Ocijeni sadržaj
(7 glasova)

 

Bleiburg i Križni put

Velika tragedija dobila je ime po Bleiburgu, naselju u austrijskoj Koruškoj, mjestu gdje je velik dio vojnih jedinica NDH 14/15. svibnja 1945. ponudio predaju britanskoj vojsci koja ih je odbila i prisilila da se predaju Jugoslavenskoj armiji koja se sa zarobljenicima postupila surovo osvetnički.

Bleiburg je danas sinonim, simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih „pobjednika“ 1945. godine. Međutim, samo je manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici, stoga se danas imenom Bleiburški pokolj označavaju svi pokolji zarobljenika, bez obzira na to gdje su se dogodili, a ponekada se često misli i na sve žrtve komunističkoga terora među Hrvatima ratne 1945. godine. Zarobljenici su bili mučeni, a većina ih je ubijena na mukotrpnim marševima kroz Jugoslaviju te u zarobljeničkim logorima tijekom narednih mjeseci. Taj put kroz koji su zarobljenici morali prolaziti, koji je sa sobom donio sve muke sužanjstva, nazvan je Hrvatski križni put, ponekad u množini i Križni putevi (Prcela, J. I., 2005).

Naime, da bi se izbjegao pokolj kod Bleiburga od strane pobjedničkih komunističkih partizana, političko i vojno vodstvo NDH pokušalo je dogovoriti predaju zapadnim saveznicima. Međutim, britanski general Patrick Scott nije to prihvatio, već je ustrajao na tome da se predaju Jugoslavenskoj armiji, čiji je predstavnik u ono vrijeme bio Danilo Basta. Mnogi zarobljeni Hrvati pa i pripadnici drugih naroda koji nisu prihvatili novu jugoslavensku vlast, a koji su se ranije predali Amerikancima ili Britancima, bili su smješteni u zarobljeničkim logorima u Koruškoj ili u Italiji. Većina njih predana je partizanskim jedinicima i otpremljena u Titovu Jugoslaviju, a uslijedili su mučenje i pokolj: zarobljenici su vođeni raznim putovima kroz cijelu Jugoslaviju, smješteni u razne logore i zatvore, što se također nazivalo Križnim putem. Kolone smrti i ostali nemili događaji nastavili su se sve do 1948. godine. Važno je naglasiti da je tek manji broj zarobljenih vojnika i dužnosnika NDH izvedeno pred sudove, dok je većina ostalih žrtava poubijana bez ikakvog suđenja i dokaza da su počinili ratni zločin.

Razmišljajući o uzrocima i posljedicama „Bleiburga“, Vinko Nikolić nas izvješćuje: „Neki se s ispitivanja više nisu vratili. Jesu li ih ubili, ili negdje drugdje prebacili, ne znam. Uglavnom se je radilo o Bosancima, a kasnije sam saznao, da se je bosanska OZNA stalno motala po logoru, tražeći i prepoznajući žrtve. Što će biti s nama, kada stignemo u Dubrovnik? To samo Bog zna. A u Dubrovnik ću stići tek puno, puno kasnije. Jednog dana, naime, izvedu nas na dvorište, te pošto su nam opet održali govor o humanosti novog jugoslavenskog društva, rekli su nam, da smo od danas vojnici njihove nepobjedive vojske. Bolje i to nego metak u zatiljak! Tu su nas rasporedili po raznim jedinicama i raznim mjestima, da bi se uskoro dosta nas ponovo našlo na okupu – na robiji u Zenici radi „djela radnje protiv naroda i države“. Ljubav prema Hrvatskoj bila je jača od svakog straha“ (1998, 157).

Dakle, upravo su iz Bleiburga krenule kolone zarobljenih vojnika i civila na stravične marševe smrti. Ta stradanja danas su simboli stradavanja Hrvata i svakako su bila jedna od najtežih za hrvatski narod. Mnogi su, prolazeći kroz Sloveniju, izginuli, zarobljeni ili prisiljeni na predaju, dok je glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i civilnoga pučanstva 15. svibnja 1945. godine na polju u austrijskom gradiću Bleiburgu, posredništvom zapadnih sila, prisiljena na predaju, a potom prepuštena na nemilost partizanskim jugoslavenskim postrojbama. Svi su oni svrstani u zarobljeničke kolone („Kolone smrti“), usmjereni u unutrašnjost komunističke „demokratske“ Federativne Republike Jugoslavije, da bi odmah u Sloveniji bili izloženi pljačkanju, mučenju i ubijanju, o čemu će poslije svjedočiti brojna svratišta od Maribora do Kočevja.

“Bleiburg“ je izmijenio povijest hrvatskoga naroda. „Ono što najviše boli, to je izgubljena Domovina i raspeće našega naroda. Boli briga za naše drage, boli više od svih drugih bolova, boli ova neizvjesnost našega života“ (Nikolić, V., 1995, 24). U toj okrutnoj stvarnosti nekoliko je generacija osuđeno na doživotno progonstvo. Čak ni za mrtve nije bilo mjesta u rođenoj Domovini. Oni koju su preživjeli bili su usmjereni na daljnji put kroz Hrvatsku i izvan nje. To je bilo putovanje s kojega su se samo rijetki vratili. „Zarobljenici su, kako ističe Paul Garde u knjizi „Život i smrt Jugoslavije“, odvedeni na „marševe smrti“ na kojima su morali propješačiti stotine kilometara kroz cijelu Jugoslaviju, dok ih smrt nije sustigla.“ Kolone su se kretale od Dravograda pa sve do Đevđelije. Tako je u Mariboru samo u jednom danu ubijeno preko tri tisuće hrvatskih časnika i dočasnika. O likvidacijama što su ih u okolici Virovitice izvodili pripadnici crnogorske brigade pisale su zgrožene lokalne komunističke vlasti te je bilo izvješteno da partizani, prije polaska na likvidacije njima nepodobnih, hodaju po kućama i oštre noževe.

Izručivanje žrtava kod Bleiburga jedna je od najbolje čuvanih tajni u modernoj povijesti, tajna o kojoj ni počinitelji nisu međusobno razgovarali. U čuvanju te tajne sudjelovale su i moćne sile svijeta koje su također željele prikriti narav ovoga zločina te i same zločine koje su počinili nad poraženim i razoružanim hrvatskim narodom. Jane Balding, bolničarka Crvenoga križa u logoru Viktring, bilježi u svom dnevniku kako je čula „… grozne priče o vraćenim bjeguncima, koje navodno ubijaju u tunelima. Čini se da je osnovno pitanje da li da se vraćaju i budu ubijeni ili da ostanu ovdje i umru od gladi ili upale pluća, ne dobiju li ubrzo krov nad glavom. Neprekidno pljušte proljetne kiše – logor je potpuno poplavljen. No, Jane Balding i major Barre još nisu mogli vjerovati kako se bjegunci uistinu i šalju natrag u Jugoslaviju da budu ubijeni“ (Tolstoy, N., 1991, 262).

Postoji mnogo zapisa i knjiga o „Bleiburgu“ ali danas još uvijek nedovoljno kako bi se utvrdio točan broj žrtava i potpuno točan rasplet tih događaja. „Istražujući te tragične događaje povjesničar Tolstoy kaže: „U Bleiburgu su većinom bili obični vojnici, ali u mnogim slučajevima civili, koji nisu učinili nikakvo zlodjelo. Sigurno je, pak, da nitko nije izišao ni s kakvim dokazom da je netko od njih učinio ratni zločin.“

Ipak, sve više i više slaže se prava slika događaja na temelju svjedočanstava žrtava koje su preživjele zarobljeništvo. Priča Ivana Volarevića, jednoga od preživjelih žrtava „Križnoga puta“, samo je jedna u nizu tragičnih svjedočanstava koja govore o tome kako se postupalo sa zarobljenicima, protiv svih zakona Ženevske konvencije: “U Koprivnici sam dobio tifus. Prebolio sam ga u šljiviku. Bilo nas je 35 tifusara. Tu su nas ostavili. Spasile su nas žene iz mjesta, donosile su nam mlijeka i hrane. Sva sreća da sam dobio tifus i tu ostao. Kasnije sam čuo, da su sve iz naše kolone malo po malo pobili. Kad smo preboljeli tifus, došli su po nas da čistimo mine oko Koprivnice.“ Mnogi svjedoci daju nam uvide u događaje iz 1945. godine, daju nam brojke koje omogućuju stvaranje ideje o dimenzijama tragedije spomenutih „marševa smrti“. Jedan svjedok, danas nastanjen u Argentini, tvrdi da je broj mrtvih iz njegove kolone bio od prvoga dana vrlo visok. Već kod Bleiburga, pod kontrolom V. srpske divizije, bila je sastavljena kolona od 18 000 zarobljenika. Pripadnik jedne od kolona smrti, koja je u Mariboru imala 15 000 ljudi, izjavljuje, da je ostalo jedva njih 600, nakon marša od 300 – 400 kilometara do Osijeka. Druga kolona, koja je u Dravogradu brojila 5 000 ljudi, nakon što je prevalila 1 000 kilometara do Bitolja u Makedoniji, stigla je sa samo 300 preživjelih. Ovakvih svjedočenja bilo je vrlo mnogo.

Postupci s pripadnicima „Kolona smrti“ bili su prije svega neljudski. Partizani su pripadnicima kolona smrti, o čemu se slažu gotovo svi svjedoci nakon zarobljavanja, oduzimali novac, satove, prstenje i sve vrijednosti što su zarobljenici imali (mnogi su sa sobom nosili obiteljski nakit), zatim odijela, cipele, tako da su na kraju hodali polugoli, u donjem rublju i bosi. Rijetko im se davalo jesti, obično na završetku prevaljenoga puta, i to malo kruha i vode. Čak su u mnogo slučajeva stražari zabranjivali davati pripadnicima kolone jelo i vodu, koje su im pružale žene i djeca. Mnogo su puta zlostavljali pučanstvo koje se smilovalo nad žrtvama, otimali im hranu i bacali vodu, a mnoge osobe bile su ubijene jer su htjele pomoći unesrećenim rodoljubima. Pribjegavalo se rafiniranim mučenjima, zaustavljalo kolone kraj izvora vode, zabranjujući im piti. One koji bi se usudili piti vodu, smjesta bi ubijali. Čak ni djeci nisu davali vodu (Nikolić, V., 1993, 348). I dok se hrvatsko pučanstvo trudilo pomoći zarobljenicima, komunisti su organizirali svoje simpatizere da se postave protiv izmučenih pješaka. U naseljima srpskoga pučanstva hrvatski zarobljenici bili su posebno zlostavljani, mučeni, pljačkani i ubijani. Bilo je i slučajeva trovanja vode i hrane. Oni koji bi zaostajali na putu zbog iznemoglosti bili su nemilosrdno pobijeni. Morali su naprijed pa čak i žene, trudnice koje su na putu pobacile od patnje, žeđi, gladi i umora. Strijeljanja zaostalih mučenika bila su svakodnevna. Morali su trčati na žegi, dok su njihovi stražari putovali na konjima ili u autima. Partizani su redovito svaki trenutak nekoga izdvajali iz kolone i bez ikakvoga posebnoga razloga ubijali pred drugima, a ponekad su se likvidacije izvršavale i u šumama jer su izvršitelji zločina nastojali skriti svaki trag o svom zločinu, tako da nije ostavljen ni popis žrtava, niti su obilježeni grobovi. I danas seljaci prevrću kosti, vojne oznake, municiju i pronalaze ostale jezovite ostatke (Grčić, M., 1990. 142).

Hrvatska sudbina u pojmu riječi „Bleiburg“

Godina 1945. neizbrisivo je urezana u hrvatsku narodnu sudbinu u pojmu riječi Bleiburg, kao godina najveće tragedije. „Hrvatsku vojsku (…) nisu porazili ni srpski četnici, niti jugoslavenski partizani (zajedno ispremiješani pod imenom narodno-oslobodilačke vojske). Vojska je ostala bez svojeg političkog i vojničkog vodstva, a previše naviknuta na stegu, uzalud je čekala na zapovijed. I nastalo je opće rasulo! A onakva nepobijeđena vojska nije zaslužila onako okrutan i ponižavajući svršetak. Kroz četiri godine junački se borila i nije bila potučena, ali ovdje je nastalo vlastito samouništenje. … Ako je ipak vojska morala napustiti svoju Državu, ali da je to učinila organizirana, u borbenim postrojbama, našli bi se bili ne samo Englezi, nego i partizani pred posve drugim, teškim problemom: i tko zna, kako bi to sve bilo završilo? …Ova je Tragedija bila neodgovorno povećana, jer je na ovaj fatalni bijeg bilo usmjereno mnoštvo civila. Glas o partizanskom teroru stršio je kao crna Avet nad čitavom Hrvatskom, i to je zlokobno iskoristila i sama vlast, …“ (Nikolić, V., 1993, 30-1).

U to je vrijeme iz Hrvatske raseljeno, pogubljeno i izbačeno preko 1.000.000 ljudi. Hrvatska vojska, neporažena, na prijevaru je razoružana i predana “pobjedniku“ da ju potamani. Za mali narod kao što je hrvatski, brojka od 1.000.000 mijenja cijelu demografsku sliku. Nestajala je tada hrvatska mladost i njezina inteligencija. Uz Hrvate stradali su i drugi narodi.

U prošlome stoljeću hrvatski je narod pretrpio tri rata, no najkrvaviji trag ostavio je Drugi svjetski rat i poslijeratno razdoblje. Dolaskom komunističkoga režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni progoni, zatvaranja i šikaniranja. Među mnogima progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik, proživio je također i bosanski franjevac Josip Zvonimir Bošnjaković. Također u Glasu Koncila, u razgovoru s novinarom Vladom Čuturom, na upit mogu li se Domovinski rat i Drugi svjetski rat uspoređivati, budući da je svjedok doba, otac Josip odgovara: „Rat je uvijek rat i ne donosi nikom dobro. Čim se gube životi, širi mržnja, osvaja se, ubija se, ne služi čovjeku na korist nego mu šteti.“ „Gledajući u kontekstu žrtava, za hrvatski narod jedan i drugi rat bili su teški. U Drugome svjetskom ratu, uključujući i poratno vrijeme, poginulo je više od 500 000 Hrvata. Ne smije se zaboraviti da su mnogi bili u cvijetu mladosti, u punoj snazi, kako radnoj tako i reprodukcijskoj. Zatim, tu je bila hrvatska inteligencija. A kad jedan mali narod kao što je hrvatski doživi takvu tragediju, teško se može oporaviti. U Bleiburgu je došlo do predaje Hrvata i odatle počinje veliki hrvatski ‘Križni put’. Brojni su ubijeni bez suđenja, mnogi su zatvarani prigodom povratka u Hrvatsku. Partizani su ubijali nevine ljude, žene, djecu. Oko petsto tisuća Hrvata ubijeno je krajem četrdeset pete“ (Bošnjaković, J. Z., 2005, 9).

Uistinu, sudbinu stradalih vrlo je teško opisati i iznijeti i stoga će „Bleiburg“ zauvijek ostati simbol stradavanja Hrvata. On je nekada bio posljednji plamen vjere i nade u spas, a danas neizlječiva rana u neutješnu srcu svakoga Hrvata.

„A Bleiburg je počeo daleko prije onog tragičnog Svibnja 1945. i trajao kroz nekoliko desetaka godina nakon onog Svibnja… Možda je trajao sve do godine 1990., sve do u ove naše dane, kada se, konačno, mnogi Hrvati usuđuju priznati da su i njihovi dragi ostali negdje na Bleiburgu. Dosad su ih morali zatajivati. Umiralo se, jer su neke okrutne, mračne sile htjele izbrisati naš Hrvatski narod s lica ove naše drage i svete Grude“ (Nikolić, V., 1993, I – A). Žrtve ove tragedije spominjat će se uvijek sa željom da se njihova priča nikada više ne ponovi, ali i ne zaboravi jer „… narodi koji zaboravljaju Povijest …“ – rekao je rimski govornik, filozof i političar Ciceron, „… osuđeni su na svoje ponovne tragedije.“

No Hrvati danas, konačno, imaju svoju državu. Njezina klica nastala je u Bleiburgu, no svim ljudima koji žive u njoj mora biti jasno da se nikada više ne smiju ponoviti “Bleiburg“ i “Križni put“, ali isto tako i da je došlo vrijeme prestanka šutnje, vrijeme kada će se otvoreno govoriti o jednoj od najbolje čuvanih tajni u modernoj povijesti. Danas se konačno, mnogi Hrvati usuđuju reći da je i netko od njihovih dragih stradao u Bleiburgu i njegovoj okolici ili na “Križnom putu“. Sve do Domovinskog rata morali su to tajiti bojeći se za vlastitu egzistenciju ili čak i za život, kako ne bi i sami u nekakvim montiranim procesima bili optuženi kao državni neprijatelji. Žrtve ove tragedije spominjat će se uvijek sa željom da se njihova priča nikada više ne ponovi, ali i ne zaboravi jer stradala je tada mladost, neporaženu hrvatsku vojsku, britanski časnici predali su jugokomunističkoj vojsci, koja prema zarobljenicima nije postupala po međunarodnim konvencijama. Mnogi zarobljenici mučeni su, ubijeni, ili im se u tim krvavim događajima izgubio svaki trag.

Zahvaljujući istraživanjima mnogih povjesničara, ali i izjavama autentičnih svjedoka, povijest će zabilježiti sramotnu ulogu koju su u tom vremenu i u tim zbivanjima imale mnoge službene osobe demokratskih europskih zemalja, a mi ćemo se sjećati časnih ljudi koji su znali cijeniti hrvatske žrtve i pomogli da se uspomena na “Bleiburg“ i “Bleiburške žrtve“ očuva do danas i zauvijek spasi od svih klevetničkih tumačenja, povijesnih krivotvorina i na kraju sramnoga zaborava.

„BLEIBURG! Vizijo vječna tragičnog usuda: od razdrtog crven-bijel-plavog barjaka branismo samo bijelo za pokrov mrtvaca. Oh, crna sjeno bijelih barjaka, Ko žig sramote Kopkaš nezacijeljenu ranu U neutješivu srcu svakog Hrvata!“

komunistickizlocini.net

 

Ocijeni sadržaj
(8 glasova)

 

Nedavno sam malo pretraživala internet, tražeći informaciju i najbolji način da uspostavim kontakt s Antoniom Radoš, poznatom austrijskom i njemačkom ratnom izvjestiteljicom koja je među prvima izvještavala o aktualnim zbivanjima na bojištima u Afganistanu, Iranu, Iraku, Libiji, Somaliji, Bosni i Hercegovini i s mnogih drugih. Otpočetka sam znala da neće biti lako, jer se telefonski brojevi poznatih osoba strogo drže u tajnosti. Uglavnom se dogovara i pregovara s novinskim i TV kućama, i agencijama koje vode bazu podataka o 'slavnim' osobama, šalje im se zamolba i čeka odobrenje.

Već nakon pola sata istraživanja, javio se veseli muški glas.

- Antonia vam živi u Parizu, kod kuće je bila za Uskrs. Znate, Antonia puno radi i putuje, teško ćete ju dobiti. Ali nemojte odustati.
– Tko ste Vi, gospodine?
– Ja sam otac Antonie Radoš.

I tako, umjesto s Antoniom, zabilježila sam razgovor s Jakobom Radoš, ocem poznate novinarke hrvatskih korijena, koji od 1947. godine živi u Klagenfurtu u Austriji. Ovo je priča koja se polako razvija, i seže daleko u prošlost.

Dočekao rat u jugoslavenskoj vojsci pa prešao u HOS

- Rođen sam 27. prosinca 1919. u Tomislavgradu, gdje sam završio školu i proveo mladost. U Hrvatskoj su me zvali Jakov, ovdje su me preimenovali u Jakob, što se mene tiče, meni je svejedno. Drugi svjetski rat sam dočekao na odsluženju vojnog roka u Kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci u Zemunu, ali sam ubrzo prešao u HOS i s vremenom stekao dočasnički čin. U to sam vrijeme imao oca i mater, a sad nemam ni oca, ni matere, a ni žene – počinje Jakob svoju životnu priču koja sadrži nekoliko različitih poglavlja.

- Kad je kapitulirala stara Jugoslavija, Nijemci su bili jako prijazni. Kod Tuzle, u Bijeljini smješten je bio jedan mali zrakolovni uzlet. Bilo je rečeno, da ćemo dobiti avijaciju i početi se braniti. Nije se dogodilo ništa od toga, sve je bila laž jugoslavenskih oficira. Svi koji su služili u staroj jugoslavenskoj vojsci, dobili su naredbu se se uključe u hrvatske jedinice po hitnom postupku. No, nismo mogli, jer su nam taj put Talijani 'stali za vrat'. U Karlovcu se 1941. godine osnovala 15. Domobranska hrvatska pukovnija, otišo sam i prijavio se u 9. satniju, i s 25 godina dobio čin narednika.

I danas nosi ožiljke teškog ranjavanja

Na samom kraju rata Radoš je teško ranjen, ali se uz pomoć suboraca uspio povući u Austriju.

- Dobio sam tri metka. Kroz ruku su prošla dva, a metak u ramenu satro mi sve kosti, otišo kroz pluća, i ostao kod kičme, i danas ga imam u leđima. To je bilo 28. travnja 1945. u selu Hercegovac nedaleko Bjelovara. Tada sam bio poručnik po činu, u hrvatskoj jedinici Gorski zdrug. Nisam mogao govoriti, gonilo me na kašalj, krv je išla na usta, tom prilikom izgubio sam i svijest. Vojnici su me odvezli u zapovjedništvo divizije. Doktor me pregledao i rekao da imam tešku unutarnju povredu. Dao mi je neke injekcije koje su me uspavale, nisam došao sebi sedam dana. Onda su me iz zapovjedništva divizije poslali u Bjelovar. Tamo su me prigledali, vidjeli odbijenu ruku i spremili za Zagreb. Nemam pojma kako sam i kad otišao u Zagreb. Sve sam prespavao. Došao sam sebi 7. svibnja 1945. godine, već sam bio u gipsu, i šina mi držala ruku.

- 1945. godine u mjesecu svibnju Njemačka je kapitulirala, a naši su se branili i povlačili da bi spasili što više ljudi. U nedjelju, 9. svibnja oko 10 sati, sjećam se bio je sunčan dan, reknem bolničarki neka mi da jednu bluzu preko leđa. I odem. Nisam imao pojma kuda. Ako me sretne bilo tko, može me ubit, mislio sam u strahu, ne mogu se braniti, niti bježati. Mislim, moram se informirati kojim pravcem krenuti, i odjenput čujem zvuk motora. Čovjek ide k meni i kaže: - Jakobe, što je s tobom? Nisam ga prepoznao. Vidiš s menom je jako loše, kažem. Ne boj se, ja sam, Vinko! I tako su me Vinko Topić, Ličanin i Stipe Babaja, Dalmatinac, obojica piloti doveli u Austriju. Avionom smo se spustili u Klagenfurt.

Pobjegao sa SS-ovcima

- U Klagenfurtu je bilo užasno. Puno gore nego u zarobljeništvu. Ranjeni, ko životinje, ležali smo na podu, na malo sijena, gladni, bez lijekova. Bilo nas je meni se čini 23, od svukud. Nakon par dana premjestili su nas iz bolnice u vojarnu kod Klagenfurta. Oprali nas, nahranili i dali lijekove. U engleskom lazaretu sam ležao godinu dana. Igrao sam šah s dva njemačka SS časnika, tako smo se sprijateljili. Sva trojica smo željeli pobjeći u Njemačku. Bit će vam smiješno, ali jedan me Englez uvijek gonio da kupim papire i čistim cijeli lager. Jedne noći, krajem svibnja 1947. godine razrezali smo bodljikavu žicu izoliranim 'cangama' i utekli iz lagera. Više od 14 dana mučili se sva tri i prebacivali od Kapfenberga do Salzburga.

- Na njemačkoj strani, duboko u šumi, uhvate nas dva čuvara, graničara i predaju američkoj komandi. Opet došle poteškoće. Amerikanci me vrate nazad Englezima u Hallein u Austriju. Ti možeš ići, kažu. Kud ću, što ću? Noćivao sam pod kestenom. Zamislite, mene je pratila jako velika sreća. Jakobe, pričao mi brat, da ti znaš kolko mama za tebe moli, da te Bog čuva izmoli ona velik broj Očenaša. Uvijek je došlo bolje nego što sam mislio. Sa mnom je bio anđeo čuvar kojem se majka molila da me čuva, samo nikad mi se nije javio – šaljivo tumači Jakob.

Po završetku rata pomagao izbjeglicama

U Klagenfurtu se Jakob Radoš bavio trgovinom živežnih namirnica te je zbog toga 1952. godine, u dogovoru s vlč. Vilimom Ceceljom a u sklopu hrvatskog Caritasa u Austriji, preuzeo brigu za opskrbu najpotrebnijih, starih i siromašnih hrvatskih izbjeglica u Južnoj Austriji.

- Velečasni Vilim Cecelja je došao 1947. godine u Klagenfurt u crkvu svetog Josipa. Svake nedjelje je držo misu, i tako 10 godina. Kad je bilo za Svi svete kaže Cecelja meni: - Jakobe dragi, ja sam govorio sa par ljudi ovdje, a nitko se ne usudi. Mi bi morali ići u Bleiburg. Dozno sam preko Crkve i svećenika, tamo ima jedno selo, okolo su naši mrtvi, pokopali su ih u groblje. Idemo, zapalimo im svijeću. Još dugo su se sabirale kosti i donosile u groblje i zakopavale, nastavlja Jakob.

- Užasno, ali bilo je tako. Prvi put išli smo vlakom. Išlo se u tajnosti. Nije bilo slobode. I tako je to započelo, dobili smo ime Blajburški počasni vod. Velečasni Cecelja se zauzimao, zvao, molio sve do zadnjeg časa, za Bleiburg, za svijeće. I spomenik se digao. Ovo je živa istina.

Roditelji nikad nisu dobili njegova pisma

- Roditelje Antu i Anicu nisam vidio nikad više, nikad nisu dobili moja pisma koja sam im slao 15 godina. Poslije sam saznao da je sva moja pošta poništena i spaljena. Imao sam dvije sestre, Martu i Kaju i jednog brata Slavka, sad nemam više nikoga. Oženio sam se 1951., Slovenkom, Antonijom Weber. Imam troje djece, dvije kćeri i sina, Antoniu-Vladimiru, Tomislavu-Anu, a sin se zove ko i ja, Jakob Radoš. Tomislava i Jakob rade u medicini, a Antonia u novinarstvu. -

Članak je prvi put objavljen 2014. godine. Jakob Radoš, danas 97-godišnjak, živi u domu za starije i nemoćne osobe u Klagenfurtu.

 

Marina Stojak/croexspress

Ocijeni sadržaj
(19 glasova)

Autobus pun studenata iz Mostara zapalio se danas u Posušju, a tragedija je izbjegnuta zahvaljujući brzoj reakciji hrabrog studenta.

Naime, danas nam je na redakcijsku adresu stigla poruka s fotografijama, u kojoj se navodi kako se zapalio motor na Globtourovom autobusu.

''U Posušju se zapalio autobus prepun studenata iz Mostara. Autobus je vozio prema Tomislavgradu, a hrabri student Ivan Bagarić z Mesihovine ugasio je vatru na motoru'', navedeno je u poruci.

Foto: Ivan Ivas Landeka

Tomislavcity

 

 

Ocijeni sadržaj
(2 glasova)

 

Tvrtka Violeta iz Gruda iz godine u godinu bilježi sve bolje rezultate poslovanja, a lani je imala rekordne prihode od 222,5 miliona maraka, prenosi BiznisInfo.

To je povećanje od 23,5 miliona maraka, odnosno od oko 12 posto u odnosu na godinu ranije. Osim toga, tvrtka je lani bila jedna od najprofitabilnijih u državi, s neto dobiti od 27 milijuna maraka, u usporedbi s 19 miliona maraka iz 2015. prema podacima Bisnode BH.

Tvrtka iz Gruda, koja je jedan od najvažnijih gospodarskih subjekata u BiH, lani je upošljavala 589 radnika.

Violeta je od ranije regionalni lider u prodaji paprira za domaćinstvo, a njen deterdžent za suđe također je postao jedan od lidera na tržištu.

Osim toga, Violeta je prošle godine ostvarila još jedan veliki uspjeh, jer je postala tržišni lider u BiH u veoma konkurentnom i unosnom segmentu pelena.

Prema analizama Euromonitora, Violeta je lani držala 49 posto tržišta pelena za djecu i odrasle u BiH, i bila je znatno ispred firme Procter & Gamble koja je sa svojim brendom Pampers držala 38 posto tržišta. Na taj način tvrtka iz Gruda pokazala je da se može nositi i sa svjetskim gigantima.

Nema sumnje da će ova godine biti još uspješnija za Violetu. Ne samo da njeni proizvodi sve više osvajaju tržište, nego je dogovorena i suradnja s austrijskim maloprodajnim gigantom Sparom.

Spar i Violeta potpisali su u ožujku ugovor zahvaljujući kojem će na policama Spara biti plasirani Violetini proizvodi. Ovim je Violeta postala prvi brand s ovih područja u neprehrambenoj kategoriji na austrijskom tržištu.

 

biznisinfo.ba/Tomislavcity

 

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

Federalni premijer Fadil Novalić gostujući u emisiji Pressing N1 televizije, sinoć je govorio o broju ljudi zaposlenih u dosadašnjem dijelu njegovog mandata.

Novalić je prvi put javno otkrio zanimljive podatke kojima njegova Vlada raspolaže. Otkrio je i imena firmi koje su u FBiH tijekom 2016. imale najveći rast broja zaposlenh.

Prema tim podacima, trgovački lanac Bingo je lider dok je na drugoj poziciji JP Elektroprivreda HZHB.

Nakon Elektroprivrede Herceg – Bosne koja se nalazi na drugom mjestu po broju uposlenih na Novalićevim popisu, slijede FIS Vitez, Zmajevi Zenica i MALAK Group.

EP HZHB je ujedno i poduzeće s uvjerljivo najvećim brojem novouposlenih kada se radi o tvrtkama s većinskim državnim vlasništvom.

U pregledu novozaposlenih po općinama u FBiH, zanimljivi su i podaci o Općini Tomislavgrad. Kolovoza 2015. u Tomislavgradu je bilo zaposleno 3.228 osoba, a u kolovozu 2016. godine 3.383, što je povećanje od 155 novouposlenih ili 4,8%.

Podaci se odnose na period od kolovoza 2015. do kolovoza 2016., pa je za pretpostaviti da je broj uposlenih nakon tog vremenskog perioda do danas dodatno povećan.

 

 

Više pročitajte na stranicama N1 televizije.

 

dnevnik.ba/Tomislavcity 

Četvrtak, 11 Svibanj 2017 21:11

Čitatelji pozivaju: Glasajmo za našu Gaby

Ocijeni sadržaj
(15 glasova)

 

U dvorani Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače u Mostaru 18. svibnja 2017. godine održat će se tradicionalni 16. Večernjakov pečat, izbor osoba godine koje su, prema mišljenju Ocjenjivačkog suda Večernjakova pečata i na temelju dojma čitatelja Večernjeg lista, obilježile godinu iza nas.

Za Večernjakov pečat nominirano je 150 kandidata čija će imena i prezimena biti objavljena u Večernjem listu BiH, kao i na BHRT-u u posebnoj emisiji vezanoj uz Večernjakov pečat.

Tko će dobiti Večernjakov pečat za 2016. godinu, odlučit će Ocjenjivački sud Večernjakova pečata, a u tome će uvelike pomoći prijedlozi čitatelja.

Glasati možete e-porukom na adresu: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. i dovoljno je samo napisati ime i prezime osobe za koju želite glasati.

Među nominiranima je i naša sumještanka Gabrijela Mioč, majka smrtno sradale šestogodišnje djevojčice. 

Dajmo glas hrabroj majci, Duvanjki, koja je nesebično darovala organe svoje malodobne kćeri te tako spasila četiri života, pozivaju čitatelji na društvenim mrežama.

 

Čitatelj

Ocijeni sadržaj
(5 glasova)

 

 

Robert Kovač je dobio medalju za hrabrost. Dodijelio mu ju je predsjednik vlade njemačke Savezne države Hessen, Volker Bouffier.

Bivši Vatreni je itekako zaslužio ovo priznanje. Glasnogovorinik policije u Frankfurtu André Sturmeit izjavio je za njemačku TV program Hessenschau kako je Kovač jako puno riskirao. – Svakako je pohvalno kako je reagirao i uhvatio napadača, ali bio je to jako velik rizik – kazao je Sturmeit, prenosi fenix-magazin.

Podsjetimo, u ponedjeljak navečer Kovač je u Frankfurtu obranio 72- godišnjeg umirovljenika kojeg je pokušao opljačkati 28-godišnji muškarac.

Stariji muškarac je na bankomatu podiguno novac, a 28- godišnji muškarac je to primijetio, srušio ga na pod i uzeo mu 40 eura.

– Čuo sam da netko doziva u pomoć. Ugledao sam muškarca kako trči prema meni. Iza njega je bio stariji muškarac koji je ležao na podu. Potrčao sam prema njemu. Muškarac je počeo bježati na drugu stranu, trčao sam za njim i uhvatio ga nakon pedesetak metara. Reagirao sam brzo, nisam razmišljao ima li čovjek nekakav nož. Da sam o tome razmišljao, možda to ne bih učinio – izjavio je Kovač novinarima.

Velik broj novinara došao je sutradan da trening Eintrachta. Obično to rade zbog kluba i Nike Kovača, no ovaj put, učinili su to samo zbog Roberta i njegove hrabrosti s kojom se ponose i Hrvati u Frankfurtu.

Fenix Magazin/MD

 

 

Četvrtak, 11 Svibanj 2017 17:27

Audicija Amaterskoga kazališta Tomislavgrad

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)

 

Amatersko kazalište Tomislavgrad poziva sve zainteresirane ljubitelje glazbe, glume i plesa da dođu na audiciju koja će se održati u utorak 16. svibnja u Gradskoj galeriji kulturno informativnoga centra u 18 sati i 30 minuta. Dob zainteresiranih kandidata nije bitna, ističe organizator.

Naime, Amatersko kazalište je još jedna odlična ideja koja je nedavno proizašla iz našega Kulturno informativnoga centra i koja će se vrlo skoro realizirati. Stoga dođite jer svi ste dobro došli!

Ocijeni sadržaj
(2 glasova)
 
 
Povelju o uspostavi prijateljstva i suradnje „Šest hrvatskih kraljevskih gradova“ danas su na Tvrđavi Barone u Šibeniku potpisali predstavnici Općine Tomislavgrad (Ivan Vukadin), Grada Biograda na Moru (Ivan Knez), Grada Knina (Nikola Blažević), Grada Šibenika (Željko Burić), Grada Solina (Dalibor Ninčević) i Grada Nina.
 
Cilj Povelje je uspostavljanje dobrih odnosa i prijateljstva gradova potpisnika, što uz sebe nosi brojne turističke i kulturne potencijale, ali i prednosti u pogledu projektnih suradnji, odnosno privlačenja sredstava iz fondova Europske unije.
 
Svečanom potpisivanju nazočio je i predsjednik Općinskog vijeća Tomislavgrad Luka Krstanović, župan šibensko-kninski Goran Pauk, a predstavnici Grada Nina ispričali su svoj dolazak te će Povelju potpisati naknadno. 
 
„Zadovoljstvo mi je biti dio ove velike kraljevske obitelji. Spojila nas je povijest, no zajedno se moramo okrenuti budućnosti te zajedno povezati hrvatski narod, i njegovo bogato kulturno nasljeđe, bez obzira na granice.“, istaknuo je načelnik Općine Tomislavgrad Ivan Vukadin.
 
Luka Krstanović istaknuo je važnost Povelje kao preduvjeta da šest gradova zajednički može nastupati prema fondovima Europske unije i na taj način ulagati u svoju bogatu kulturnu povijest.
 
Šibenik se potpisivanjem Povelje danas pridružio obitelji hrvatskih kraljevskih gradova. Ovaj grad je prvi hrvatski samorodni grad, koji je napunio 950 godina svog postojanja i koji nakon toliko godina brine za svoju čuvenu povijest i njenu ostavštinu.  
 
Ovime će Općina Tomislavgrad, Biogradom na Moru, Knin, Nin, Solin i Šibenik nastaviti raditi na očuvanju, revitalizaciji i promociji hrvatske kulturne i povijesne baštine, priopćeno je iz tomislavgradske općine.
 
 
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

Učenici Srednje strukovne škole Silvija Strahimira Kranjčevića iz Livna 17. svibnja prezentirat će projekt "Space Cheese" (svemirski sir) u okviru kojeg će lansirati komad livanjskoga sira visoko u zemljinu atmosferu.

''Skupina učenika, predvođena profesorom Božom Perićem, zakačit će komad sira na meteorološki balon i poslati ga 35.000 metara u visinu. Mjerni uređaji cijelo će vrijeme uzleta mjeriti temperaturu, visinu, tlak te prikazivati u stvarnom vremenu putanju sira u zemljinu atmosferu'', izjavio je za Fenu ravnatelj Srednje strukovne škole Saša Grabovac.

Na taj način, učenici će prezentirati stečena znanja te promovirati najveći livanjski brend – livanjski sir, dodao je ravnatelj Grabovac.

Projekt "Space Cheese" podržali su organizacija World Hope International i tvrtka Pavić.

 

Fena

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME