Ponedjeljak, 13 Studeni 2017 14:57

Stara pjesma

 

Prije tjedan dana na jednoj fb stranici napisao sam nekoliko rečenica uz Matoševu Staru pjesmu. Prigodnim mi se učinilo taj tekst proširiti, ali se prije toga prijavljujem za samopotkradak!

U vremenu neupamćenog egzodusa hrvatskoga naroda, dakle sada, poticajno je misliti, zašto svaki dan moramo slušati kako nam ognjište napuštaju najbliži prijatelji i članovi obitelji. I odlasci ne prestaju, svaki dan netko drugi: Njemačka i Irska najpoželjnije su destinacije. Ni najhladnije među nama taj proces curenja ne ostavlja ravnodušnim. Zašto je to tako, je li moglo bez toga i može li se zaustaviti, samo su neka od pitanja o kojima je trebalo na vrijeme misliti. I je li sada kasno?

Nikad na hrvatskim povijesnim prostorima nije vladala idila. Stotinama godina haračili su Turci, zatim su vladali Austrijanci i Ugari pa Jugoslaveni. Danas, nakon naizgled dosanjane slobode, našim se područjima opet upravlja iz stranih središta. Ni prije, a ni danas ne treba nas optuživati zbog nedostataka koji nisu u našoj moći. Predstavnik Međunarodne zajednice kojeg zovu visokim, nažalost je takav kakav je i na još veću žalost ne možemo ga mijenjati (što ne znači da ne možemo svakodnevno kucati na vrata OHR-a i tražiti povrat uzetih prava). Bošnjaci nas preglasavaju i bez ustupka koriste svoju brojčanu premoć na svakom koraku. Ni to nažalost ne možemo mijenjati (što opet ne znači da nepravdu trebamo prihvatiti), ali svoje bismo djelovanje mogli, a možda i trebali popraviti, jer vidimo da nas u stopu prati više od stoljeća stara, Matoševa Stara pjesma, a s njom i sveprisutni osjećaj blaziranosti, postojan u svima nama. Sudeći po pjesnikovim stihovima tako je bilo oduvijek i čini se da će biti dok nas bude, a do kad će nas biti i što može učiniti svaka/svaki od nas da o(p)stanemo ključno je pitanje!

  • Dok god pred društvenim anomalijama saginjemo ramena s riječima: „Kako svima tako će biti i nama…“ (fatalističko prihvaćanje sudbine);
  • Dok god neprincipijelne odluke vladajućih podržavamo šutnjom zbog očuvanja vlastitih povlastica (ako se život u strahu i s neizvjesnom budućnošću može nazvati povlasticom);
  • Dok god po kavanama ogovaramo one koji vladaju, a razloge nezadovoljstva nismo spremni reći im u lice;
  • Dok god oni što imaju potplaćuju one što nemaju i dok god oni što nemaju potkradaju one što imaju (dok god kršimo dogovore);
  • Dok god nastavnice i nastavnike koji drže standard nazivamo vješticama, a one koji na satu samo pričaju viceve – legendama;
  • Dok god jedni u drugima vidimo samo mane, a ne i vrline s poznatim usklikom „Ma šta će on/ona…“ – za svakoga tko nije iz naše kuće;
  • Dok god u razgovoru rečenicu počinjemo s: „Nije to ništa, kad sam ja…“
  • Dok god na svaku inicijativu o javnom dobru postavljamo pitanje: „kako se ja tu mogu okoristiti?“;
  • Dok su nam god reality program i turske sapunice glavna životna zanimacija;
  • Dok god ne izlazimo na izbore jer su svi političari isti;
  • Dok god očekujemo rezultate bez truda, tj. dok sve hoćemo na gotovo;
  • Dok god između ugodnog i ispravnog biramo ovo prvo;
  • Dok god ne shvatimo da usprkos otežavajućim okolnostima, naša budućnost jednim dijelom ovisi i od nas samih;
  • Dok nas je god strah boriti se za ono u što vjerujemo i smatramo vrijednim;

 

Dok god većinu od (ne)navedenoga svaka i svaki od nas ne popravi (a ne košta ništa osim malo htijenja i napora), do tad će nas jamačno, sve više kupovati kartu u jednom smjeru, a pojedini od onih koji ostaju i dalje će s dugim uzdahom govoriti kako je Matoševa Stara pjesma kao jučer napisana i pitati se: hoće li jednom ostati stara i hoće li za 10, 50 i 100 godina našim povijesnim područjima odjekivati zvuk hrvatskih ili nekih drugih zvona?

 

Odgovor na to pitanje ovisi od samosvijesti i angažmana svakoga od nas.

 

ANTUN GUSTAV MATOŠ: STARA PJESMA

 

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

 

Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?

 

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

 

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

 

Krešimir Tabak/Tomislavcity

 

 

Objavljeno u Kolumne
Ponedjeljak, 30 Listopad 2017 12:00

Apatija – od Mostara do Kupreških vrata

 

Iako u pravilu pola vremena provodim u Mostaru, a pola u Tomislavgradu, bude tjedana kad prevagne prisutnost u samo jednom od ova dva draga mi grada. Tako je bilo i ovaj put. Poslije radnog dijela tjedna i uronjenosti u dinamičnu poslovnu svakodnevicu, Bogu hvala, dođe i petak. Tada nešto ranije završavam s poslom, pakiram stvari, dvaput zaverglam i računam kako ću se na duvanjskom zraku odmoriti od posla. Do kuće devet stacioniranih radara, a možda i po koji pokretni. Ali čemu žurba, Boga na pomoć i polako. Ionako kažu da je vrag stvorio prišu.

U Širokom navraćam u autopraonicu kod Tonija, računam neka se limeni ljubimac do Tomislavova grada uspije osušiti; operem li ga kod kuće, smrznut će štogod preko noći. Treći sam u redu za kupanje, dvojica domaćih prije mene. Stoje u prančioku i gunđaju kako ovo nije država, kako nemamo nikakvih prava i kako pod milim Bogom u ovom društvu ništa ne valja.

Nakon osvježenja bolida nastavljam dalje. Na Vraniću se upali svjećica što pokazuje rezervu, prva benzinska, lijevi pokazivač: „Majstore, toči do vrha dok kupim žvake.“ Prolazim pored kafića u sklopu benzinske i hvatam dio rečenice: „…a političari nam ništa nisu dali“.

U subotu prijepodne odlazim u kliniku na zamjenu i balansiranje guma. Zima dolazi! U želji da što prije dovršim posao nisam mogao ne uhvatiti dijelove razgovora: „Jesam, frende, doš'o za Svisvete pa za koji dan opet nazad“, a u drugoj grupi osjeti se mrzovoljno negodovanje: „Za me nema mista, a svog je rodijaka utrp'o u šumariju. Ja!“

Nedjelja jutro, pravac Zlosela na kavu kod tetke Anke i iglenu kod strica Mire, računajući da zubi vremena nisu nagrizli karakter poljoprivrednika i da barem kod njih kao i u staroj Grčkoj vlada arkadijsko raspoloženje – mir i veselje. I stvarno, 10 minuta istinskog ljudikanja. Sve dobro, živi, zdravi, radi se. Plaća nije velika, ali je redovita. Bože podrži! Tada izbiše dva Livnjaka po janjce. Sjedoše. Nisu ni rakiju popili, krenu priča: „Pusto pajdo, ni'ko neće ostat', svi odoše.“ U to banu i kum Škoro iz Kiseljaka, ni faljen Isus, odmah s vrata: „Od nas nema više 'ko ni otić'. 'Ko je mog'o, otiš'o je!“

Ponedjeljak ujutro, okrećem ključ, palim otprve – gas za Mostar. I da se C-klasa ugasi u putu – nema stajanja, ne zato što je u Mostaru bolje i što se mogu čuti vedrije riječi, nego što ću opet kao i gotovo svi uroniti u posao i ne misliti na situaciju duha. A opet me kopka i po glavi se vrti: To što ne misliš o čemeru, ne znači da on nije prisutan (davno je pao Berkeleyev solipsizam), kako u životu tvojih bližnjih, tako i u tvojem vlastitom.

Parkiram, gasim, vadim ključ i završavam vikend modifikacijom Becketta: U tolikom sivilu, koliko nezadovoljnih?, a gotovo nitko ne poduzima ništa! Mnogi odlaze, nitko se ne vraća. To nas ostavlja bez nade!

p.s.

Dragi prijatelji do, a pogotovo od Kupreških vrata! I kad nema nade, nadajmo se! Uvijek se može dogoditi čudo, a kako stvari stoje, jedino nas ono može i spasiti.

 

Krešimir Tabak/Tomislavcity

 

 

 

Objavljeno u Kolumne

 

Krešimir Tabak je asistent na studijima filozofije i politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. U radijskoj emisiji Res Publica, koju uređuju i vode članovi Hrvatskog studentskog politološkog foruma (HSPF), s njim je razgovarao Branimir Galić, student pete godine politologije i urednik radijske emisije Res Publica. U ovom intervju možete pročitati njegov osvrt na trenutačnu društveno-političku situaciju u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj te odnos između političko-filozofske misli i suvremenog svijeta.

Razgovarao Branimir Galić/HSPF.info

HSPF: Bavite se političkom filozofijom, stoga bih želio da našim slušateljima približite tu, onako na prvu, apstraktnu disciplinu. Recite nam u kakvom su suodnosu moderna politička filozofija i ona praktična strana politike. Zapravo, na koji način suvremena političko-filozofska misao odgovara na izazove suvremenog svijeta.

Tabak: Politička filozofija uz etiku čini ukupnu filozofiju ljudskih stvari, dakle bavi se čovjekom kao političkim bićem, strukturama vrijednosti, dobrim i lošim oblicima vlasti kao i svim pitanjima koja se tiču međuljudskih relacija. Politička filozofija ne podliježe kategoriji vremena i danas su jednako aktualne ideje Hobbesa i Aristotela kao i živućih mislitelja, poput Chomskog, a razumijevanje tih ideja daje nam mogućnost boljeg uvida u vlastitu svakodnevicu i našu političku stvarnost. Pojedine pak ideje na koje nailazimo u političkoj filozofiji često mogu poslužiti kao svjetionik, a na čovjeku je izbor i odluka, hoće li krenuti putem svjetla ili tapkati u tami.

HSPF: Sada idemo na teme iz praktične politike. U prošlom tjednu svašta se događalo na političkom planu. Pred izaslanicima Doma naroda PS-a našao se prijedlog izmjena i dopuna Izbornog zakona koje je predložio HNS. Bošnjaci su ga glatko odbili iskoristivši pravo instituta zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Do kuda nas može odvesti ovakvo jednostrano ponašanje bošnjačkih političara i koji su, po vašem mišljenju sljedeći koraci koje bi trebali poduzeti hrvatski politički predstavnici na državnoj federalnoj razini?

Tabak: Situacija koju ste naveli uvelike podsjeća na Hobbesovo poimanje prirodnog stanja, koje je ovaj filozof opisao kao stanje bezakonja, stanje rata svih protiv sviju, stanje u kojemu se ne mogu razvijati pozitivne ljudske djelatnosti i u konačnici stanje u kojemu jači ugnjetava slabijega. Takva je otprilike i politička situacija u BiH već gotovo puna dva desetljeća. Najveći je paradoks što to nazivamo demokracijom i najfrekventnija sintagma koju čujemo jest „ljudska prava“, a zapravo trajno svjedočimo politici bez morala, odnosno politici nasilja, omalovažavanja i diskriminiranja. Kada takve procese nazivate vitalnim nacionalnim interesom trebate biti svjesni da su upravo na tim postupcima izgrađeni najveći totalitarni sustavi prošloga stoljeća. Učinke i posljedice takve politike znamo, a danas svjedočimo da nas takva politika u BiH dovodi do laganog, ali sigurnog nestanka Hrvata i to je strašno. Osobno želim vjerovati da hrvatski politički predstavnici djeluju u skladu s onim što govore i da rješenja iskreno i bez figa u džepu traže i kod međunarodne zajednice koja je direktno odgovorna za ovo što nam se događa i bez čije intervencije ne vidim rješenje

HSPF: U Republici Hrvatskoj istovremeno se događa parlamentarna kriza. Kako komentirate događaje u hr. Vladi i Saboru te kakav rasplet očekujete koji će neminovno uslijediti nakon što se održe lokalni izbori?

Tabak: Životno je nepisano pravilo da se svaka generacija mora suočiti s neriješenim problemima koje su joj ostavili njezini prethodnici. To je ovoga puta slučaj u Hrvatskoj. Netko je u prošlosti Agrokor „isporučio“ Rusima i sada ga treba vratiti. Do kraja lokalnih izbora svakodnevno će se miješati karte, a o njihovu ishodu će ovisiti i nastavak balade. U tom vremenu HDZ će tražiti model preslagivanja, a to je proces koji bar naizgled ne ide jednostavno, iako se uvijek lakše dogovoriti oko podjele moći, nego od nje odustati.

HSPF: U prethodna dva pitanja osvrnuli smo se na događaje u BiH i HR. Uspoređujući ih primijetio sam da su se događaji iz RH u svim kućanstvima u Hercegovini pratili kao da nam od njih ovisi egzistencija, dok su se događaji oko izbornog zakona samo sporadično pratili, a dakako, oni su nam nemjerljivo važniji. Kako komentirate tu pojavu kod Hrvata u BiH (da na događaje u BiH institucijama gledamo kao da nas se uopće ne tiču) i kako to uopće promijeniti?

Tabak: Mišljenja sam da su Hrvati u BiH itekako svjesni važnosti odluka koje se donose u našoj državi, ali je malotko očekivao da će ideja o promjeni izbornog zakona naći sluha kod Bošnjaka, a unaprijed izgubljene utakmice nitko ne želi gledati. Na drugoj strani do zadnje sekunde imali smo neizvjesnost kao u najuzbudljivijm sportskim završnicama, a i nije to nešto što nas se ne tiče. Još kad bi Hrvatska navijala za nas, kao što mi to činimo za nju, imali bismo se čemu i nadati.

 

Krešimir Tabak rođen je 1985. god. u Tomislavgradu. Osnovnu školu i opću gimnaziju završio je u Tomislavgradu. 2004. godine upisuje studij hrvatskog jezika, književnosti i filozofije na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru te na trećoj godini postaje demonstrator na kolegiju Logika I. U veljači 2010. brani diplomski rad na temu „Spinozine etičke postavke u okviru ontološkog monizma“. Iste godine upisuje doktorski studij Jezici i kulture u kontaktu, smjer Filozofija i radi kao vanjski suradnik na Studiju filozofije. 2012. god. je izabran za asistenta na istom studiju gdje radi i danas.

Objavljeno u Politika

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME