Četvrtak, 23 Studeni 2017 21:49

Zagorje u zagrljaju Zavelima

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

Vjerojatno će većina Hrvata na spomen Zagorja prvo pomisliti na onu kulturno-povijesnu regiju u sjeverozapadnom dijelu Republike Hrvatske. Tako će istodobno biti i u krivu i u pravu jer Zagorje je sve to, ali i nešto više. Postoji ono Hrvatsko zagorje koje se mnogo rjeđe spominje i za koje se slabo zna. Riječ je o župi Gospe od Zdravlja koja se nalazi 15-ak kilometara od Posušja, u zapadnom dijelu istoimene općine...

Piše: Željko Ivković/nedjelja.ba

Drukčija je to Hercegovina od one na koju smo navikli. Opremljeni skoro pa proljetnom odjećom i obućom, očekivali smo ugodnih 15 stupnjeva na početku mjeseca veljače 2016. kako je i bilo najavljeno za južnije krajeve. Željeli smo „smrzavanje“ u glavnom gradu zamijeniti ugodnim danom na otvorenom u Hercegovini, te smo se, kao i svaki put do sada, zaputili preko Ivan planine.

Međutim, kako smo se približavali odredištu, baš prije Posušja, laganu kišicu polako je zamijenio snijeg koji je padao sve jače i jače uz jak vjetar. Nije to ni čudno jer je, kako smo vidjeli, čitav kraj u kojemu se nalazi Zagorje dominantno brdsko-planinski s nepreglednim šumama. Takvih podataka nema u šematizmima Katoličke Crkve dok se općenita vremenska prognoza, očito, ne može uzimati zdravo za gotovo. Ipak, Zagorje se nalazi u okružju planina od kojih je najveća i najpoznatija Zavelim, te brdskih prijevoja, i kao takvo spada u zonu hladnog pojasa u kojemu je klima zimi hladna i oštra, a ljeti svježa i ugodna. Pitali smo se gdje smo pošli i gdje smo došli. U Hercegovinu ili Bosnu?

Zamjenski župnik

Ovoga puta župa Zagorje neće ostati upamćena samo po snijegu, već i po specifičnoj situaciji u dosadašnjim reportažnim stremljenjima redakcije Katoličkog tjednika. Naime, ugovarajući dolazak u kraj zapadno od Posušja, u razgovoru sa župnikom u hercegovačkim Vinjanima don Jozom Blaževićem saznali smo kako je zagorski župnik don Ante Ivančić privremeno odsutan zbog liječenja u mostarskoj bolnici. Budući da je don Jozo, inače poznatiji kao don Joko, faktički privremeno preuzeo upravljanje župom Zagorje, pristao je otvoriti nam vrata crkve i župnog ureda te nas provesti selom i njegovim zaseocima.

Naravno, pomoć u razgovoru s nama imao je u stalnoj telefonskoj vezi s don Antom. Za bilo koju nepoznanicu gotovo odmah je telefonirao u Mostar kako bi otklonio nedoumice.

S don Jokom smo se susreli ispred vinjanske crkve od koje nas je povezao 10-ak kilometara do Zagorja.

Iako je bila zima i snijeg je napadao skoro do članaka, a na pojedinim dijelovima bilo je i većih smetova te smo razaznali kako dolazimo u jedno od ljepših mjesta u posuškoj općini. Nije ni čudo što ljeti nosi epitet "oaza ljepote". Kada ozeleni, čista i prelijepa priroda privlači izletnike. Ovdje je najpoznatije mjesto slap Žukovice pored kojega ljeti prođe tisuće i tisuće ljudi, a postoji i Tolušića jezero gdje Zagorani ljeti traže osvježenje. Ali dok zima ne prođe, nema smisla dalje razmišljati o zelenilu. Dolaskom pred crkvu Gospe od Zdravlja turističko-izletničke priče zamijenili smo onim vjerničko-pastoralnim...

Iseljavanje...

Naše tradicionalno prvo pitanje u bilo kojoj župi u koju dođemo jest ono o stanju duša. Često su naše informacije pogrešne ili zastarjele budući da podatke ponekad izvlačimo iz knjiga ili web-stranica starih po pet i više godina. Prema odgovoru koji se odnosi na popis s posljednjeg blagoslova kuća, odmah se može saznati o kakvoj je župi riječ i koja daljnja pitanja treba smisliti.

Nismo ni postavili upit, don Joko je već pozivao svoga kolegu. „Ne morate ga uznemiravati“, rekli smo, jer ipak je zagorski župnik u bolnici i vjerojatno „muči neke druge brige“. „Neću ga uznemiravati... Imam ga pravo uznemiravati, uznemiravao je i on mene“, odgovorio nam je kroz smijeh don Joko koji se kao i don Ante nalazi 20 godina na istoj župi. Dva prijatelja, dvije susjedne župe, približno isto vremena na pastoralnoj službi u tim vjerničkim zajednicama... Zanimljiv podatak.

„Halo. Slušaj, molim te! Koliko imaš, prema zadnjem popisu, kuća i čeljadi? OK! Što ima veze ako ga malko i omanemo?...“, slušali smo kratak ali jezgrovit bratski razgovor dvojice svećenika koji se vole našaliti, te saznali kako Zagorje danas ima 496 vjernika u 130 obitelji, to je za 70-ak župljana manje nego prema podatcima iz 2010. Kao što smo i mogli pretpostaviti, riječ je, nažalost, o župi koja se iseljava. Sada je samo pitanje kolikih je razmjera ovo iseljavanje.

Prva postaja Posušje

Don Joko nam je potom u župnom uredu uz policu knjiga na kojoj stoji majica s natpisom Ja volim Zagorje progovorio o tom mjestu. „Nalazimo se u župi Zagorje koja je nastala 1980. odvajanjem od župe Vir. Na početku je imala 160 kućanstava i oko 900 osoba, što je dosta velika razlika u odnosu na trenutno stanje. Predvidjelo se da će župa biti i veća, ali stjecajem povijesnih okolnosti ona je danas mnogo manja. Nažalost, neke stvari su se dogodile. Prva stvar je što su ovdje bili veliki rudnici boksita, pa je ljudima izuzimana zemlja, a zauzvrat su dobivali placeve u Posušju, tako da se najveći broj Zagorana preselio u Posušje“, rekao nam je don Joko i istaknuo kako iseljavanje Zagorana nije stalo s odlaskom u Posušje.

„Izgubivši posao u Posušju, većina je završavala u Njemačkoj. Vidimo taj tužni put od Zagorja, preko Posušja do bijelog svijeta. Hodali su svuda po svijetu kako bi zaradili i preživjeli. Ova zemlja, doci i dolčići davali su samo ono osnovno za pojesti, npr. krumpir ili odgojiti što blaga da bi se prehranilo“, rekao je trenutni župni upravitelj i posebno naglasio kako su za sve više od toga Zagorani morali ići vani da bi kući poslali ili donijeli novce. Poželjni radnici, a kako kruže priče, Nijemci su se „otimali“ za njih jer je bilo dobro za tvrtke imati takve uposlenike.

Pastoralni rad i lovci

Prema podatcima koje je iz župskih matica don Joko pronašao za 2015., bilo je 12 umrlih, a samo sedam krštenih osoba. Važno je napomenuti kako mnogi donesu dijete iz Posušja na krštenje u Zagorje. Isto tako oni koji se ne vode u „stanju duša“ u ovoj župi dovede ih se pokopati, a živjeli su negdje drugdje, najčešće opet u Posušju.

Što se tiče vjeronauka, on se redovito održava i u župi i u školi. Prema riječima našeg sugovornika, zbog prijevoza u školu te različitih obveza koje djeca imaju, vjeronauk se održava subotom. Prošle godine bilo je 20 krizmanika. Brojka je lijepa, međutim tada su objedinjene tri generacije. Pet prvopričesnika za 2015. približnije oslikava stanje stvari.

I vjenčanih parova je tu negdje na godišnjoj razini kao i prvopričesnika. Međutim treba naglasiti kako većina nakon ženidbe ne živi u župi jer je običaj da se iz dijaspore dolaze vjenčati u Zagorje, ili se ženidba obavlja u župi iz koje je mlada rodom, dok je mjesto za stanovanje u mladoženjinoj župi.

Zanimljivo je napomenuti kako je Mostarsko-duvanjska biskupija odmah poslije Đakovačko-osječke nadbiskupije u bivšoj državi uvela pripravu za brak koju danas nitko od bračnih parova ne osporava niti dovodi u pitanje. Priprava je nešto što se mora obaviti i ne postavlja se pitanje zašto.

Župa nema zbor i crkveno pjevanje se svodi na ono što „župnik povuče“ te nekoliko mladenačkih pjesama. Međutim, kako don Joko kaže, župljani su spremni pjevati koliko znaju i glasno moliti. Kako nam je rekao, na jedinoj misi nedjeljom bude oko trećine župljana. Kada bi se dolazak vjernika mogao opisati školskim jezikom, djeca i mladi bi dobili peticu, žene vrlo dobru ocjenu, dok muški jedva dovoljnu. Problem je baš specifičan za ovu župu jer se s tom činjenicom nismo susreli u ostalim krajevima. Nedjeljom naime muškarci idu u lov te tako skoro da i ne dolaze na misu.

Kako oživjeti župu?

Nakon razgovora o pastoralu razmišljali smo o iseljavanju i mogućnostima oživljavanja župe koja prijeti da postane staračka. Na tom fonu postoji jedna antologijska rečenica iz prošlosti koja je dobro opisivala stanje što se tiče broja duša: „Hercegovina cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli.“ Vjerojatno je ta misao nastala u vrijeme kada se dosta ljudi iz Hercegovine iseljavalo, ali se to nije osjetilo jer se i mnogo djece rađalo. Tim tragom pitali smo ima li mnogo neoženjenih u župi.

„Samaca ima, brojevi nisu alarmantni, ali ih ima. Kad bi se svi momci, koji su trebali biti u brakovima, oženili, opet bi živnula ova župa. Čudna je to situacija, mnogi bi pomislili kako cure neće da se udaju u Zagorje, ali dosta momaka i ne traži. On bi htio imati curu ili curâ, ali ne prihvaća nikakvu odgovornost“, rekao nam je don Joko nekoliko činjenica o problemu smanjenja broja župljana koji nije samo zbog iseljavanja...

Poslije teških tema koje trebaju biti predmet, kako viših crkvenih, tako i državnih instanci razgledali smo unutrašnjost lijepe crkve te se odlučili za obilazak sela koje se sastoji od zaseoka: Jurišići, Tolušići, Nugli, Petričušići, Jaže, Jažina Dubrava, Ploče, Bešlići, Pijukovići, Šišići, Rakiljevac, Crno Osoje... i nadamo se da koji nismo zaboravili.

Nadaleko poznat nogometni turnir

Svakog ljeta u župi Zagorje održava se turnir koji je zaista žestok, borbe su junačke i muške jer svatko želi biti pobjednik. Sve je počelo 2006. kada je u Zagorju napravljen sportski centar pod nazivom Toni Petričušić i na njemu se od tada organizira tradicionalni malonogometni turnir Mate Bešlić - Matko. Privilegiju da igraju na njemu nemaju svi, već samo Zagorani i njihovi potomci diljem svijeta...

Zemaljski raj okovan snijegom

Nakon crkve sljedeće odredište nam je bila kuća udovice Vinke Gašpar, posljednje mlinarice ovoga kraja, koja nam je i bila vodič do Žukovičkog slapa. Vinka živi sama, djeca su joj se raselila po bijelom svijetu. Kaže nam kako je nekoć u čitavom zaseoku bilo 15-ak mlinova, a danas tu živi samo ona nakon što su joj se i susjedi odselili u Austriju. Veli da je teško biti sam, te da joj je drago kad joj netko dođe u posjet. Iako u kasnim godinama života, starica je agilnija od mnogih ljudi koji su dvostruko mlađi od nje. Stalno radi nešto oko kuće, a po don Joki je spremila dar za Dudušu, tj. Anku, don Jokinu mamu. Ni trenutka nije oklijevala kad je ugledala župnika i novinare, samo je obula čizme i povela nas do odredišta, ne baš laganim putem koji je uključivao veranje uzbrdo te preskakanje nekoliko potočića. Društvo nam je pravio i njezin šarplaninac. Ne treba napominjati kako je redakcija zaostajala za njom u tom svojevrsnom treningu kondicije, dok je postojao opravdani strah pada u potok ili kotrljanja niz snježno brdo.

Poslije dolaska kod slapa zaključili smo kako turistički potencijal ovdje nije iskorišten. Dok su većini ljudi koji vole prirodu dobro poznati slapovi Kravica, pa Blidinje, Buna ili Blagaj, slap rijeke Žukovice je relativno nepoznat kao i čitava župa. Mora se naglasiti nepravedno.

Prelijepi slap koji svom silinom udara pravi glasne šumove, a njegovu okolicu uljepšavaju i špilje koje su dugo vremena bile i privremene naseobine svih mogućih bjegunaca od režima za vrijeme bivše države... Inače, špilju je tijekom 1970-ih istraživao prof. Brunislav Marijanović, arheolog i profesor na sveučilištima u Zadru i Mostaru.

Saznali smo kako je na ovom prostoru pronađen novac iz vremena cara Konstantina I. i cara Valensa. Također, na teritoriju župe nalazi se pretpovijesna gradina iz željeznog doba na području iznad Petričušića.

Potencijal je velik, ali...

Netaknuta priroda, hladna i pitka voda predstavljaju izvrsnu prigodu za odmor i „punjenje baterija“... ali je potrebno „potrefiti“ neki ljepši dan za razliku od nas. Iako je veljača uz ožujak zasigurno najbolji mjesec za posjetiti Žukovicu, jer je slap tada najbogatiji vodom, možda bi bolje bilo obići ga u proljeće kada nema snijega. Uz malo ulaganja te mnogo volje ovo bi mjesto turistički procvalo i od njega bi mnogi ljudi imali koristi. A tu je uvijek i potencijal za neko etnoselo koje bi pokrilo i mlinove koje načinja zub vremena... Zato ako ste ljubitelji netaknute prirode, vrijeme je da se uvjerite u gore navedeno i pritom skupite energiju za nove izazove.

Na povratku smo svratili do Vinkine kuće i uz „čašicu“ razgovora, ali i domaće rakije rastali se od posljednje mlinarice te župe Zagorje.

Možemo slobodno reći da smo na trenutak bili u djeliću zemaljskoga raja u kojem sada buči samo slap jer su mlinice odavno zamrle. Nadamo se da narod neće nestati jer kako nam don Joko reče za Vinjane, gdje pastoralno djeluje, vidi perspektivu, ali nažalost za Zagorje je skoro da i nema. Čudno je o tome razmišljati... Povijesne okolnosti, udaljenost od crkve, rast broja duša i 900 vjernika su prije 35 godina nagnali biskupa da osnuje novu župu. Nadamo se da za 50. obljetnicu neće uslijediti njezino dokidanje.

Križ od 10 metara

Tijekom 2013. u Zagorju, tj. zaseoku Jurišići podignut je zavjetni križ obitelji Jurišić. Uz  pomoć djelatnika elektroprivrede, mještana i MUP-a uspješno je prevezen na brdo Gradina gdje je župnik don Ante predvodio molitvu i blagoslovio križ. Nažalost, vremenski uvjeti i odsutnost župnika spriječili su nas da fotografiramo križ u zimskom razdoblju te da se možda susretnemo s tom obitelji.

 

Više fotografija pogledajte u galeriji.

 

Zanimljivosti - najnovije

Pro 08, 2017

Dašak moga zavičaja: Jurina ispovid

Nedjelje u došašću imaju neku posebnu ljepotu.…
Pro 08, 2017

Kupanje na zaleđenom Kukavičjem jezeru

Nesvakidašnji prizor na Kukavičjem jezeru, piše…
Pro 07, 2017

Poslušajte službenu pjesmu Europskog…

Ostalo je manje od 40 dana do najvećeg sportskog…
Pro 04, 2017

Antonijina čarolija

Ovaj je rad na humanitarnoj aukciji postigao…

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME