Srijeda, 13 Prosinac 2017 08:34

Opomena

 

Računica po kojoj je potreban vremenski odmak da bi se razumnije mogao pogledati ishod u Haagu nije se pokazala sasvim točnom. Grč u tijelu i munchovski izraz lica nikako da popuste. Pred očima još uvijek tragičan motiv smrti generala Praljka, nakon kojega bi po zakonitostima tragedije trebalo uslijediti pročišćenje, isto ono koje se poslije Sokratove smrti dogodilo na izvedbi Euripidova Palameda. Tada je na stihove koje je pjevao kor: „Ubili ste, ubili ste od Helena najboljega i najmudrijega, koji nikom nije zla činio – slavuja Muza“ proplakala cijela publika jer im je na pamet pala slična Sokratova sudbina. Isto se dogodilo i 1782. godine na praizvedbi Schillerovih Razbojnika. Tada su po završetku tragedije (nakon što je protagonist Karl Moor odlučio pomoći jednom čovjeku s jedanaestero djece, tako što mu je ponudio svoj dobro procijenjeni život) žene padale u nesvijest, a muškarci jecajući jedan drugom oko vrata.

Za Tomislavcity piše Krešimir Tabak

Možemo li u našem dobu – ne znam kako ga nazvati, postmodernim ili postmortemnim – očekivati vrstu katarze kakvu pamtimo iz vremena kada je kultura života imala značenje, a univerzalna vrijednost barem kao sintagma bila u upotrebi? Može li generalova opomena u vremenu moralnog sumraka osvijestiti haaške suce i međunarodnu zajednicu te im pomoći da uvide kako nisu samo osudili šest ljudi kojima nisu dokazali krivnju, nego čitav nevini narod, stigmatizirajući ga udruženim zločinačkim poduhvatom, i hoće li se svi koji su sudjelovali u tom pravno-apsurdnom procesu ikad upitati – jesmo li bili pravedni? Hoće li se krivokletnici iz Hrvatske, koji su dali herodotski doprinos haaškom sudu, ikada suočiti s činjenicom da su svjesno sudjelovali u organiziranom zlu? Hoće li se aktualni hrvatski vlastodršci i svi koji su to bili u posljednjih 15 godina ikada upitati o svojem sudjelovanju u banalnosti zla: zašto su pilatovski oprali ruke, kako od šestorice ljudi, za koje znaju da su nevini, tako i od vlastitog naroda, čiji su legitimni predstavnici? Hoće li ova tragedija pročistiti političko vodstvo Hrvata u BiH, koje vlastitim trinaestipolgodišnjim indolentnim pristupom također snosi dio odgovornosti za ovu presudu, ponavljam, ne samo šestorici ljudi, nego čitavom narodu? I u konačnici, hoće li ovaj čin nepravedne osude i tragičnog ukazivanja na nepravdu naići na odjek u duhu svake hrvatske čovječice i hrvatskog čovjeka i jesmo li svi zajedno svjesni pravnih, političkih i simboličkih posljedica (ove nepravedne presude) koje već počinjemo živjeti?

Da je Europa rafinirano bezglava, s jedne strane pametna kao maska protiv otrovnih plinova, s druge pak slijepa kao staromodna lumbarda, već je prije više od pola stoljeća ustvrdio Miroslav Krleža, a da je bio u pravu, haaški su suci kao predstavnici „pravde“ takve Europe samo potvrdili. Sudac Agius, koji je čitao presudu generalu Praljku, istim je tonom nastavio (ni nekoliko sati kasnije) ostalim hrvatskim uznicima, počevši s riječima da general Praljak nije nazočan, ne odajući time ni minimum poštovanja čovjeku koji je netom preminuo. Ako je taj od emocije i savjesti operirani monstrum prototip haaškog suda i europske „pravde“, onda mislim sve i da takvi do kraja života gledaju tragedije, moralno ne bi progledali. U njihovu slučaju ostaje se pouzdati u moć neke više sile, koja ih jedino može prosvijetliti, i nadati se da više nikada neće suditi.

Jednako ili još manje povjerenje u priznanje nemoralnosti vlastitog čina imam i u svjedoke koji su lažno svjedočili, jer su mesići i pusići odavno u službi kulture smrti, u zagrljaju koji toliko dugo traje i čvrsto drži, da sumnjam kako ih i viša sila iz njega može izvući.

Od svega najviše boli donosi inertnost političkih predstavnika, koje uistinu smatramo svojima, koje su birali istinski hrvatski domoljubi i rodoljubi (kako u Hrvatskoj, tako i u BiH). Da je suđenje trajalo dva tjedna i da je ishod bio ovakav, rekli bismo: „Bilo je kratko, nisu se mogli snaći.“ Ali nakon desetljeća i pol suđenja i četiri propuštene godine nakon prvostupanjske presude, ne može se naći nikakvo opravdanje.

Nepostojan stav Hrvatske nakon presude: jučer je bila neprihvatljiva, danas je djelomično prihvatljiva, a sutra će biti u potpunosti prihvatljiva (ovisno kako kažu bruxellesovski nalogodavci), ne ulijeva povjerenje, kao ni zakašnjela intervencija predsjednice kod značajnih europskih tijela, iz koje se može tek iščitati diplomatska korektnost, a iz premijerova posjeta Mostaru ni to. Došao je s hipnotizirajućom porukom: „Hrvatska će poduzeti sve za Hrvate u BiH“ i tom bespredmetnom pričom koja ne daje rezultate, a slušamo je već dva desetljeća, pokazao kako podcjenjuje i pamćenje Hrvata u BiH. Kad vidimo prvi rezultat, moći ćemo početi graditi povjerenje, a do tada bi bilo dobro da nas se poštedi malokrvnih obećanja i da nas se ostavi da barem na miru čeznemo za promjenom politike Republike Hrvatske. Ako bude htijenja, bit će i načina. Mi smo pripravni!

Domaći nam se predstavnici nakon presude primirili, nakon prvostupanjske se nisu udostojili ni izjavu dati, a nakon drugostupanjske jedva i to. Širenje cjelogodišnjeg opsjenarskog optimizma o izmjeni izbornog zakona, pa i apsolutnom uvjerenju kako će presuda u Haagu biti oslobađajuća – zamijenjeno je mûkom. Stanje mirovanja vjerojatno neće potrajati dugo. Usprkos neodržanim obećanjima, valja smisliti nova i krenuti ispočetka, izbori se bliže, a vrijeme curi. Je li ih opomena generala Praljka imalo dirnula, vidjet ćemo, ne kroz upakirane riječi nego kroz djela, a bez opipljiva rezultata čini se da je malotko spreman puhati u jedra satkana od varke.

I na kraju, ne po prvi puta, sam sebi prepušten hrvatski narod, ni kriv ni dužan, pred svijetom dobio žig UZP-a i čeka da se, kako bošnjački član predsjedništva reče, proces provede do kraja (što god to značilo). Koliko užasnut presudom i tragičnim činom, hrvatski se narod doima još uvijek nedovoljno svjesnim vlastite pozicije i uloge u sukreiranju vlastitog života i vlastite budućnosti. Nakon par dana šoka, povratak u rutiniranu svakodnevicu slegnutih ramena. Do ovih dana nisam znao da je moć hipnoze tako jaka, pa ni nakon eutanazirajuće injekcije (nepravedne haaške presude) i generalove opomene još ne shvaćamo kako se nitko neće boriti za nas ni umjesto nas. Ako to sami ne učinimo, jamačno nas čeka užasan kraj, što je možda bolja opcija od užasa bez kraja.

Kako bismo izbjegli oboje, valja se naoružati: samosviješću, osjećajem za pravdu, hrabrošću i istinoljubivošću kao i ustrajnošću u tim vrlinama.  Da se borimo i izborimo za vlastita prava, načina je mnogo – potpisivanje peticije samo je jedan od njih.

Džaba svima protiv nas, ako je Bog s nama.

Objavljeno u Kolumne

 

Za Tomislavcity piše Krešimir Tabak

 

Godine 399. prije Krista u Ateni, po nalogu vlastodržaca, tužitelji optužuju Sokrata – čovjeka kojega je prije toga proročanstvo u Delfima proglasilo najmudrijim ljudskim bićem na svijetu, ne zato što je sve znao, nego zbog toga što je bio svjestan onoga što ne zna i što je shvatio da ljudska mudrost u odnosu na božansku vrijedi malo ili nimalo. Optužnica se sastojala od dvije temeljne točke: da Sokrat tvori nove bogove i da kvari mladež. Ovaj utemeljitelj etike djelovao je potpuno suprotno od onoga za što ga se optuživalo; bio je jedan od pobožnijih ljudi, čemu u prilog ide činjenica da se odbio nagoditi sa sudom i prestati poučavati mladež jer je, kako je tvrdio, to dužnost zadana od boga Apolona, a božanski su zakoni veći od ljudskih. Iako optužnica nije imala utemeljenje u stvarnosti (imala ga je u interesima tadašnjih moćnika, kojima je smetalo što Sokrat poziva mladež na samosvijest, motivira na obrazovanje i kritičko mišljenje, a to je uvijek opasnost za one koji su na vlasti – mladost koja razmišlja!), tužitelji su uspjeli uvjeriti porotu da Sokrata osudi na smrt koju ovaj civilizacijski velikan prihvaća kao što do današnjeg podneva nitko na svijetu nije prihvatio. Zadnje trenutke Sokratove smrti slikovito je opisao njegov prijatelj i učenik Platon, koji za starijeg prijatelja kaže kako je bez drhtanja i bez promjene lica s vedrinom uzeo pehar s otrovom, primakao ga ustima i bez ustezanja ispio. A za vršnjake tvrdi: „I većina od nas mogla je prilično uzdržavati se od plača, ali kad smo vidjeli kako pije i kako je ispio, nismo se mogli više svladavati, nego i meni samome, mada sam se otimao, suze potokom potekoše, tako da sam lice pokrio i stao sebe oplakivati; ne njega nego svoju sudbinu što moram izgubiti takva prijatelja. A Kriton je već prije mene bio ustao jer nije mogao zaustaviti suze. A Apolodor je već i prije neprestano suze ronio, a sada baš udari u ridanje i stade plakati i žalostiti se, tako da je sve prisutne dirnuo u srce, osim samog Sokrata, koji reče: 'Što to radite, čudnovati ljudi? Ja sam žene baš zato i uklonio odavde da ne griješe tako, jer sam čuo da treba umirati u pobožnoj tišini. Zato šutite i budite hrabri!' Poslije tih riječi mi se postidjesmo i prestadosmo plakati (…) Tako nam se predstavio naš prijatelj, to je bio svršetak čovjeka koji je, kao što smijemo tvrditi od svih suvremenika koje smo mi upoznali, bio najbolji i uopće najumniji i najpravedniji.“

Danas, 2416 godina poslije Sokratova suđenja, nepravedne presude i trijumfalne smrti ovog moralnog gorostasa, svjedočimo da se povijest ponavlja. Mjesto je događaja međunarodni sud u Den Haagu, gdje su sudski činovnici u službi skupine moćnika, ne pravnom, ne političkom, nego sofističkom logikom u samom imenovanju pojmova vrijednosno konotirali i usmjeravali proces protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Milivoja Petkovića, Slobodana Praljka, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. Kao i u Sokratovo vrijeme, protivno svim pravnim i razumskim zakonitostima, sud nije dokazivao krivicu, nego od optuženih tražio da dokazuju nevinost. Ali kako uvjeriti sofista – koji tvrdi: „Ono što nisi izgubio imaš. Rogove nisi izgubio, dakle rogove imaš“ – u besmisao vlastite tvrdnje kad mu je profesija i životni izbor, vidimo – demagogija, a ako tome pridodate malo moći, takav uvijek mora biti u pravu.

Od spomenutih hrvatskih uznika ovom prilikom posebno treba istaknuti generala, redatelja, inženjera i sociologa Slobodana Praljka, koji je uz sve bio i filozof, ne samo zato što je završio studij filozofije, nego zato što je živio ljubav prema mudrosti i ljubav prema ljudima, s kojim optužnica i presuda imaju onoliko veze koliko i Sokratova sa samim Sokratom. Kao što grčki utemeljitelj etike nije bio bezbožan, nego pobožan, kao što nije kvario nego prosvjetljivao mladež, tako ni hrvatski mudroljub, po svjedočanstvima suboraca, prijatelja i nehrvata koji su ga osobno znali, nije bio pripadnik Hrvatskog vijeća napada (jer takvo nešto ne postoji), nego Hrvatskog vijeća obrane, nije bio agresor, nego branitelj, nije bio sadist, nego humanist. Potvrda tome nisu nečije selektivne emocije, nego činjenice i stvarna djela hrvatskog generala Slobodana Praljka, koji je više puta u ratnim okolnostima založio vlastiti život kako bi spasio one za koje mu se sudi da ih je progonio. Kao što se Sokrat nije želio nagoditi sa sudom i prestati poučavati mladež, tako se ni general Praljak nije odrekao nacionalne politike dr. Franje Tuđmana, nego je kategorički kao i Sokrat po istini tvrdio da je Republika Hrvatska omogućila opstanak Bosne i Hercegovine kao države i jamačno je zbog te sokratske dosljednosti osuđen kao i grčki filozof.

Način na koji je naš general, filozof i redatelj izrežirao posljednji prizor zadnjeg čina vlastite životne drame također upućuje na Sokrata. Trenutak nakon presude sofističkog suda slijede riječi: „General Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu.“, nakon čega ispija otrov. Bio je to posljednji generalov odgovor bezumnoj tišini svijeta, nakaradnom sudu i sofističkoj pravdi.

Objavljeno u Najnovije vijesti
Ponedjeljak, 13 Studeni 2017 14:57

Stara pjesma

 

Prije tjedan dana na jednoj fb stranici napisao sam nekoliko rečenica uz Matoševu Staru pjesmu. Prigodnim mi se učinilo taj tekst proširiti, ali se prije toga prijavljujem za samopotkradak!

U vremenu neupamćenog egzodusa hrvatskoga naroda, dakle sada, poticajno je misliti, zašto svaki dan moramo slušati kako nam ognjište napuštaju najbliži prijatelji i članovi obitelji. I odlasci ne prestaju, svaki dan netko drugi: Njemačka i Irska najpoželjnije su destinacije. Ni najhladnije među nama taj proces curenja ne ostavlja ravnodušnim. Zašto je to tako, je li moglo bez toga i može li se zaustaviti, samo su neka od pitanja o kojima je trebalo na vrijeme misliti. I je li sada kasno?

Nikad na hrvatskim povijesnim prostorima nije vladala idila. Stotinama godina haračili su Turci, zatim su vladali Austrijanci i Ugari pa Jugoslaveni. Danas, nakon naizgled dosanjane slobode, našim se područjima opet upravlja iz stranih središta. Ni prije, a ni danas ne treba nas optuživati zbog nedostataka koji nisu u našoj moći. Predstavnik Međunarodne zajednice kojeg zovu visokim, nažalost je takav kakav je i na još veću žalost ne možemo ga mijenjati (što ne znači da ne možemo svakodnevno kucati na vrata OHR-a i tražiti povrat uzetih prava). Bošnjaci nas preglasavaju i bez ustupka koriste svoju brojčanu premoć na svakom koraku. Ni to nažalost ne možemo mijenjati (što opet ne znači da nepravdu trebamo prihvatiti), ali svoje bismo djelovanje mogli, a možda i trebali popraviti, jer vidimo da nas u stopu prati više od stoljeća stara, Matoševa Stara pjesma, a s njom i sveprisutni osjećaj blaziranosti, postojan u svima nama. Sudeći po pjesnikovim stihovima tako je bilo oduvijek i čini se da će biti dok nas bude, a do kad će nas biti i što može učiniti svaka/svaki od nas da o(p)stanemo ključno je pitanje!

  • Dok god pred društvenim anomalijama saginjemo ramena s riječima: „Kako svima tako će biti i nama…“ (fatalističko prihvaćanje sudbine);
  • Dok god neprincipijelne odluke vladajućih podržavamo šutnjom zbog očuvanja vlastitih povlastica (ako se život u strahu i s neizvjesnom budućnošću može nazvati povlasticom);
  • Dok god po kavanama ogovaramo one koji vladaju, a razloge nezadovoljstva nismo spremni reći im u lice;
  • Dok god oni što imaju potplaćuju one što nemaju i dok god oni što nemaju potkradaju one što imaju (dok god kršimo dogovore);
  • Dok god nastavnice i nastavnike koji drže standard nazivamo vješticama, a one koji na satu samo pričaju viceve – legendama;
  • Dok god jedni u drugima vidimo samo mane, a ne i vrline s poznatim usklikom „Ma šta će on/ona…“ – za svakoga tko nije iz naše kuće;
  • Dok god u razgovoru rečenicu počinjemo s: „Nije to ništa, kad sam ja…“
  • Dok god na svaku inicijativu o javnom dobru postavljamo pitanje: „kako se ja tu mogu okoristiti?“;
  • Dok su nam god reality program i turske sapunice glavna životna zanimacija;
  • Dok god ne izlazimo na izbore jer su svi političari isti;
  • Dok god očekujemo rezultate bez truda, tj. dok sve hoćemo na gotovo;
  • Dok god između ugodnog i ispravnog biramo ovo prvo;
  • Dok god ne shvatimo da usprkos otežavajućim okolnostima, naša budućnost jednim dijelom ovisi i od nas samih;
  • Dok nas je god strah boriti se za ono u što vjerujemo i smatramo vrijednim;

 

Dok god većinu od (ne)navedenoga svaka i svaki od nas ne popravi (a ne košta ništa osim malo htijenja i napora), do tad će nas jamačno, sve više kupovati kartu u jednom smjeru, a pojedini od onih koji ostaju i dalje će s dugim uzdahom govoriti kako je Matoševa Stara pjesma kao jučer napisana i pitati se: hoće li jednom ostati stara i hoće li za 10, 50 i 100 godina našim povijesnim područjima odjekivati zvuk hrvatskih ili nekih drugih zvona?

 

Odgovor na to pitanje ovisi od samosvijesti i angažmana svakoga od nas.

 

ANTUN GUSTAV MATOŠ: STARA PJESMA

 

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

 

Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?

 

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

 

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

 

Krešimir Tabak/Tomislavcity

 

 

Objavljeno u Kolumne
Ponedjeljak, 30 Listopad 2017 12:00

Apatija – od Mostara do Kupreških vrata

 

Iako u pravilu pola vremena provodim u Mostaru, a pola u Tomislavgradu, bude tjedana kad prevagne prisutnost u samo jednom od ova dva draga mi grada. Tako je bilo i ovaj put. Poslije radnog dijela tjedna i uronjenosti u dinamičnu poslovnu svakodnevicu, Bogu hvala, dođe i petak. Tada nešto ranije završavam s poslom, pakiram stvari, dvaput zaverglam i računam kako ću se na duvanjskom zraku odmoriti od posla. Do kuće devet stacioniranih radara, a možda i po koji pokretni. Ali čemu žurba, Boga na pomoć i polako. Ionako kažu da je vrag stvorio prišu.

U Širokom navraćam u autopraonicu kod Tonija, računam neka se limeni ljubimac do Tomislavova grada uspije osušiti; operem li ga kod kuće, smrznut će štogod preko noći. Treći sam u redu za kupanje, dvojica domaćih prije mene. Stoje u prančioku i gunđaju kako ovo nije država, kako nemamo nikakvih prava i kako pod milim Bogom u ovom društvu ništa ne valja.

Nakon osvježenja bolida nastavljam dalje. Na Vraniću se upali svjećica što pokazuje rezervu, prva benzinska, lijevi pokazivač: „Majstore, toči do vrha dok kupim žvake.“ Prolazim pored kafića u sklopu benzinske i hvatam dio rečenice: „…a političari nam ništa nisu dali“.

U subotu prijepodne odlazim u kliniku na zamjenu i balansiranje guma. Zima dolazi! U želji da što prije dovršim posao nisam mogao ne uhvatiti dijelove razgovora: „Jesam, frende, doš'o za Svisvete pa za koji dan opet nazad“, a u drugoj grupi osjeti se mrzovoljno negodovanje: „Za me nema mista, a svog je rodijaka utrp'o u šumariju. Ja!“

Nedjelja jutro, pravac Zlosela na kavu kod tetke Anke i iglenu kod strica Mire, računajući da zubi vremena nisu nagrizli karakter poljoprivrednika i da barem kod njih kao i u staroj Grčkoj vlada arkadijsko raspoloženje – mir i veselje. I stvarno, 10 minuta istinskog ljudikanja. Sve dobro, živi, zdravi, radi se. Plaća nije velika, ali je redovita. Bože podrži! Tada izbiše dva Livnjaka po janjce. Sjedoše. Nisu ni rakiju popili, krenu priča: „Pusto pajdo, ni'ko neće ostat', svi odoše.“ U to banu i kum Škoro iz Kiseljaka, ni faljen Isus, odmah s vrata: „Od nas nema više 'ko ni otić'. 'Ko je mog'o, otiš'o je!“

Ponedjeljak ujutro, okrećem ključ, palim otprve – gas za Mostar. I da se C-klasa ugasi u putu – nema stajanja, ne zato što je u Mostaru bolje i što se mogu čuti vedrije riječi, nego što ću opet kao i gotovo svi uroniti u posao i ne misliti na situaciju duha. A opet me kopka i po glavi se vrti: To što ne misliš o čemeru, ne znači da on nije prisutan (davno je pao Berkeleyev solipsizam), kako u životu tvojih bližnjih, tako i u tvojem vlastitom.

Parkiram, gasim, vadim ključ i završavam vikend modifikacijom Becketta: U tolikom sivilu, koliko nezadovoljnih?, a gotovo nitko ne poduzima ništa! Mnogi odlaze, nitko se ne vraća. To nas ostavlja bez nade!

p.s.

Dragi prijatelji do, a pogotovo od Kupreških vrata! I kad nema nade, nadajmo se! Uvijek se može dogoditi čudo, a kako stvari stoje, jedino nas ono može i spasiti.

 

Krešimir Tabak/Tomislavcity

 

 

 

Objavljeno u Kolumne

 

Krešimir Tabak je asistent na studijima filozofije i politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. U radijskoj emisiji Res Publica, koju uređuju i vode članovi Hrvatskog studentskog politološkog foruma (HSPF), s njim je razgovarao Branimir Galić, student pete godine politologije i urednik radijske emisije Res Publica. U ovom intervju možete pročitati njegov osvrt na trenutačnu društveno-političku situaciju u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj te odnos između političko-filozofske misli i suvremenog svijeta.

Razgovarao Branimir Galić/HSPF.info

HSPF: Bavite se političkom filozofijom, stoga bih želio da našim slušateljima približite tu, onako na prvu, apstraktnu disciplinu. Recite nam u kakvom su suodnosu moderna politička filozofija i ona praktična strana politike. Zapravo, na koji način suvremena političko-filozofska misao odgovara na izazove suvremenog svijeta.

Tabak: Politička filozofija uz etiku čini ukupnu filozofiju ljudskih stvari, dakle bavi se čovjekom kao političkim bićem, strukturama vrijednosti, dobrim i lošim oblicima vlasti kao i svim pitanjima koja se tiču međuljudskih relacija. Politička filozofija ne podliježe kategoriji vremena i danas su jednako aktualne ideje Hobbesa i Aristotela kao i živućih mislitelja, poput Chomskog, a razumijevanje tih ideja daje nam mogućnost boljeg uvida u vlastitu svakodnevicu i našu političku stvarnost. Pojedine pak ideje na koje nailazimo u političkoj filozofiji često mogu poslužiti kao svjetionik, a na čovjeku je izbor i odluka, hoće li krenuti putem svjetla ili tapkati u tami.

HSPF: Sada idemo na teme iz praktične politike. U prošlom tjednu svašta se događalo na političkom planu. Pred izaslanicima Doma naroda PS-a našao se prijedlog izmjena i dopuna Izbornog zakona koje je predložio HNS. Bošnjaci su ga glatko odbili iskoristivši pravo instituta zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Do kuda nas može odvesti ovakvo jednostrano ponašanje bošnjačkih političara i koji su, po vašem mišljenju sljedeći koraci koje bi trebali poduzeti hrvatski politički predstavnici na državnoj federalnoj razini?

Tabak: Situacija koju ste naveli uvelike podsjeća na Hobbesovo poimanje prirodnog stanja, koje je ovaj filozof opisao kao stanje bezakonja, stanje rata svih protiv sviju, stanje u kojemu se ne mogu razvijati pozitivne ljudske djelatnosti i u konačnici stanje u kojemu jači ugnjetava slabijega. Takva je otprilike i politička situacija u BiH već gotovo puna dva desetljeća. Najveći je paradoks što to nazivamo demokracijom i najfrekventnija sintagma koju čujemo jest „ljudska prava“, a zapravo trajno svjedočimo politici bez morala, odnosno politici nasilja, omalovažavanja i diskriminiranja. Kada takve procese nazivate vitalnim nacionalnim interesom trebate biti svjesni da su upravo na tim postupcima izgrađeni najveći totalitarni sustavi prošloga stoljeća. Učinke i posljedice takve politike znamo, a danas svjedočimo da nas takva politika u BiH dovodi do laganog, ali sigurnog nestanka Hrvata i to je strašno. Osobno želim vjerovati da hrvatski politički predstavnici djeluju u skladu s onim što govore i da rješenja iskreno i bez figa u džepu traže i kod međunarodne zajednice koja je direktno odgovorna za ovo što nam se događa i bez čije intervencije ne vidim rješenje

HSPF: U Republici Hrvatskoj istovremeno se događa parlamentarna kriza. Kako komentirate događaje u hr. Vladi i Saboru te kakav rasplet očekujete koji će neminovno uslijediti nakon što se održe lokalni izbori?

Tabak: Životno je nepisano pravilo da se svaka generacija mora suočiti s neriješenim problemima koje su joj ostavili njezini prethodnici. To je ovoga puta slučaj u Hrvatskoj. Netko je u prošlosti Agrokor „isporučio“ Rusima i sada ga treba vratiti. Do kraja lokalnih izbora svakodnevno će se miješati karte, a o njihovu ishodu će ovisiti i nastavak balade. U tom vremenu HDZ će tražiti model preslagivanja, a to je proces koji bar naizgled ne ide jednostavno, iako se uvijek lakše dogovoriti oko podjele moći, nego od nje odustati.

HSPF: U prethodna dva pitanja osvrnuli smo se na događaje u BiH i HR. Uspoređujući ih primijetio sam da su se događaji iz RH u svim kućanstvima u Hercegovini pratili kao da nam od njih ovisi egzistencija, dok su se događaji oko izbornog zakona samo sporadično pratili, a dakako, oni su nam nemjerljivo važniji. Kako komentirate tu pojavu kod Hrvata u BiH (da na događaje u BiH institucijama gledamo kao da nas se uopće ne tiču) i kako to uopće promijeniti?

Tabak: Mišljenja sam da su Hrvati u BiH itekako svjesni važnosti odluka koje se donose u našoj državi, ali je malotko očekivao da će ideja o promjeni izbornog zakona naći sluha kod Bošnjaka, a unaprijed izgubljene utakmice nitko ne želi gledati. Na drugoj strani do zadnje sekunde imali smo neizvjesnost kao u najuzbudljivijm sportskim završnicama, a i nije to nešto što nas se ne tiče. Još kad bi Hrvatska navijala za nas, kao što mi to činimo za nju, imali bismo se čemu i nadati.

 

Krešimir Tabak rođen je 1985. god. u Tomislavgradu. Osnovnu školu i opću gimnaziju završio je u Tomislavgradu. 2004. godine upisuje studij hrvatskog jezika, književnosti i filozofije na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru te na trećoj godini postaje demonstrator na kolegiju Logika I. U veljači 2010. brani diplomski rad na temu „Spinozine etičke postavke u okviru ontološkog monizma“. Iste godine upisuje doktorski studij Jezici i kulture u kontaktu, smjer Filozofija i radi kao vanjski suradnik na Studiju filozofije. 2012. god. je izabran za asistenta na istom studiju gdje radi i danas.

Objavljeno u Politika

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME