Nedjelja, 03 Prosinac 2017 10:01

Prva nedjelja došašća

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
 
 
 
 
Piše: Pavao Jurišić
 
Uvod u pokajnički čin

S Prvom nedjeljom došašća započinjemo pripravu za proslavu Božića, svetkovine utjelovljenja Božjega Sina, ali ulazimo i u novu Crkvenu godinu. U vrijeme došašća, ne samo u liturgiji, nego i u narodnoj tradiciji dolazi do izražaja kršćanska nada i čežnja za Gospodinom, njegovim zahvatom i dolaskom u našu povijest. Cijelo je naše bogoslužje prožeto tom čežnjom koja je u svojem pravom izrazu vapaj kršćanske duše za Spasiteljem. Ta je čežnja prisutna u molitvi i pjesmi i kod drugih ljudi izvan kršćanstva jer čitav svijet uzdiše za Onim koji treba doći kako bi izmučenom ljudskom rodu pružio svoju ruku i svim ljudima dobre volje otvorio svoje srce. Tako se u ovom blagoslovnom vremenu uprisutnjuje i početak povijesti i njezin svršetak, i Kristov dolazak i njegova nazočnost u svijetu. I doista, izmučenu ljudskom rodu sam Bog izlazi u susret.

Krist je već došao i on prebiva među nama do svršetka svijeta. Naš vapaj za njegovim dolaskom nije samo „vapaj uspomene“ na onaj davni dolazak od prije 2 000 godina, nego je to živa želja da On doista dođe u naša srca i da nas obdari svojim mirom.

Upao je u svijet gdje nema pojedinačno „zastranjenoga“ ponašanja, nema više grijeha, ali isto tako nema ni prave ljubavi.

U suznoj dolini

U našem je svijetu oduvijek bilo ideja i čežnje za uređenim svijetom. Neki su se u određenim povijesnim razdobljima pojavljivali kao navjestitelji i stvaratelji „raja na zemlji“, ali ono što su u svojim novim poredcima stvarali, više je bilo nalik predvorju pakla, negoli rajskim livadama. Svijet od onog trenutka kada je čovjek, vođen zlom nakanom, okrenuo leđa svojem Stvoritelju koji ga ljubi, uzdiše u porođajnim bolima jer nije dovršen, a još manje savršen, te ni povijest nije privedena kraju. Ljudi još uvijek kroče ovom „suznom dolinom“, a pred njihovim očima sve teče i sve se mijenja. Oni povremeno uočavaju promjene na sebi i oko sebe, te znaju da ono sutra neće biti isto kao ovo sada. Budućnost je isto kao i sadašnjost satkana od svjetla i tame.

No, mi smo Kristovi i naša je budućnost on - Krist Gospodin. On je već došao i opet će doći. On je onaj uvijek dolazeći. Njegovo došašće, dan njegova dolaska, radosno iščekujemo, dan kada će se pojaviti u svjetlu i istini. To isto tako i Bog očekuje nas, da budemo svjetlo u svijetu i svjedoci istine o Bogu i čovjeku. Zato nam je Bog u svojoj milosti darovao sadašnji trenutak, vrijeme u kojem živimo. To je vrijeme milosti, vrijeme spasa kao putokaz u ono buduće što iščekujemo. Isus je rekao za sebe: „Ja sam Put, Istina i Život.“

Raskid prijateljstva s Bogom

Ljudski rod je na svojem životnom putu stalno izložen svemu i uvijek s osjećajem „prognanih sinova Evinih“. Još iz vjeronaučnih klupa poznata nam je ta povijest čovjekova, od onoga trenutka kada ga je Bog sazdao na svoju sliku i kad ga je udomio u svijetu i prirodi koju Sveto pismo naziva raj. Tu se čovjek dao nagovoriti od starog napasnika da mu Bog nije prijatelj, da ga ostavi i krene svojim vlastitim putem. Tako je došlo do kidanja prijateljstva s Bogom, čime je čovjek izgubio mjesto svojega rajskog prebivališta i krenuo po bespućima povijesti. To je čovjekov prognanički put kojim je ispisana ljudska povijest. Ubrzo nakon protjerivanja iz raja događa se i prvo bratoubojstvo, a nakon toga oni užasni ratovi, potoci krvi i suza, sve do naših dana. Tako se odjednom čovjek našao u stanju izraženoga očaja zbog pokidanih najdubljih veza sa svojim Bogom, Čovjekoljupcem, ali s vjerom da to stanje neće biti trajno. U tom njegovu očaju Bog se više ne pojavljuje kao Bog života, koji čovjeku daruje postojanje, život, slobodu i mogućnost ljubavi, nego se pojavljuje kao konkurent, kao prijetnja, kao neprijatelj. Tako su ga barem pokušale uvjeriti one sile koje mu ne žele dobro.

Božji dar na prognaničkom putu

Prorok Izaija donosi nam jedan oblik molitve upućene Bogu koja je nastala u srcu ljudi koji su doživjeli iskustvo progonstva, ali i povratka u domovinu i grad Jeruzalem, mjesto gdje su vjerovali da se nalazi prebivalište Gospodina nad vojskama. Kad su konačno stigli kući, stanje koje su našli u Jeruzalemu bilo je teško. Ali ovo im iskustvo pomaže otvoriti oči, da bi preko usta potekla molitva: „Ti si naš Otac, Otkupitelj naš - ime ti je oduvijek... mi smo glina, a ti si naš lončar - svi smo mi djelo ruku tvojih.“

Pozlata

Neki je đak završio školu, sjeo na vlak i krenuo kući na praznike. Momak se počeo hvaliti što je naučio, te je počeo putnicima u vlaku tumačiti kako jedna životinja prelazi u drugu. Pohvali se što je sve bio i kako se sjeća da je jedno vrijeme bio tele, i to ne obično tele, nego pozlaćeno. Na to ga upita neka gospođa: „Mladi gospodine, a gdje vam je sada ta pozlata?“

Josip Stadler u Glasniku sv. Josipa, godina 1873., 15.

Ipak je čovjek ponio na svoj prognanički put i ovu svijest sa sobom da ga Bog neće ostaviti, kao i obećanje da će mu poslati spasenje. Bog je uvijek tu, sasvim blizu i može ga se naći. Čovjek nema mjeru kojom bi ga izmjerio i čime bi obuhvatio njegovu neizmjernost; nema ni ruku kojim bi ga mogao uhvatiti, ni riječi kojima bi ga mogao opisati. Ali Bog mu je dao srce koje ga može tražiti i pronaći. „Ja ću, evo, doći k tebi u gustom oblaku“ (Izl 19,9), kaže Bog Mojsiju. On dolazi, ali u gustom oblaku. On je uvijek blizu, ali u skrovitosti.

U nama je isto tako stalno prisutna ta čežnja koju možemo spojiti s vapajem proroka Izaije: „O, da razdreš nebesa i siđeš!“ (Iz 63,19). Kršćani smo, zahvalni, ali u isto vrijeme nestrpljivi ljudi. Zahvalni smo za darove Duha, za vjeru i nadu kojom iščekujemo Kristov dolazak, za milost koja nas vodi ususret njemu i ljubav kojom smo ljubljeni. Naša nestrpljivost odgovara mjeri naše vjere i ljubavi. To se očituje u našoj vjernosti Bogu u svakidašnjem životu, po vršenju djela ljubavi.

U životnom uredu

Mi smo sposobni neke buduće događaje unaprijed proračunati, pa čak možda i utjecati na njih, ali ipak onaj veliki događaj koji iščekujemo kao vjernici nije zabilježen u našem kalendaru. Zato Isus govori o budnosti. „Bdijte jer ne znate kada je čas“ (13,33), jer na sve ono što se pojavljuje kao veliko, valja se pripremiti. Isus nam govori o budnosti donoseći sliku gospodara koji odlazi i ostavlja sluge, ali se i vraća u svoje vrijeme. Možda nam je zoran primjer iz života (za koji moram reći da sam ga negdje pročitao u propovjedničkoj literaturi, ali se više ne sjećam gdje) koji mi je kao slika budnosti ostao u sjećanju. Zamislimo ured u kojem mnogi uposlenici rade, ali, bolje rečeno, sjede jer su digli ruke od posla i pomalo pričaju o svemu: sportu, politici, estradi, pomalo se i trača, šef je na tapetu, a netko opet uzeo novine i čita. Iznenada se pojavljuje šef, pa se odjednom sve preokrene, svi se prave da rade, glume požrtvovnost i vjernost poslu, naklonost šefu, netko skače, klanja se i počne mu podilaziti hvaleći njegov još uvijek mladenački izgled.

I mi smo u svojem životnom uredu gdje nas Bog pušta same, ne nadgleda nas, ne želi da ga se bojimo i da ga volimo samo zato što će doći i suditi, nego zato što je on naš Bog i Spasitelj, što je naš prijatelj koji u svojoj ljubavi ostaje vjeran dovijeka. Noć o kojoj Isus govori jest nesigurnost našega života, mogućnost sna, da zaspemo i da nas iznenadi. Kada gospodar kuće dođe, valja biti budan i pripravan, a to konkretno znači da kao kršćani odgovorno živimo u sadašnjem trenutku i iščekujemo Gospodina koji će doći u svoje, nama nepoznato i nepredviđeno, vrijeme. Ovo je vrijeme budnosti. Bog želi da mu otvorimo vrata, da mu olakšamo ulazak, da ne stoji vani pred vratima i čeka kucajući.

Vrijeme susreta

Došašće nije vrijeme bijega u svoj zaštićeni svijet kako bismo pobjegli od problema i zadataka ovoga svijeta i zavukli u svoju ćeliju (nutrinu). Naprotiv, ovo je vrijeme kada posebno želimo osjetiti Božju blizinu kako bismo izoštrili pogled i otvorili oči da vidimo ono što je bitno i što je u očima Božjim vrijedno.

U ovom vremenu ne bismo trebali nagomilavati dobra u sebičnosti misleći samo na sebe. Ovi su blagoslovljeni dani prigoda svakomu od nas da ljubav iskaže i da radost umnoži. Kako bi bilo primjerice da se malo potrudimo oko uspostave boljih odnosa u svojoj vlastitoj obitelji, da pružimo primjer pomirenja među zavađenom rodbinom i susjedima, da počnemo uočavati dobrotu u drugima, a ne samo pamtiti mane koje nam služe kao materijal za ogovaranja i stalna zabadanja. Možda upravo sada tvoj bračni drug očekuje da konačno malo sjednete i započnete razgovor o sebi i svojem životu kako biste osvježili uspomene na ljubav koja vas je dovela jedno drugom. Možda bi vam djeca bila zahvalna da ih malo otrgnete od igrica, interneta i televizije gdje je svatko (i djeca i odrasli) zabavljen svojim igračkama, pa da započnete nešto onako zajednički raditi, igrati se, pjevati i naravno moliti. Nisu to suvišne, nego sasvim bitne stvari. Ne smijemo reći kako za to nemamo vremena. Ako se potrudimo unijeti u svoju sredinu malo više čovječnosti, razumijevanja i praštanja, to neće ostati bez ploda. Osjećaj zajedništva u malom, sloga u braku i obitelji, u susjedstvu, među prijateljima i na radnom mjestu, neće ostati zatvorena u ovom malom krugu, nego će se odraziti i na sveukupnu situaciju u društvu. Ovako ćemo možda uspjeti nešto i riješiti, nešto gdje smo do sada zakazali zato što je to prelazilo naše snage. Jer Bog je uvijek s nama, naše je spasenje blizu.

Uz poklik „nebesa odozgor rosite i oblaci daždite pravednika“ prizovimo svojega Otkupitelja da dođe u naša srca, kako sada u vrijeme priprave za Božić, tako i svakoga dana, sve dok ne začujemo poklik: „Gospodin je blizu! On sam hita da nas spasi!“ Zato već sada, radi budnosti, mislimo na to kako ćemo se pripremiti na božićnu ispovijed i popraviti svoj način života. Amen.

 

Pavo Jurišić/nedjelja.ba

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME