽ-a.

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

Ko´sunašca mala

Zasjat će zjene,

Starče sveti, hvala,

Misliš i na mene!  (Mladen Pokić)

 

U Osnovnoj školi Ivana Mažuranića u Tomislavgradu i ove godine djeci je bilo zabavno u društvu svetoga Nikole.

S njim su se i fotografirala, a za njega su uz pomoć svojih učiteljica izvela prigodni program koji je održan u školskoj športskoj dvorani.

Dodjelu paketića i za djecu ove škole osiguralo je općinsko poglavarstvo.

 

Tomislavcity

Foto: Klaudija Klišanin

Više fotografija pogledajte u galeriji.

 

 

Srijeda, 06 Prosinac 2017 11:24

Sveti Nikola u Dječjem vrtiću Tomislavgrad

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

Prigodni program u povodu blagdana Svetoga Nikole danas je održan u Dječjem vrtiću Tomislavgrad. Djeca su svoga najdražeg sveca nestrpljivo čekala. Naravno, došao im je s darovima, a osim što im je podijelio paketiće, imao je vremena i razgovarati s njima. 

Program je održan pod pokroviteljstvom Općine Tomislavgrad koja se pobrinula da paketići sa slatkišima i igračkama stignu u prave ruke.

Djelić atmosfere s ovoga sureta pogledajte u galeriji.

Tomislavcity

Foto: Dječji vrtić Tomislavgrad

 

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

Haški odvjetnik suosuđenika generala Slobodana Praljka, Jadranka Prlića, Michael G. Karnavas, na svom je blogu objavio tekst naslovljen “Časni prkos generala Slobodana Praljka”.

Tekst prenosimo u cijelosti.

Odslušavši sažetak presude u žalbenom postupku i ustavši da čuje litaniju zločina koje je utvrdilo Žalbeno vijeće prije nego mu je potvrđena presuda na 20 godina zatvora, general Slobodan Praljak uzeo si je vlastiti život popivši otrov – ali tek nakon što je izrazio svoj krajnji prijezir prema presudi, a dalje i prijezir prema sudcima i Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kao sudskoj instituciji.

Sve vrvi pitanjima. Kako je general Praljak prokrijumčario bočicu s otrovom u sudnicu? Kako ju je prokrijumčario kroz brojne kontrole? Je li je imao kada je stigao na MKSJ? Je li mu je netko tamo prokrijumčario? Ili, je li ga otrov čekao na MKSJ, sakriven u njegovoj ćeliji ili u zahodu?

Kolikogod da su ova pitanja relevantna, malo ljudi postavlja pitanje koje smatram jednako važnim: zašto si je general Praljak oduzeo život?

General Praljak proveo je dvanaestak godina u Pritvorskoj jedinici Ujedinjenih naroda (UNDU). Kada bi se to vrijeme uzelo u obzir, on bi ispunjavao uvjete za ranije puštanje iz zatvora za dvije do tri godine, i vrlo bi vjerojatno bio pušten na slobodu prije odslužene čitave kazne.

Međutim, pritvor generalu Praljku nikada nije predstavljao problem.  Za razliku od ostalih optuženika u ovom predmetu, on je odbijao privremeno puštanje na slobodu uz uvjet kućnog pritvora. To je bila stvar principa. A kada su u pitanju njegovi principi, on je bio tvrdoglavo beskompromisan. Njegovi bi argumenti bili: ako za mene postoji pretpostavka nevinosti, ako sam svojevoljno došao na MKSJ kad sam čuo optužnicu kojom me se tereti, ako je hrvatska Vlada davala jamstvo da ću se vratiti na MKSJ, ako će policija slijediti svaki moj pokret dok sam na privremenoj slobodi u Zagrebu, ako sam se do sad pridržavao uvjeta privremenog puštanja na slobodu, zašto bih onda sada morao biti u kućnom pritvoru što je uvjet za moje privremeno puštanje? Naravno, želio je biti u svojoj kući sa svojom ženom, djecom i unucima koje je obožavao i koji su obožavali njega. Ali, to je bio princip – princip kojega se voljno pridržavao – štogod da se dogodi.  I zato sam se divio generalu Praljku. Bez sentimentalnosti je živio ono što je govorio.

Razmišljajući o zadnjim trenutcima generala Praljka, vjerujem da si je zbog principa oduzeo život – ne iz straha, niti iz ljutnje, niti depresije, ili očaja, a sigurno ne iz bilo kojeg drugog razloga koji tjera ljude da samoubojstvom traže mir.

General Praljak nije bio romantična budala, on nije gajio iluzije da će njegova presuda biti poništena. Svaki objektivni promatrač došao bi do istog zaključka. Ja svakako jesam. U najboljem slučaju, Žalbeno bi vijeće moglo smanjiti kazne, ali osude bi uglavnom ostale kakve jesu, iako po mom mišljenju dokazi ne podržavaju činjenične nalaze i pravne zaključke Raspravnog vijeća. To osobito vrijedi za tvrdnju u optužnici o sveobuhvatnom udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) s ciljem ponovne uspostave Banovine Hrvatske u granicama iz 1939. godine, kako bi se ona ili spojila s Hrvatskom ili bi bila neovisna država unutar Bosne i Hercegovine  (BiH) usko povezana s Hrvatskom, te da je taj UZP uključivao trajno uklanjanje i etničko čišćenje bosanskih Muslimana i ostalih ne-Hrvata iz tih područja.

Osuđene osobe u žalbenom postupku obično su sklone gajiti iracionalnu nadu, slušati nedokazane glasine, vjerovati zakulisnim makinacijama, prijateljstvima i navodnim naporima da se sudce usmjeri u povoljnom pravcu, ili slušati lažne tvrdnje o oslobađanju od optužbi (obično umotane u jezik dovoljno nejasan koji će omogućiti  uvjerljivo poricanje), tvrdnje koje ponekad prodaju šarlatani pretvarajući se da su moćni odvjetnici, tražeći brz (i pretjerano visok) honorar.

General Praljak nije imao strpljenja za takve gluposti. General Praljak je bio racionalan, inteligentan i pragmatičan. Njegova je misao bila izoštrena prirodnim znanostima, iako je bio jednako verziran u društvenim i humanističkim znanostima: filozofiji, sociologiji, povijesti, književnosti, kazalištu i kinematografiji. Iako pretpostavljam da se general Praljak nadao i da je možda očekivao (kao i moj branjenik dr. Jadranko Prlić) da će na MKSJ-u imati pravično suđenje, trebalo mu je postati bjelodano, prije dolaska u Pritvorsku jedinicu UN-a, ili nedugo nakon toga, da su osude za većinu navodnih zločina unaprijed određene.

Generala Praljka (i druge optuženike) trebalo je razuvjeriti da će dobiti pravdu i pravično suđenje. Možda zato što nada živi vječno, svi smo se mi, pa i general Praljak, držali za neki tračak očekivanja da će optuženici imati priliku iznijeti istinu. General Praljak je to svakako htio. Nije štedio ni vremena ni novca da rasvijetli ono za što je vjerovao da je kontekstualno relevantno za sudce Raspravnog vijeća kako bi razumjeli i uvidjeli, između ostaloga:

  • kako je njemu bilo;
  • što je činio i zašto;
  • što nije činio ili nije mogao činiti;
  • što je bila Hrvatska zajednica (a kasnije Republika) Herceg Bosna;
  • groznu situaciju u kojoj su se Hrvati Bosne i Hercegovine (BiH) našli i nužnost da reagiraju brzo i svrhovito; i
  • velikodušnost Hrvatske u pomaganju Muslimanima iz BiH u vrijeme kada je jedna trećina zemlje bila okupirana i kada se borila za vlastito preživljavanje protiv krnje Jugoslavije i njezine dobro obučene i naoružane Jugoslavenske narodne armije.

Očekivanja generala Praljka – kolikogod da su bila legitimna – nisu bila ispunjena ni u najmanjoj mjeri. Znam, jer od početka 2005. godine zastupam dr. Jadranka Prlića u ovom predmetu. I on je imao očekivanja o pravednom suđenju – kao što bi i trebali svi optuženici kojima se sudi na bilo kojem sudu, a osobito oni kojima se sudi na tribunalu koji su osnovali Ujedinjeni narodi.

Istina jest da možda nisam najobjektivniji promatrač i može se reći da imam interesa u ovom predmetu kojemu sam posvetio 12 godina svoje karijere.  Kako god, mogu reći s punom odgovornošću da je ono što sam vidio tijekom suđenja bila parodija, šarada, teatar apsurda zamaskiran suđenjem.  Svatko tko je bio na MKSJ-u to je vidio. Kao što sam ustrajno prigovarao sudcima tijekom suđenja, nitko od njih i nitko od sudaca na MKSJ-u ne bi želio da mu se sudi na način kako se sudilo mom branjeniku.

Ako postoji jedan predmet, jedno suđenje i jedan žalbeni postupak koji se ističe kao dio mračne ostavštine MKSJ-a, to je predmet Prlić i ostali. To je školski primjer kako ne treba voditi predmet, kako ne treba birati sudsko vijeće, kako ne treba voditi sudsku raspravu, kako ne treba analizirati dokazni materijal, kako ne treba pisati presudu. To je također školski primjer zašto osuđena osoba ne može i ne bi trebala očekivati da će pogreške i grijesi Raspravnoga vijeća biti izneseni na vidjelo neumoljivom preciznošću, brutalno iskreno, sasvim pošteno, osobito kada bi to od Žalbenog vijeća zahtijevalo da ispočetka prouči doslovno čitav predmet (u ovom slučaju, 52.967 stranica sudskih transkripata, 818 pisanih odluka, te 5.926 dokaza prihvaćenih u pet godina suđenja). Upravo je to trebalo učiniti Žalbeno vijeće u predmetu Prlić i ostali – osobito kada su im obrane ukazale na greške u predmetu koje su u njemu sakrivene poput igala u ogromnom plastu sijena.

Kako sam samo bio naivan kada sam mislio da će rezultat ovoga postupka biti drugačiji!  MKSJ – kao sudska institucija – već je bio utvrdio mnoga važnija pitanja s kojima su se suočili optuženici u predmetu Prlić i ostali, kao na primjer je li muslimansko-hrvatski sukob u BiH bio međunarodni oružani sukob, je li hrvatski Predsjednik Tuđman sa svojom vladom pokušavao podijeliti BiH, jesu li Hrvati u  BiH osnovali svoju državicu koja bi bila ili autonomna ili dio Hrvatske, te je li se nad Muslimanima u BiH vršilo etničko čišćenje – a sve je to prema tvrdnjama bilo dijelom jednog velikog programa, velikog kriminalnog plana.

Iako možda nisam najobjektivniji promatrač (kako sam već napomenuo), uvjeren sam bez svake sumnje na temelju dokaznih predmeta podnesenih tijekom suđenja da nije bilo UZP-a, niti državice, niti napora da se podijeli BiH, niti etničkog čišćenja, itd. U potpunosti prihvaćam da su se činile greške, da su počinjeni teški zločini nad vojnicima i civilima, te da odgovornost mora postojati. Ali, što se tiče sveobuhvatne teorije Tužiteljstva da je postojao UZP s ciljem ponovne uspostave Banovine Hrvatske s granicama iz 1939. godine, te da se provodilo etničko čišćenje kako bi se postigao taj cilj, jednostavno ne vidim ništa više nego u najboljem slučaju indicije koje ukazuju na samo jedan od mnogih mogućih zaključaka.

Bez sumnje, drugi to vide drugačije. U redu, ali kako se može reći da sudci Raspravnog vijeća i Žalbenog vijeća nisu bili, barem u nekoj mjeri, skloni utvrditi postojanje sveobuhvatnog UZP-a prema tvrdnjama Tužiteljstva, te da se to neće preliti dalje u utvrđivanje krivnje, kada se na mrežnoj stranici, na brošurama i posterima MKSJ-a iznosi tekst prikazan niže (ili njegove varijacije) prije, tijekom, i nakon suđenja, a dok se čekala žalba:

Strateški položaj republike [BiH] bio je izložen Srbiji i Hrvatskoj, koje su pokušavale nametnuti svoju dominaciju nad velikim dijelovima njezinog teritorija. Ustvari, vođe Hrvatske i Srbije već su se 1991. godine tajno sastali, kada su dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine, a malu enklavu ostavili bi Muslimanima.

… Bosanski Hrvati uskoro slijede, odbijajući bosansku vlast i proglašavajući svoju vlastitu republiku uz potporu Hrvatske. Sukob se pretvorio u krvavu borbu triju strana za teritorij, u kojoj su civili svih nacionalnosti postali žrtve strašnih zločina.

U svjetlu ovih činjenica koje navodi mrežna stranica MKSJ-a, može li se s pravom reći da su optuženici u predmetu Prlić i ostali zaista uživali presumpciju nevinosti.  Ovaj je tekst godinama bio dio priče MKSJ-a za javnost. On nije napisan slučajno, niti je objavljen i pokazivan uokolo bez ekspresnog odobrenja predsjednika MKSJ-a. Slučajno, u Žalbenom vijeću za predmet Prlić i ostali bila su dvojica bivših predsjednika (sudac Theodor Meron i sudac Fausto Pocar) te sadašnji predsjednik, sudac Carmel Agius.

Ova je priča nepogrešivo služila kao podtekst tijekom suđenja. Kako i ne bi? Prisjećajući se kako je suđenje vođeno i kako se postupalo s nekim optuženicima  (osobito generalom Praljkom, koji se nije sramio izraziti svoje mišljenje), savršeno je jasno da, od prvoga dana, niti jedan optuženik u predmetu Prlić i ostali nije imao šanse dobiti pravedno suđenje i pravednu presudu. Pitanja i komentari sudaca ukazivali su na njihovu pristranost u korist optužbe, kada su na primjer Hrvatsko vijeće obrane nazvali „katoličkom vojskom“. Povremeno bi sudci komentirali dokazne predmete, unaprijed ih procjenjujući na temelju svoga tobožnjeg osobnog znanja 1 Taj se popis nastavlja.

U našem Žalbenom podnesku za dr. Prlića, gđa. Suzana Tomanović i ja napisali smo da je dr. Prlić bio uskraćen za pravično suđenje te da je prvostupanjska presuda sadržavala temeljne greške u pravu i činjenicama, jer je Raspravno vijeće njome potvrdilo svoja unaprijed izgrađena uvjerenja na način da:

  • nije razmotrilo i ocijenilo sve relevantne dokaze prihvaćene u spis, već se sustavno oslanjalo na selektivne dokaze koji su iskrivljavali istinu i dovodili do krivih zaključaka (temelj 1);
  • je zanemarilo svjedočenja praktično svih svjedoka dr. Prlića, tu i tamo nasumično spominjući imena svjedoka u čitavoj prvostupanjskoj presudi i citirajući ih u beznačajnim pitanjima, kako bi stvorili privid da su ih uzeli u obzir (temelj 2);
  • nije donijelo određene nalaze vezane za dokumentarne dokaze za koje tvrdi da je ocjenjivalo, na primjer, tvrdi da je razmotrilo sve dokumentarne dokaze prihvaćene pisanim podneskom u kontekstu podnesenog dokaznog materijala, bez navođenja kojim je dokumentima pridalo malo ili nimalo važnosti, kao ni razloga zašto je tako učinjeno (temelj 3);
  • se oslanja na nepotvrđene glasine iz Mladićevih dnevnika uskraćujući dr. Prliću mogućnost iznošenja izvadaka iz Mladićevih dnevnika i/ili svjedočenja viva voce kojim bi se osporile glasine usvojene kao dokaz (temelj 5);
  • nije pravilno procijenilo svjedoke i vještake optužbe te nije dalo obrazloženo mišljenje o njihovoj vjerodostojnosti; (temelji 4 i 6); te
  • je sustavno uskraćivalo odgovarajuće vrijeme i sredstva za ispitivanje ključnih svjedoka i iznošenje bitnih dokaza primjenjujući rješenje jedne šestine: svih šest timova obrane zajedno imali su vrijeme za unakrsno ispitivanje jednako vremenu koje je Tužiteljstvo imalo za glavno ispitivanje svakoga svjedoka (temelj 7).

I tako, bilo je duboko razočaravajuće, čak šokantno, čuti sudca Agiusa kako čita sažetak pažljivo sročen za javnu uporabu (jer će malo ljudi, ako itko, pročitati presudu napisanu na 1400 stranica) gdje se kaže da je jedina tvrdnja dr. Prlića o pravičnom suđenju bila ta da su mu „sustavno uskraćivani adekvatno vrijeme i sredstva za ispitivanje svjedoka.“ Tkogod je napisao taj sažetak za predsjednika Vijeća nije imao pojma o pojedinostima žalbe.

Ove lažne karakterizacije pogrešaka vezanih za pravično suđenje koje je dr. Prlić navodio u svojem podnesku obična su propaganda. To ima za cilj promoviranje lažne percepcije kod javnosti da je dr. Prlić, osim tog zanovijetanja da nema dovoljno vremena za iznošenje svoje obrane – nešto što je za javnost previše amorfno i bezlično da bi se u potpunosti razumjelo – bio zadovoljan načinom na koji su dokazi koje je iznio bili ocjenjivani.

Napomene iz sažetka presude Žalbenog vijeća koje se odnose na Mladićeve dnevnike jednako su prazne i odražavaju ekonomično korištenje činjenica. Žalbeno vijeće tvrdi da:

Prlić nikada nije bezuvjetno tražio da se njegov predmet ponovno otvori te mu je, u svakom slučaju, Sudbeno vijeće nabrzinu dopustilo prihvaćanje dokaznog materijala kojim će se opovrgnuti ovi ulomci iz dnevnika, što je on i učinio. I generalu Praljku je tako ponuđena prilika da ospori te ulomke.

Ovo je krivi prikaz zapisnika. Nakon završetka iznošenja dokaza, Tužiteljstvo je tražilo ponovno otvaranje predmeta kako bi zatražilo uvođenje u spis ulomaka Mladićevih dnevnika, koje su srpske vlasti pronašle u Mladićevom domu u Beogradu. U odgovoru na to, gđa Suzana Tomanović i ja tražili smo da se predmet za Tužiteljstvo ne otvara, ili ako se otvori, da dr. Prliću treba dati jednako pravo da on ponovno otvori svoj predmet i da mu se prihvate ulomci Mladićevih dnevnika relevantni za njegovu obranu. Protivilo bi se logici i zdravom razumu za nas da se otvore vrata i da se Mladićeve dnevnike prihvati bez usvajanja zahtjeva Tužiteljstva. Ali, vidjevši kako se ulomci Tužiteljstva usvajaju (Mladićevi dnevnici su bili netom otkriveni), tražili smo u nekoliko navrata da Raspravno vijeće prihvati ulomke relevantne za obranu dr. Prlića. Koliko puta treba podnijeti isti zahtjev da bi se on smatrao „bezuvjetnim“?

Ali, to je samo jedno od pitanja koje je pokrenuo dr. Prlić. Ne želim ponovno iznositi argumente o ovom pitanju, ali jedna bilješka iz Mladićevih dnevnika bila bi vrijedna proučavanja. Vi prosudite je li to način na koji razuman sud treba prihvaćati, ocjenjivati i oslanjati se na nepotvrđene glasine.

Većina u Vijeću prihvatila je i oslanjala se u donošenju nalaza o UZP na ulomke iz Mladićevih dnevnika, koji su sadržavali opažanja pod navodnim znacima, koja je navodno izrekao general Praljak – a ti ulomci izravno se odnose na dr. Prlića. Izjave generala Praljka samo su nepotvrđene glasine. Mladić nije svjedočio. Nije bilo ranijih svjedočenja vezanih za te sastanke, ni jedan svjedok nije govorio o tim sastancima. Odbijen je zahtjev generala Praljka da se ponovno otvori njegov predmet i da svjedoči o tim sastancima s Mladićem i o izjavama koje mu se pripisuju u tim ulomcima. Prilikom odbijanja njegovog zahtjeva, većina Vijeća dala je besmislen prijedlog da odvjetnik generala Praljka jamči za njega u završnom podnesku i da svjedoči tijekom završnog obraćanja u vezi viva voce svjedočenja General Praljka. Dovoljno je reći da čak i studenti prava znaju da odvjetnici ne mogu svjedočiti i da izlaganja odvjetnika u završnim podnescima i završnim obraćanjima nisu dokazi. A što je s pravom dr. Prlića na suočavanje, s pravom da ispita generala Praljka o onome što je on navodno rekao ili mislio?

Može se činiti da su ovi argumenti nedosljedni, ali mislim da nisu. A evo i zašto. Čak i da je drugostupanjska presuda uzela u obzir sva osporavanja koja se tiču prava na pravično suđenje, a koja je naveo dr. Prlić, to nije bitno. Relevantna je lažna percepcija koju su ovi dijelovi sažetka pročitanoga javnosti stvorili – namjere na stranu.

Kada govorimo o percepciji, svatko tko je svjedočio ovom suđenju potvrdit će kako je sudsko vijeće bilo disfukcionalno, gdje su se dvojica sudaca često javno svađali s predsjedavajućim sudcem, koji se činio nesposobnim voditi suđenje. Nijedan od sudaca nije bio dorastao zadatku, i to se vidjelo. Njihove bijesne intervencije  dok strane u postupku vode ispitivanja nagnale su me da pozovem sudce da vode postupak kako treba i u skladu sa slovom i duhom Statuta i Pravila o postupku i dokazima (i da se suzdrže od neprikladnog uplitanja kako su običavali), ili da spakiraju svoje stvari i odu doma. A budući da izgleda nisu imali pojma kako se sudski postupak treba voditi, tražio sam još da sudci daju Tužiteljstvu i obrani jedan sat za vrijeme kojega bi im održali predavanje – budući da su i Tužiteljstvo i obrana imali veliko iskustvo u vođenju postupaka na MKSJ-u. 2  Kolikogod je to drsko izgledalo, mojem je zahtjevu udovoljeno, podnesci su napisani. 3 Postupak je postao donekle bolji nakon ove intervencije i obuke, ali sve u svemu, mogu sa sigurnošću reći da je u mojih 35 godina odvjetničke karijere suđenje u predmetu Prlić i ostali daleko najgore iskustvo koje sam imao kao odvjetnik.

Ali zašto bi to trebalo biti važno i kakve to veze ima s generalovim oduzimanjem vlastitoga života?

Važno je, jer da je Raspravno vijeće bio uravnoteženo i odmjereno u svom postupanju prema obrani, da nisu zauzeli nerazuman pristup i dopustili šestorici optuženih da zajedno imaju na raspolaganju ukupno vrijeme jednako vremenu koje je imalo Tužiteljstvo za svakog svjedoka, da su sudci bili strpljiviji s generalom Praljkom i dopustili mu veću slobodu u ispitivanju svjedoka (naposljetku, on je bio in situ u pitanjima s kojima je htio suočiti svjedoke), da nisu gotovo masovno ignorirali dokaze obrane i da su sastavili dokument koji je predstavljao dokaze podnesene tijekom petogodišnjeg suđenja, u tom bi slučaju možda prihvatio nalaze suđenja i zaključke. Možda bi general Praljak prihvatio mogućnost da je možda  griješio u magli rata dok je pokušavao, najbolje što je znao, zapovijedati i kontrolirati vojsku građana-vojnika, vođenu malobrojnim profesionalnim časnicima s činovima koji su premašivali njihovo iskustvo i kompetenciju.

Ovo govorim zbog vremena koje sam proveo upoznavajući generala Praljka prije suđenja i promatrajući ga više od deset godina kako je slučaj odmicao tijekom sudskog postupka pa sve do njegovog zadnjeg dana. General Praljak bio je neustrašiv. Nije se bojao biti odgovoran za bilo koje radnje ili propuste – pod uvjetom, naravno, da dokazi potvrđuju njegovu odgovornost.  Zauzeo je stav i svjedočio više od tri mjeseca. Nije okolišao, glumio gubitak pamćenja i nipošto nije prebacivao krivnju.

General Praljak nije podnosio budale možda zato što je njegov intelekt bio vrhunski, a ne zbog kompleksa više vrijednosti ili arogancije. Međutim, ponekad je znao biti svadljiv, glasan i mrzovoljan. Imao je zadivljujuću pojavu koja je prštala energijom i odlučnošću da pokaže što je znao, što je vidio i kako se osjećao zbog događaja koje je iskusio. Ponekad je njegova gorljivost da dođe do istine ili da raščisti stvari  prevagnula jer bi odlutao od teme ili bi se zanio, ovisno o temi o kojoj se raspravljalo. Povremeno od stabala nije vidio šumu. I da, povremeno ga je strašno teško bilo obuzdati, kao što se i sam teško obuzdavao kada je slušao gluposti prerušene u činjenice.

Ako sam išta naučio zastupajući optuženike u vrlo prijepornim i stresnim suđenjima, osim ako su sudci ljubazni, obazrivi, strpljivi i revni, onda je to da će optuženik teško prihvatiti presudu ili konačnu odluku, bez obzira na kvalitetu ili dostatnost dokaza. Ali ako se uzme u obzir kako se vodio predmet, način na koji su sudci razgovarali s generalom Praljkom, snishodljiv način na koji su mu se obraćali i, naravno, ako se uzmu u obzir njihovi konačni nalazi i zaključci u presudi i kako se do njih došlo, je li uopće čudo da je general Praljak doveo u pitanje pravednost postupka ili da je s prijezirom odbio prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu?

Konačni čin generala Praljka baca veliku sjenu na činjenične nalaze i na pravne zaključke koje je donijelo Raspravno vijeće i podržalo Žalbeno vijeće. Dokazi su, većim dijelom, dostupni za temeljito proučavanje svakome zainteresiranom da prosudi o presudi. Naravno, malo njih će, ako i itko, odvojiti vrijeme da ponovno pregleda materijal i vidi što je dokazano, što je nagađanje, što je istina i što je laž.  No, nitko ne bi trebao misliti da čin odlaska generala Slobodana Praljka znači priznanje i prihvaćanje nalaza o njegovoj krivnji, ili da je to učinio iz straha od nastavka služenja zatvorske kazne. Njegova je žrtva bila krajnje odbacivanje nepravde kojom je suđen i osuđen.

Neki će pogledati presudu u predmetu Prlić i ostali i naći osvetu, možda čak i utjehu. Drugi će je bez sumnje odbiti kao što je to napravio general Praljak, možda čak s istom dozom prijezira. Ali ono što je sigurno je to da ove presude neće donijeti pomirenje, jednako kao što neće predstavljati povijesne istine o tome što se dogodilo u BiH tijekom sukoba između Muslimana i Hrvata.

Duboko poštujem sudce Žalbenog vijeća koje je donijelo presudu. Također prihvaćam, kao što svi moramo, da je njihova presuda konačna. Međutim, ne mogu mirne savjesti poštivati mnoge od nalaza i zaključaka u žalbenom postupku do kojih su došli ti cijenjeni sudci. Moja kritika nije napad na MKSJ kao instituciju; ona je optužba načina na koji je Raspravno vijeće provodilo postupke u predmetu Prlić i ostali, što je rezultiralo donošenjem pogrešne presude, koju nažalost Žalbeno vijeće nije ispravilo. I dok kao odvjetnik MKSJ-a imam „pozitivnu obvezu zaštititi ugled Suda“ 4, bilo bi kukavički s moje strane i uvreda sjećanju na generala Praljka da se pretvaram da je postupak bio pravičan, da nije bilo pristranosti sudaca tijekom suđenja, te da u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi nije bilo pogrešaka. Oštre su to riječi koje se mogu smatrati napadom na ugled i ostavštinu MKSJ-a, ali po riječima Voltaira: „Živima dugujemo poštovanje, a mrtvima samo istinu.“  

Samoubojstvo generala Praljka bio je čin prkosa kojim je rasvijetlio ostavštinu MKSJ-a. Nikakav spin neće izbrisati ovaj tragičan događaj koji se dogodio u Sudnici 1, 29. studenoga 2017. godine. Ono što je trebao biti labuđi pjev MKSJ-a – koji završava potvrdom presuda u predmetu Prlić i ostali samo nekoliko dana nakon presude Mladiću – pretvorio se u tužan i zbunjujući prizor. General Praljak radije si je oduzeo život nego potvrdio valjanim rezultat prvostupanjskog i žalbenog postupka – postupaka koji su po njegovom mišljenju proizveli krivu istinu, dijelom temeljenu na nevoljkosti sudaca ili njihovoj nemogućnosti da gledaju dalje od ustaljenih pravovjerja propagiranih na mrežnoj stranici MKSJ-a i kroz Outreach program, čak i dok je postupak bio u tijeku.

U sjećanje na generala Slobodana Praljka

Michael G. Karnavas

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME