Ponedjeljak, 09 Siječanj 2017 12:39

Umro je hrvatski književnik Jozo Mašić iz Sarajlija

Ocijeni sadržaj
(19 glasova)

 

Jutros je u livanjskoj bolnici, u 62. godini života, preminuo duvanjski književnik, novinar, slikar i kipar Jozo Mašić. Obogatio nas je s više od dvije stotine književno – kritičkih tekstova, a ovih dana u Tomislavgradu je predstavljena njegova zbirka pripovjedaka Ljudi i tice na kojoj zbog bolesti nije mogao nazočiti.

Posljednji ispraćaj Joze Mašića bit će u utorak, 10. siječnja na mjesnome groblju u Sarajlijama, u 14 sati.

Zahvalni smo za Jozin život i sve dobro što je učinio za duvanjski kraj, te kulturu općenito. Neka počiva u u miru Božjem, a njegovim najbližima upućujemo iskrenu sućut.

U nastavku objavljujemo biografiju Joze Mašića, kao i cjelovite recenzije o njegovom posljednjem dijelu (Ljudi i tice) koje su napisali njegovi prijatelji, profesori Marko Tokić i Ivan Baković.

 

O Jozi Mašiću:

 

Jozo Mašić (po pradjedu Danki – Marku na kući zvan i Dankić) rođen je 13. studenog 1956. godine u Tomislavgradu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a zvanje profesora hrvatskoga jezika i književnosti stekao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Dugo godina bavio se novinarstvom. U vrijeme Domovinskog rata bio je glavnim i odgovornim urednikom Tomislavgradskih ratnih novina (TRN), gotovo od samog početka do konca rata. U to vrijeme, kao tajnik Matice hrvatske – ogranak Tomislavgrad, priredio je niz izložaba, tribina, predstavljanja knjiga, književnih večeri... U vrijeme Domovinskog rata jedan je od utemeljitelja i urednika Hercegbosanske novinske agencije (HABENA) u Mostaru, zatim glavni urednik tjedna „Horizont“ te stručni savjetnik za kulturno-umjetničke programe u Domu kulture (danas KIC) u Tomislavgradu, gdje jedno vrijeme obnašao dužnost pomoćnika ministra za kulturu, prosvjetu i šport općine Tomislavgrad.

Bavio se književnim i književno-kritičnim radom od pokretanja „Naših ognjišta“. Objelodanio je knjigu priča „Roman o Ljiljani“ te više od dvije stotine književno-kritičkih tekstova, eseja, ogleda, studija, prikaza, recenzija, političkih kolumni... Pripovijetkama je zastupljen u nekoliko izbora i antologija u RH i u BiH, a „Roman o Ljiljani“ uvršten je u ediciju, „Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga“.  Bio je član je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne sa sjedištem u Mostaru.

S glumcima amaterima, srednjoškolcima iz Tomislavgrada i Čapljine te članovima FRAMA-e na scenu je postavio nekoliko (svoji i „tuđih“) dramskih tekstova (Oltar sv. Franje, Netko mora biti leptir, Svi me vole samo tata ne...) Bavi se slikarstvom i kiparstvom – njegovi likovni uratci nalaze se i krase nekoliko svjetovnih i duhovnih prostora, najviše u Tomislavgradu. Jozo Mašić bio je uposlen u Srednjoj strukovnoj školi, a potom obnašao dužnost ravnatelja u Gimnaziji Marka Marulića.

 

Marko Tokić: MRVICE I KNJIŽEVNI SVIJET

(Jozo Mašić: Ljudi i tice)

Teško je čak i odrediti o čemu se radi u zbirci zapisa Joze Mašića naslovljenoj Ljudi i tice. Ima tu autobiografskog sjećanja u kojem se augustinovski samopropituje o vlastitom životu (MrvicaŽivot moj). Ima biografskog sanjotvornog pisanja o fra Bariši Drmiću u koje uključuje narodne priče, osobna promišljanja i fra Ferdino mu pripovijedanje te navodni fra Barišin Križni put - Put križa (Rapsodija o pokornikuKrvavi žrtvenik). I niz priča u nekoliko ciklusa: Ljudi, gnjurci, varke (s pričama: Mulac; Oporuka; Bijeli vitez; Crna dama, bijeli kralj; Modri Bauljar), Netko mora biti leptir (s pričama: Čini dobro; Gavran; Ljiljan i Flora; Netko mora biti leptir), Ljudi i tice (s pričama: Prsten, Slučaj balota; Kofrč selo; Sitan tanac), U svetačkom predvorju (s pričama: Verunikin rubac; Moći svete Agate; Sretan rođendan, Isuse!; Fra Mihovilovo uznesenje; Teodorov Božić; Čija zvona zvone; Meštrov san; Ilka slipica), U mutnoj vodi (s pričama: Zagrljaj; Zakletva; U svratištu).

Iako bi se zbog pretežitosti priča knjigu moglo imenovati zbirkom pripovijedaka (ili priča) upućujući čitatelja na njihovu zasebnost, dovršenost i cjelovitost u ostvarivanju književnoga djela ipak se ne mogu oteti dojmu o jedinstvenom književnom svijetu koji svojim zapisima ostvaruje Jozo Mašić ili sam ga ja makar tako čitajući uspostavljao. Najčešće ih veže konkretni prostor Svetopolja (kako pripovjedač, i autor, imenuju Duvanjsko polje) i najčešći lokalitet Lučko (Sarajlije, a možda i malo šire: Letka, Kuk i Lug) uz rijeku Livu (Šujicu) i određene konkretne toponime s tog prostora. Ali zar bi tek najčešće mjesto radnje Jozinih priča bilo dovoljno za osjećaj jedinstvenog književnoga svijeta da se to zapravo ne krije u njegovoj poetici.

Čak i kada mjesto nije Lučko (i sve što uz njega ide, nego buškoblatski ili širokobriješki kraj) teško ćete u opisu prostora i onog što vam pripovjedač daje vidjeti da su to neki posve drukčiji, različiti i novi lokaliteti. Oni će kao i Lučko (koje zbog otklanjanja konkretnog zemljopisnog imena) poprima simboličku označnicu jednog šireg prostora u kojemu žive slični (da ne kažem isti) ljudi, istoga mentaliteta, navika, običaja i onoga što je za Jozu najkarakterističnije njihova razumijevanja kao ljudi misaonih, Bogu okrenutih, umjetnički potaknutih u suživotu s običnim ljudima koje brinu posve druge brige i iz kojih izlijeću oni drugi Jozini junaci koji su unatoč ozračju kršćanske tradicije robovi svojih nagona, strasti ili opsesija (i kao takvi, uz one prve, najzanimljiviji za priče). A većina naroda ostaje u pozadini kao podloga rađanja onih misaonih, dubokoumnih ali i ovih podložnih strasti, nagonu i opsesijama.

Ono što sve Jozine priče čini sličnima u uspostavljanju književnoga svijeta jest začudno, čudno, neobično, nestvarno, začarano, iščarano, odsanjano, domaštano kao i sam stvarni povijesni svijet zapravo su jedan i jedinstven, istovjetni prostor unutar kojega se sve događa, ništa ne začuđuje baš kao u bajkama, supostoji kao jedinstvena i nedjeljiva cjelina: književni svijet. (Stoga sam u označavanju Jozina pripovijedanja, odnosno njegovih ostvaraja, bliži imenovanju pričama, nego li pripovijetkama.)

Mrvica. Doživljavajući samoga sebe kao mrvicu (neznatnost) u svijetu koji ga nadilazi i vremenski (zbog čega putuje u dubine prošlosti u potrazi za korijenima stvarnosti i zbivanja); i zbog čega vjeruje da ovakav hrvatski duvanjski oblik postojanja ima svoju ne samo opravdanost nego obvezu nasljedovanja i trajanja on se nada budućnosti i vjeruje u njezino očuvanje; zato i piše kako bi svjedočio i o prošlosti i o sadašnjosti, doduše mrvice (male priče) ali u nadi njihove važnosti upravo za očuvanje iskonske ljubavi koja je sve to uspjela očuvati nevremenima usprkos, pa ako smo i u nesklonijim vremenima uspijevali opstajati zašto ne bi i sada i ubuduće. Fratarski likovi ugrađeni u Jozin književni svijet i sveti (kojih je više) i oni ljudski da ljudskiji u potonuću ne mogu biti (u strasti koja ih nadvlada) udio su njegove nade, čvrsta točka oslonca.

Mješavina snova, mašte i stvarnosti u Jozinim pričama ne začuđuje ona je istinska stvarnost za razliku od one krute u kojoj postoje tek stvari, ljudi, zemlja. Što je svijet bez snova i priča? „David nam je pričao čudne priče. Ja mislim da bi ih on sanjao pa nama prepričavao, redovito ih kiteći domišljatim detaljima.“ (početak iz priče Čini dobro).

Jozo kao i njegove Zlovidove kćeri: sestre o kojima pripovijeda i koje iz starog (jedva škrtog zapisa ili domišljenog fragmenta da ne kažem mrvice) iznova gradi i uspostavlja: „Ne zna se koja bijaše vrjednija, koja više stareži opara, koja više oparanog isprede a koja opet od svega otkaje i oplete. Ispod njihovih igala, iz njihovih ruku izlazile su, činilo se, nove-novcate oprave: košulje, prsluci, džemperi u koje su ušivali srmali niti pa je onaj što ih navuče na se izgledao kao gospoditić...“ (iz priče U svratištu).

Iz starih igara, onih za zabavu i političkih (u kojima glava sad je a sutra ne mora biti) izvlači niti priča i ispreda uvijek iznova između sna i stvarnosti, zbilje i privida: „Nisam siguran je li ovo stvarnost ili još uvijek živim bunilo iza sitnomrežaste zavjese iza koje se probudih, zapravo iza koje probdjeh noć mrtvajući, s bolovima u glavi, u rukama, a pod lijevom pazuhom sve se modri od udaraca. Ne znam jesam li uopće spavao ili sam u laganoj izmaglici sna stiskao prste pokušavajući ga cijele noći sakriti pod jedan od bozavaca“ (iz priče Prsten).

Jozini pripovjedači onaj u prvom licu (kao junak ili jedan od likova priče) ili onaj svevideći (a teško dokučivo je li i sveznajući) pripovijedaju o stvarnosti i snovima, o zbilji i prividima, o povijesti i sanjama, tlapnjama; no svejedno ostvaruje iluziju svijeta u kojemu sve supostoji, obitava i ništa se ničemu ne začuđuje. Njegovi pripovjedači (pa vjerojatno ni autor Jozo Mašić) ne osuđuju vlastite likove čak i kad nagonima ili opsesijom (da ne kažem uvjerenjima) čine krivo drugim likovima (i ljudima), oni (ili on kako hoćete) ih registriraju: njihova djela, čine i ostavljaju nama na razumijevanje i tumačenje.

Jezik je hrvatski standardni izdašno napajan duvanjskom (sarajlijskom) ikavicom koja ga hrani i usložnjava omogućavajući mu dosegnuti ljepotu gotovo jednako tkanu kao vitice, šare, tropleti i lozice koje izniču ispod dlijeta njegovih klesara i začaran bojom lokalnih imena (toponima i ljudi), nadimaka i snova (kao onaj o općinskoj ligi). Svijet u svijetu ponekad samodostatan, a često samljeven udarima neznanih vjetrova iz dalekih krajeva otkuda rijetko pristižu ali stoga ne bole ni mrvicu manje (čak štoviše izgleda kako iz daljeg stižu da su zloćudniji i pogubniji).

Mrvice koje vrijedi čitati. Još jednom. I još.

 

Ivan BakovićJozo Lučki - što se sve zbivalo u moje vrijeme u Lučkom pod Kikom, i od davnina do ovog vremena

Jozo Mašić Dankić: Ljudi i tice

Teofil Stridon Lučki, „najučeniji i najpismeniji čovjek u Lučkom“ kako ga opisa autor ovih priča skupljenih u zbirci Ljudi i tice, u svojim zapisima imenovanim Stridon Lučki - što se sve zbivalo u moje vrijeme u putnoj postaji Lučko pod Kikom, od godine 1873. do ovog vremena  (U svratištu); zabilježio je sljedeće: „Ovom ću rukom zabilježiti ono što se oko mene (i meni) zbiva. Nezabilježeno se nije ni dogodilo, samo se tek naslućuje, dok se ne zgodi. Ovo je vrijeme teško, svijeno i zamotano poput spirale na pročelju svratišta što će pametni i razumjeti i znati pročitati i razjasniti.“ (U svratištu). I današnje vrijeme je teško, svijeno i zamotano te je našlo sebi onoga tko će o njemu posvjedočiti kroz priče sabrane u knjizi Ljudi i tice. Kako i sam autor ovih priča (Jozo Mašić) priznaje da je po Stridonovim naputcima i podukama naučio tajnu gonetanja slova i njihovog bilježenja na bjeline papira ili pak na margine, podnaslov ove knjige bi komotno mogao glasiti: Jozo Lučki - što se sve zbivalo u moje vrijeme u Lučkom pod Kikom, i od davnina do ovog vremena.

A onaj koji je naučio tajnu gonetanja slova i njihovog bilježenja na bjeline papira ne može prestati čeprkati i kopkati po našoj prošlosti i sadašnjosti te iščeprkano i iskopano zapisivati magleći dosad jasnu razdjelnicu između snovitosti i stvarnosne pojavnosti. Iako su iščeprkano i iskopano najčešće dio neke naše gorke priče, iako se sluti da bi i autor ponovio za jednim od svojih likova: „Da mi je šutjeti, kao moji mrtvi“  (Zakletva), tajna gonetanja slova i potreba prekoračiti vrijeme jača je od želje te autor o razlozima pisanja u uvodnoj (autobiografskoj) priči veli: „No, ipak pišem: zbog sebe, radi sebe – dok živim, da sam, sam samcijat pročtiti mogu, da se mogu sjetiti onoga što se zbilo, što sam živio, proživio i preživio!“ (Mrvica)

Zaludu je pokojna mater proročki ponavljala: „Đava ti slova i knjige, od nji' ti svako zlo dolazi! Kani se toga, moj sinko…! (…) Mani se knjige, prifati – uči, a ne samo pisat'! Ima i drugi, pametljiviji' nego ti, koji to bolje čine, rekla bi pokojna mater! No, ja ne znam i nigda ne znadoh inčije: pričati, pisati, slikati – istu patnju sebi i materi pripravljati!“ (Mrvica).

Učinit će se čitatelju ponekad da prepoznaje neke ljude i događaje ispričane u ovoj knjizi. Pogotovo stoga što se u pričama spominju i stvarne sobe (primjerice fra Bariša). Ili možda zato što sve priče od pamtivijeka do danas sliče jedna drugoj. Ili zato što ponekad ni sami nismo u stanju razlučiti pričin pričin od stvarnosti. Ili su, možda, svi naši životi i sve naše priče, kako to objašnjava jedan od likova iz priče „U svratištu“, samo puko ponavljanje (pa veli taj lik): „Sve što je opleteno, već ranije je od nečega isparano. I ovaj zamršeni život već je nekad bio tkan, nedotkan, pa ponovno pleten, isparan i sve iz početka: oparano, pleteno, tkano, da bi bilo nošeno i ponovno derano…“ I stoga ne vjerujte previše u istinitost ovih priča, jer su pripovjedači varljiva sorta i začas vas uvuku u snovitu opčinjenost pričom, a onda granica stvarnosti i pričina postane nejasna. I ne samo da se na taj način autor poigrava nama nego se isto tako poigrava svojim likovima od kojih mnogima briše granice između snova i stvarnosti pa ih vodi, najčešće, njihovoj propasti. Jer književno stvaralaštvo je sloboda kreacije i stvaranja, ili da opet za svjedoka pozovemo lik iz knjige, jednog fratra koji veli: „Eto ti sada..., od ovog trena tvoja književna uobrazilja može u svojim lutanjima i basanjima činiti što hoće. (…) Možeš dobrog fra Mihovila poslati da luta svijetom u habitu ili u običnoj odori, možeš ga pokopati, uznijeti ga u visine, na nebo... Kako te volja...! Samo imaj na umu da književnost nije arheologija, pa da moraš podastrijeti dokaze za ono što tvrdiš.“  (Fra Mihovilovo uznesenje). Dakle, u priči možeš što hoćeš a da te nitko ne pozove na odgovornost zbog toga što taj netko misli da se u priči i nisi baš držao istine (barem onakve kakvom ju on zamišlja).

Okvir svim pričama je duvanjski (ponajviše lučki iliti sarajlinski). No, to ne čudi za jednog Duvnjaka koji piše. Pored toga što su tematski univerzalne a i napisane su po svim uzusima dobrog pričanja koji su davno utvrđeni, priče skupljene u ovu zbirku su ipak po svemu duvanjske priče. Koji Duvnjak ne zna nadimke koje nose likovi iz priča: Purgo, Gnjato, Zvira, Parožak, Strunje, Zlovid, Šuša, Zulum, Slipica; tipične duvanjske izraze: pizdoderina, bagavi prsti, pleska, čoma, ćiverica, uprtica, žaba sandrljača, brondžica, žegaran,  zamuzen, irudice i smetenjaci, orišci, alaša, dižva; išćiliti, boškati, utaćiti se, grampati, uskucati se, zabudalekati, klapiti, razoputiti; izreke: „Nemere ti on klipe“, „Vidiš da ga je iscidilo ko staru peraču...“, „Skočenio se kao opanak“, „Izio se i sagnjio kao obojak“.

U priče su zgodno uklopljene i neke duvanjske anegdote: „kako su Brižani u nedostatku papirića popušili molitvenik ali kako je svake večeri iz njega valjalo čitati, napamet bi naučili stranice koje bi popušili. Sve dok nije došlo do Gospina plača... To im je bilo previše, svi su bacili duhan...!“ (Fra Mihovilovo uznesenje); ili ona o tom zašto na kolima hitne pomoći piše naopačke Ambulance: „- To ti je Itna, pod vrancusku, razumiš! - u dlakavo uho Zviri zabada Parožak ostatke znanja napabirčena u vrijeme dvogodišnjeg rada u Belgiji. - Samo izvrnito pisano, da ga u špiglu, ako mu pišću čuješ iza sebe, moš pročitat, razumiš ti mene!? A što u špiglu, da ti sad ne tokmačim…!

A Zvira zavitla jezičinom i rukama.

- I-juuu...! Ko će, jad te izijo, špiglo nosat sa sebon, da pročita toje njijove iskonice. Što lipo ko i dosele ne narišu križ i naškrabaju Prika pomoć i sve jasno ko vedro nebo!“ (Čija zvona zvone).

Stridon Lučki zapisa: „Nema kraja ljudskoj patnji, ali ima izdržljivosti…“ (U svratištu). A kada ljudi ne mogu više izdržati (a nadajući se barem skratiti patnju), kada im tijelo postane „sve više nalik klačini koja tinja a nikako proključati ili se barem ugasiti“ (Ilka Slipica), onda pokleknu. Nije stoga čudo da se u pričama događaju pogibije, ubojstva, samoubojstva, djecoubojstva, preljubi, izvanbračna djeca, surova kažnjavanja zbog prijestupa, smrzavanja u mećavi, potezanja noževa, ljudska zloba i zavist. Ima, naravno i suprotnih primjera: dobrote, ljubavi, ispravljanja nepravde, snošljivosti. Ali ni u jednom slučaju autor ne pravi otklon, ne sudi niti zauzima stav prema djelima svojih likova, ni dobrima ni lošima. To ostavlja svakom čitatelju ponaosob. On samo, kao i Stridon Lučki, bilježi viđeno i ono što mu se učinilo da je vidio. Nema suda niti osude, jer su ljudi nestalni, nejaki i osuđeni na gubitak kako god postupili. A i vrijeme koje im je dano nije preveliko. Najsličniji su pticama. Autor veli: „Ljudi su poput ptica: izlegu se, prolete, polete, lete, lete..., spuste se na neku granu, proskakutaju po zemlji, a onda nestanu bez jednog, bez oba krila i u ustima (u kljunu) im ostane pokoje zrno ječma ili pšenice, a oni zakovrnu glavama i – nestanu. Ptice su kao ljudi: rode se, prohodaju, proskakuću, penju se na stijenje, na litice, na drveća i na koncu skončaju na nekoj kamenoj ploči, u rascjepu ili na grani.“ (Mrvica).

Možemo se složiti ili ne složiti s autorom da su ljudi najsličniji ticama, no činjenica je da im autor daje posebno mjesto i u knjizi i u naslovu knjige. Tice su prisutne u skoro svakoj priči, a neizostavni su svjedoci svakoga pokopa u Navijalima, Lučkom groblju. Najčešće su to čvorci (koje se u knjizi spominje na 30 mjesta), zatim vrapci, ždralovi, gavrani, čavke i zlogodine.

Trsimo se mi, i likovi u ovim pričama, činiti „velika djela“, hrvati se sa životom, kofrčiti se i prkositi sebi, drugima i životu, ali autor, a malo manje njegovi likovi, je svjestan kako „Ni ljudi ni ptice ne znaju što to čine i kako će se i kada njihov put i let okončati. Tanki su i slabašni tragovi što ih ostavljaju za sobom, a sve što ostave, ma koliko vrijednim držali, ako išta zemlja sačuva, tek je blijedi i slabušni znak, znamen koji svjedoči kako je sve prolazno...“ (Mrvica).

I ova knjiga je nastala iz htijenja da se ostavi kakav trag u vremenu koje melje sve što mu pod zub dođe. Kao što je bilo i Meštrovo htijenje (iz priče Meštrov san) isklesati kamene gusle i gudalo kameno a „samo bi struna bila od kobile koja se nije ždrijebila; a takvu nije bilo teško naći!“

 

 Tomislavcity

Najnovije vijesti

Sij 21, 2017

Obavijest za dobrovoljne darivatelje…

Upravno vijeće Zavoda za zdravstveno osiguranje…
Sij 20, 2017

Emotivno pismo hrvatskog branitelja:…

Piše: CroExpress Ostati u Hrvatskoj ili okušati…
Sij 20, 2017

Otvoren humanitarni telefon za Nikolu…

Podsjetimo, 23-godišnji Nikola Raguž iz Mostara…
Sij 20, 2017

Hercegovački spasioci bez automobila, a…

Hercegovačka gorska služba spašavanja ostala je…
Sij 20, 2017

Sedam studenata dobilo županijsku…

Danas je počelo potpisivanje ugovora u…

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME