Sva četvorica su rođena, žive i rade u Austriji, ali svoje kupreške korijene ne zaboravljaju. Njihova imena su Ante, Mario, Kristian i Tino. Susreli smo ih na Kupreškoj večeri koja je u petak, 10. studenog 2017. održana u Zagrebu.

Piše: croexpress.eu

'Mi se ponosimo našim krajem i našim običajima. Volimo se družiti s ljudima koji dolaze iz našeg kraja, zato smo večeras ovdje, među Kuprešacima, na večeri koja je puna zajedništva', priča nam Ante (22). On je rođen u Welsu, a živi u Gmundenu. Završio je višu tehničku školu, inženjer je tehničke građevinske opreme i planiranja energije. Zaposlen je u jednoj tvrtki gdje se bavi kontrolom kvalitete.

Slične priče su i trojice njegovih prijatelja. Mario Lozančić (20) je rođen i živi u Gmundenu, a pohađa istu školu kao Ante. Otac je s Kupresa, a majka iz Bugojna. Kristian Čičak (20) rođen je i živi u Welsu, završio je školu za mehatroničara. Roditelji mu dolaze iz Plehana kraj Dervente. Također dvadesetogodišnji Tino Tomasić rođen je u Welsu, a živi u Steyru, zaposlen je u tvrtki za proizvodnju i montažu kamiona. Otac mu je iz Bugojna, majka iz Jajca.

'Ne možemo reći da je život u Austriji lak, nije tako. Puno njih misli da je dovoljno govoriti jezik za dobar i kvalitetan posao, međutim nije uvijek tako, treba tu puno više. I sreća igra veliku ulogu', priča nam Ante i nastavlja: 

'Ljudima u Hrvatskoj većinom su poznate priče o ljudima u Austriji i Njemačkoj koji na lak način zarađuju velik novac. A istina je da je standard u Austriji jako visok i isto je tako život skup. Ljudi rade po 10 sati na dan, rade i subotom da bi mogli sebi priuštiti neke stvari u životu. Tko puno radi ima više od drugih, ali zato i manje slobode i manje vremena. Ljudi u Hrvatskoj, nažalost, vide dijasporu samo kad dođe na godišnji odmor da troše taj novac za koji su radili cijelu godinu', govori Ante. 

Dečki su bili ponosni što su se imali priliku fotografirati s predsjednicom Republike Hrvatske, Kolindom Grabar-Kitarović. Njezi je Ured bio jedan od pokrovitelja druženja.

Za kraj upućuju zajedničku poruku: 

'Mladima iz Hrvatske želimo poručiti: ako ne morate, ne idite! Najslađi je kruh tamo gdje si rođen. Borite se za svoja prava, morate biti uporni i, vjerujte, vaša upornost bit će nagrađena. U svemu treba ustrajati do kraja. Najlakše je otići. Ne činite to', zaključuju. 

 

croexpress.eu

 

Objavljeno u Najnovije vijesti

 

Na tisuću devete stotine
devedeset četvrte godine,
studen mjesec a trećega dana
još ne svanu niti zora rana…

Kad krenuše Hrvatski vojnici
kad krenuše mladi bojovnici,
toga hladnog jesenjega dana
od Šujice preko Malovana.

S jedne strane momci od Bušića
a sa druge Ludvig Pavlovića
u sredini sablja najoštrija
specijalna to je policija.

A kad sunce sa Stožera sinu
kad se soko vinu u visinu,
kada momci Kupres okružiše
najoštrijom sabljom udariše!!!

Udariše u srce Kupresa
poput munja, poput zemljotresa,
od Šujice gazi vojska ljuta
sve se njima sad sklanja sa puta.

I do podne Kupres povratiše
šahovnicu u njem postaviše,
najhrabriji od njih tu su pali
i svoj život za slobodu dali…

Kol’ko ima u godini dana
još je više na srcu nam rana,
koliko je u oblacim kiše
u očima suza još je više.

Zaplakaše crkveni zvonici
kad padoše mladi bojovnici,
zaplakaše majke kraj oltara
ne zaboravite Dražena Lončara!

Ne zaboravite Ivana Miličevića,
dva heroja, dva hrabra mladića,
za slobodu Kupresa su pali
i živote za Hrvatsku dali!

Neka im je laka zemlja sveta
pamtimo ih sve do kraja svijeta,
u spomen ovog tužnog dana
oni vječno živit će u nama…

I Hrvati još morate znati
Kupres nikom vi ne smite dati,
mali gradić kraj Kupreški vrata
vječno bit će kolijevka Hrvata!

 

Velimir Velo Raspudić/Kamenjar.com

Foto: Stanko Šarić

Objavljeno u Kultura
Ponedjeljak, 30 Listopad 2017 12:00

Apatija – od Mostara do Kupreških vrata

 

Iako u pravilu pola vremena provodim u Mostaru, a pola u Tomislavgradu, bude tjedana kad prevagne prisutnost u samo jednom od ova dva draga mi grada. Tako je bilo i ovaj put. Poslije radnog dijela tjedna i uronjenosti u dinamičnu poslovnu svakodnevicu, Bogu hvala, dođe i petak. Tada nešto ranije završavam s poslom, pakiram stvari, dvaput zaverglam i računam kako ću se na duvanjskom zraku odmoriti od posla. Do kuće devet stacioniranih radara, a možda i po koji pokretni. Ali čemu žurba, Boga na pomoć i polako. Ionako kažu da je vrag stvorio prišu.

U Širokom navraćam u autopraonicu kod Tonija, računam neka se limeni ljubimac do Tomislavova grada uspije osušiti; operem li ga kod kuće, smrznut će štogod preko noći. Treći sam u redu za kupanje, dvojica domaćih prije mene. Stoje u prančioku i gunđaju kako ovo nije država, kako nemamo nikakvih prava i kako pod milim Bogom u ovom društvu ništa ne valja.

Nakon osvježenja bolida nastavljam dalje. Na Vraniću se upali svjećica što pokazuje rezervu, prva benzinska, lijevi pokazivač: „Majstore, toči do vrha dok kupim žvake.“ Prolazim pored kafića u sklopu benzinske i hvatam dio rečenice: „…a političari nam ništa nisu dali“.

U subotu prijepodne odlazim u kliniku na zamjenu i balansiranje guma. Zima dolazi! U želji da što prije dovršim posao nisam mogao ne uhvatiti dijelove razgovora: „Jesam, frende, doš'o za Svisvete pa za koji dan opet nazad“, a u drugoj grupi osjeti se mrzovoljno negodovanje: „Za me nema mista, a svog je rodijaka utrp'o u šumariju. Ja!“

Nedjelja jutro, pravac Zlosela na kavu kod tetke Anke i iglenu kod strica Mire, računajući da zubi vremena nisu nagrizli karakter poljoprivrednika i da barem kod njih kao i u staroj Grčkoj vlada arkadijsko raspoloženje – mir i veselje. I stvarno, 10 minuta istinskog ljudikanja. Sve dobro, živi, zdravi, radi se. Plaća nije velika, ali je redovita. Bože podrži! Tada izbiše dva Livnjaka po janjce. Sjedoše. Nisu ni rakiju popili, krenu priča: „Pusto pajdo, ni'ko neće ostat', svi odoše.“ U to banu i kum Škoro iz Kiseljaka, ni faljen Isus, odmah s vrata: „Od nas nema više 'ko ni otić'. 'Ko je mog'o, otiš'o je!“

Ponedjeljak ujutro, okrećem ključ, palim otprve – gas za Mostar. I da se C-klasa ugasi u putu – nema stajanja, ne zato što je u Mostaru bolje i što se mogu čuti vedrije riječi, nego što ću opet kao i gotovo svi uroniti u posao i ne misliti na situaciju duha. A opet me kopka i po glavi se vrti: To što ne misliš o čemeru, ne znači da on nije prisutan (davno je pao Berkeleyev solipsizam), kako u životu tvojih bližnjih, tako i u tvojem vlastitom.

Parkiram, gasim, vadim ključ i završavam vikend modifikacijom Becketta: U tolikom sivilu, koliko nezadovoljnih?, a gotovo nitko ne poduzima ništa! Mnogi odlaze, nitko se ne vraća. To nas ostavlja bez nade!

p.s.

Dragi prijatelji do, a pogotovo od Kupreških vrata! I kad nema nade, nadajmo se! Uvijek se može dogoditi čudo, a kako stvari stoje, jedino nas ono može i spasiti.

 

Krešimir Tabak/Tomislavcity

 

 

 

Objavljeno u Kolumne

 

Avdija Tehirović ima 22 godine, a jednino društvo su mu konj Briza i ovčari Bilov i Šarov. Rodni Travnik napustio je prije četiri godine i sada s krdom krava luta Kupreškim poljem. Svaki dan u godini i svaki sat u danu...

Piše: Avaz.ba

Nogu pred nogu

Na poljima oko Kupresa mnogo je čordaša. Lutaju s krdima iz dana u dan. Čas su uz cestu, čas duboko u brdima i na ivicama bjelogoričnih šuma. Ponekad se danima sreću, ponekad se ne vide sedmicama. Avdija priča da posao nije težak i da se može lijepo zaraditi.  

- Četiri godine sam uz ovo krdo, ali sam zapravo cijeli život uz životinje. Najprije s roditeljima, a onda i sam. Nastavio sam tako i odgovara mi – priča Avdija za „Avaz“. Njegovo krdo broji stotinu krava i stotinu teladi. Ne miješaju se s ostalim krdima. Njegov potez broji nekoliko kilometara, najviše deset...


- Cijele godine sam s njima. Ne idemo daleko, ali je Kupreško polje veliko pa se ponekad čini da su to velike razdaljine. Nama su svi tereni poznati, idemo lagano, nogu pred nogu, a imam i konje – govori Avdija.


Nije teško

On dodaje da mu godina s krdom nije teška. S njima, kaže, nema problema. Ponekad zasjedne s drugim pastirima, ispričaju se i proljuduju.

- Lako je s kravama. One sve znaju same, ja skoro da im i ne trebam. Krave su kao i ovce, pametna stvorenja. S njima nema nikakvih problema. Nema ni zvjeradi, pa je posao tri puta lakši – ističe on.

Zime su gadne, bude i minus 30  

- Zime su gadne, jer nekad bude i minus 30. Ne mora biti smetova, dovoljno je da „brije“. Tada smo unutra, u štalama, i ne idemo nigdje. Radni dan traje od pola osam do šest i nije dosadno. Sjedneš uz vodu, jedeš i eto prođe pola dana – kaže Avdija Tehirović.

 

Avaz.ba



Objavljeno u Zanimljivosti

 

Policijska postaja Kupres dobila je u utorak oko 15 sati dojavu od djelatnika Šumarije Kupres da je na lokalitetu Koprivnice u šumi, pronađena svezana i pretučena nepoznata muška osoba.

Na mjesto događaja izašli su djelatnici policijske postaje koji su utvrdili da je riječ o 58-godišnjem I.J. iz Jajca. Kako je ozljeđeni sam kazao policiji, pretukao ga je i opljačkao, te pokušao ubiti A.D. koji se nakon počinjenog kaznenog djela udaljio s mjesta događaja u nepoznatom pravcu. I.J je odvezen u Dom zdravlja Bugojno, a potom u Medicinski centar Travnik na daljnje liječenje.

Daljnji operativni rad policije je u tijeku, a o cijelom slučaju upoznat je i županijski tužitelj, priopćeno je iz MUP-a HBŽ-a.


Objavljeno u Najnovije vijesti
Nedjelja, 17 Rujan 2017 15:47

Olujno nevrijeme pogodilo Kupres

 
Danas, oko 11,30 sati, kada su mnogi Kuprešaci bili na nedjeljnim misama, Kupres je pogodilo jako nevrijeme. Izuzetno jak vjetar praćen obilnom kišom, doslovno je čupao cijele krovove kuća a posebno na kući obitelji Rebrina kojoj prije mjesec dana obnovljena fasada i potpuno novi krov, ali i njihovim susjedima Lozančićima.
 
Prema riječima svjedoka, ovakvo nevrijeme nikad u životu nisu vidjeli, a posebno što se sve događalo u svega nekoliko sekundi. U kuću obitelji Ilkana Mihaljevića, uletjela je daska "petica" u dnevni boravak pod pravim kutom, srećom nitko nije ozlijeđen. 
 
Neki govore da je bio tornado, neki pijavica, ali sasvim dovoljan opis bi bio nezapamćeno i jako nevrijeme, rijetko viđeno na našim prostorima. O jačini ovog "kupreškog" tornada, svjedoče fotografije snimljene netom nakon samog događaja.

zlosela.com
Objavljeno u Najnovije vijesti

 

Stigao je materijal za dovršenje krovne konstrukcije športke dvorane u Kupresu. Sukladno projektu, slijedi podizanje čelične krovne konstrukcije, a radovi su započeli u srijedu 16. kolovoza 2017. godine, priopćeno je iz Općine Kupres.

 

 

 

Objavljeno u Najnovije vijesti

 

Je li Marko Perković Thompson domoljub? On je daleko više od toga – on je dragovoljac obrambenog Domovinskog rata.

Čitam napise po portalima, novinama, društvenim mrežama o tome koliko košta nastup Marka Perkovića Thompsona. Koliko god da košta, nije preskup. Njegova umjetnost, njegovi nastupi, njegovo djelo u cjelini je neprocjenjivo. Ovaj pjevač je zvijezda, ne samo u Hrvatskoj, nego i izvan Hrvatske. On je jedini hrvatski izvođač koji se našao na svjetskoj iTunes top-ljestvici po prodanim i preslušanim albumima. S albumom – „Moli i radi“ bio je među prvih pet, uz bok Davidu Bowieu i Bruceu Springsteenu, komentirala je Karolina Vidović Krišto.

Treba razlikovati dvije stvari – privatni i javni život. Svi oni koji postavljaju pitanje je li Thompson domoljub, a pogotovo oni koji nisu bili dragovoljci, koji se čak ni na poziv Hrvatske vojske nisu odazvali braniti svoju državu, pokušavaju zamagliti jednostavnu činjenicu. Thompson nije samo domoljub, on je daleko više od toga. On je dragovoljac obrambenog Domovinskog rata.

Po profesiji je kantautor, pjevač i umjetnik. I kao takav njegov rad vrijedi onoliko koliko je umjetnički vrijedan i koliko je tražen. Međutim, on i u ovoj kategoriji nadmašuje ostale. Njegov rad, njegove pjesme i njegova umjetnost imaju i kulturno-obrazovnu vrijednost. On odgaja naraštaje u zdravom domoljublju i čestitosti. Mnogi nisu znali tko je bila Diva Grabovčeva, tko su bile Drinske mučenice. Mnogi dragovoljci koji teško podnose nepravde u društvu i blaćenje svoje države, utjehu su našli upravo u Thompsonovim stihovima.

On popularizira čestitost, hrabrost, ljubav, odanost – sve ono što mnogi njegovi kritičari pljuju, a rado bi u svome društvu imali ljude upravo s takvim vrlinama.

Bila sam jučer u Kupresu. Pjevalo se „Vratit će se Ivan, s 1000 momaka“. Kupres i 2325 Ivana ušli su u Guinnessovu knjigu rekorda. Za mainstream medije to je bio najvažniji detalj. Međutim, ima jedan drugi, puno važniji i dublji.

Prije 3 godine Udruga žena iz Domovinskog rata iz Zadra došla je u Zagreb na Trg svetog Marka, i na kiši zavapila:

“Govorimo u ime 15.876 poginulih hrvatskih dragovoljaca i branitelja, 21.959 ranjenih dragovoljaca i branitelja, 8.000 poginulih hrvatskih civila, 404 ubijena hrvatska djeteta, 1.044 ranjena hrvatska djeteta, 7.169 ranjenih hrvatskih civila i 500.000 prognanih Hrvata…

Hrvatska – znaš li da su ti u Domovinskom ratu ubili 6.741 Hrvata mlađeg od 30 godina? Koliko je to ljudi Hrvatska?

Zamisli kolonu od 84 puna autobusa mladića koji većinom nisu stigli imati djecu…

Hrvatska, znaš li da u ovim autobusima nema niti jednog koji se prezivao Pusić, Miljenić, Hajdaš, Mrak, Zlatar, Jakovina, Bauk ni Mrsić? Znaš li da su ti ubili 23 razreda ljudi iz generacije 1968. godine?

Hrvatska, znaš li da su ti ubili najviše Hrvata koji su se zvali Ivan? Čak punih 10 autobusa.

Tko je zaboravio ove ljude Hrvatska, misliš li danas na njih, jesi li ponosna, tko ti danas brani branitelja Hrvatska?”

Ja ih nisam zaboravila, mnogi nisu, niti ćemo. Ni mi, ni naša djeca.

Zahvaljujući vrijednim Kuprešacima i Marku Perkoviću Thompsonu jučer se u Kupres slila vojska Ivana.

Samo kap u moru? Da, samo jedna kap. I tako, kap po kap… neće se vratiti samo Ivan, nego će se vratiti i mnogi koji trenutno nemaju posla u Hrvatskoj, i mnogi oni kojima su roditelji davno odselili. Kap po kap.

Volim državu Hrvatsku, najljepše mjesto za život, napisala je Karolina Vidović Krišto.

 

kamenjar.hr

 

Objavljeno u Najnovije vijesti
Ponedjeljak, 31 Srpanj 2017 11:01

Foto i video s Kupresa: Važno je bilo biti Ivan

 

 

Poznato je da u Guinnesovoj knjizi rekorda postoje svakakve vrste rekorda, od onih najbizranijih do onih logičnih i razumljivijh. Ali svakako biti zapisan u toj knjizi znači po nečemu biti izuzetan i poseban. Upravo ta posebnost i izuzetnost, rekli bi čak i spektakularnost, dogodila se jučer na Kupresu. Točno 2325 postrojenih Ivana oborilo je svjetski rekord i ušlo u Guinnesovu knjigu.

Za Kupres je jučer bio zaista poseban dan. Neki od posjetitelja s kojima smo razgovarali uspoređivali su ga s najbitnijim datumima u teškoj kupreškoj povijesti. Neki su čak smjelo tvrdili da se ovo dogodilo jednom i da u svojim životima to nećemo više doživjeti. Procjene o broju ljudi tijekom jučerašnjeg dana kretale su se od 10.000 do 50.000. Ne samo da je ljude bilo teško izbrojiti, nego se ni vozila nisu mogla izbrojiti. U jednom trenutku kolona se protezala od Tomislavgrada do Kupresa, a zastoji su počeli već nakon Šujice. Iako je na Kupresu bilo posjetitelja sa skoro svih kontinenata, nama se činilo da su naši Duvnjaci pojedinačno najbrojniji, što je nekako i logično…

No, nesumnjivo je da stotinu slika govori puno više od 1000 riječi, pa stoga prilažemo više galerija slika i videa iz kojih će te, nadamo se, moći osjetiti atmosferu koja je jučer vladala na Kupresu.

 

 

 

 

 

 

Tomislavcity

 

 Više fotografija pogledajte u galeriji  (Ivan Protuđer, Ivan Inija Perić i Tomislavcity)

 

Objavljeno u Zanimljivosti

 

U tijeku je koncert Marija Perkovića Thompsona. Uživajte!

 

Koncert u izravnom prijenosu možete pratiti na tomislavcity.com ili na stranici 1000ivana.com.

 

Tomislavcity 

 

Izravni video prijenos pratite na donjem videu!

Objavljeno u Obavijesti/ Najave
Stranica 1 od 5

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME