Srijeda, 07 Veljača 2018 22:50

Turbulencije

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

Ne zabrinjava mene kod Predsjednice dolazak Vučića, nego opstanak Mate Granića.

Vučići se nisu odrekli Velike Srbije niti želje da je, pa makar i ratom, ostvare. Kad bi suvremena Crvena Armija (ruska vojska) ponovno krenula na Zapad s njom bi krenula ista ona bratija i klatež koji je i s JNA pokušao osvojiti Hrvatsku. To ne mogu zamisliti samo oni koji već sada ushićeno, za sad samo, kazališno predstavljaju pobjednički scenarij.

Za Tomislavcity piše Marko Tokić

Ako ste se pitali što bi se dogodilo da smo poraženi u Domovinskom ratu (ili ne daj Bože u nekom novom) više se ne trebate pitati, sve Vam je (i sve nam je) Frljić ispričao u Kerempuhu (koji se za tu priliku ponovno reinkarnirao u Jazavac). Svinjske glave i pričest kokainom samo su uvreda onih koji su uvršteni: Hrvat musliman, biskup (i povjesničar) temeljem mrvice istine (jedne anegdote iz života novinara Velimira Bujanca) koja je hiperbolizirana do mjere da se koka dijelila lopatom. A nije ni kad je kupuju i troše mnogi Frlji i draži i bliži (i, naravno, novčano zbrinutiji od popularnog Bujice). Kad već pretjeruješ, učini to junački (udio je Frljine poetike o kojoj je davno sve već ispisao Nino Raspudić pa da se ne ponavljam). Možda bi ipak trebalo dodati da ono uzimanje iz skupa A (onoga što je sveto većini Hrvata) nužno treba biti pogaženo i poniženo (što otkriva ciljeve osobne i grupne patologije društva kojemu Frljo pripada) i uključivanje u kontekst skupa B (ogavno) koje treba preuveličati do krajnjih granica. Likvidacija i strijeljanje mrskih meta nije samo evokacija na ono što se dogodilo davnih dana četrdeset pete kada su Frljini strijeljali, likvidirali i prikrivali, nego je to projekcija onoga što Frljo (i frljići) snivaju na javi i tako ushićeno pozdravljaju na kraju predstave. S pravom je Hasanbegović kad je komentirao predstavu usmjerio fokus kamere na oduševljenu publiku (i tako bar donekle spasio Pirandela od neviđene sramote i zloporabe njegova djela). Jer nije važno to što Frljo sanja, nego je važno tko se tomu nada.

Hoće li doći Vučić? Hoće. Hoće li obići Glinu? I hoće li opet okupljenoj srpskoj nejači objašnjavati geografiju? Možda. Kako je prvi put bio dobar predavač možda ga ne bi loše bilo pustiti još jednom. Srpska hiperbolizacija i laž koja se mitomanski ostvarivala četrdeset i nešto godina diljem Yuge (Igrale se delije nasred zemlje Srbije) zavela ih je (devedesetih) i izgleda ničemu nije naučila.

U Zagrebu bio i Bakir! (Kao i Sebija onih ratnih devedesetih kad je kraljica Bosne i Bakirova srca usred agresorske Hrvatske specijalizirala u kliničkom bolničkom centru na Svetome Duhu, ako je vjerovati njezinu životopisu.) Bakir bio kod Stankovića? Kao da je HRT Stankovićeva prćija (a možda i jest). Ćelavac koji već godinama Hrvatima katolicima pljune u nedjeljni ručak ugostio ga tko zna zbog čega. Možda jer mu je javio Vučić da ne bi bilo loše pripremiti topovsku paljbu za njegovo slijetanje na Pleso, a možda i jer ga je zamolio Erdogan, tko bi znao, možda i Mate Granića, a moguće je i pokrovitelji iz Buzina. I raspričao se Bakir. Brz jezik, kratka pamet. Da ga nema valjalo bi ga izmisliti. Svi se digli na zadnje noge, a ja vičem pustite čovjeka da govori. Trebalo bi ga svakog dana dovesti u neku emisiju od jedno satak vremena. S dobrim prevoditeljima odmah mu treba organizirati nastupanje u Parizu, New Yorku, Londonu, Berlinu i Rimu (i još ponekom omanjem gradu). Nek čovjek govori. Meni bi najdraže bilo da stalno priča po Americi (i osobito kod Trumpa), tek bih imao malu željicu da ga novinar koji ga pita bude manje obziran od hrvatskog doajena (dijaloškog novinarstva), pa da se malčice bolje pripremljen udubi u ono što čovjek govori. A i ovako je bez da ga je Stanković išta upitao čovjek razmahao. Laži, kukavičluk, podmuklost sve se to dalo naslutiti, ali i nemogućnost da se sve to umota u probavljivu bosansku pitu koju će progutati takve istine žedni Hrvati. Dobar je Bakir kad govori. I treba ga stalno poticati da nešto novo kaže. Puno je opasniji kad šuti, a vrijeme prolazi.

Budući da je u Hrvatskoj popularna satira kako u državnim javnim kućama (da ne kažem kazalištima) koje financiraju ministarstva istine, ljubavi i budućnosti (da ne kažem kulture te odgoja i obrazovanja; ah, da; to je ona druga, još gora, tko bi rekao, zar je moguće), no vratimo se na temu kako je Hrvatima draga satira (i ne samo ona financirana državnim novcem), nego i onako ničim plaćena, narodna (narodu i njegovim pučkim prikazateljima i pripovjedačima koji se svake godine stoljećima zabavljaju samo u za to primjerene dane). Poklade su i ludi su dani pa se šalimo stoljećima sa svojom nesrećom i svojim nedaćama. Kako su i Hrvati narod kojemu je često uvijek netko drugi kriv oni svake godine u ova doba spale Krnju (nedaću, nevolju, zloćka baš kao što je Frljo lekvidiro, ko što bi rekao pokojni Petar Miloš, sve krivce svoje duhovne bijede). I tako negdje u Kaštelima slika lika poprimila ukradene dugine boje s natpisom za one koji ne kontaju o čemu se radi (mama + mama s jedne i tata + tata s druge strane). Izgori Krnjo! I uzbudi se naša Obuljen-Korižnik ko da su nju (ko vješticu), ne daj Bože, spalili. Nije se uzrujala kad su za njezine i Banderasove novce (ili narodne, tko bi znao) konkretne ljude strijeljali kao svinje, ali gdje ćeš na dugu (koju je Bog ostavio da se sjetimo Saveza s nama koji je On sklopio da se nakon Velikog potopa sjetimo Njegova obećanja, ah, da; nije to ta duga, ovo je ona oteta - druga). Nije kriv Frljo što ima bolesnu maštu i još bolesnije želje, mnogo je Hrvatima krivlja Ninočka (i Vjerodostojni koji je stoji), a koju je odmah uhvatila kmečavica čim ju je netko razotkrio kao lutkara iz sjene. Kme! Kme… Što mene?! Ne smije se Ninu držati ni zbog čega krivom, ni zbog HAVC-a, ni zbog ljevokulturnog marša kroz hrvatske institucije. O, sveta Nedodirljivosti! Blago ti se.

I mi seljaci, zamisli Nina, čitali Gramscija: „Treba pobijediti u svijetu ideja kako bi tvoje ideje postale ideje svijeta“.

Yugonacionalizam je neizlječiva patologija s kojom i biologija teško izlazi na kraj.

Za kraj se ipak iz ovog pomahnitalog virtualiteta naše ludosti vratimo svakodnevnici zbilje. Ispraćamo svakodnevno, kao što pjesnik reče, jedne u zemlju druge iz zemlje i plačemo neutješno. Ovih dana čitam da iz Hrvatske zadnjih godina samo u Njemačku otputuje, na „privremeni rad“ oko 50 tisuća Hrvata (od čega je trećina Hrvati iz BiH. Uzmemo li da su pedantni Nijemci dobri statističari naše tuge, to bi značilo da smo u zadnje tri godine ostali bez pedesetak tisuća ljudi. Jedino u Mostaru (možda) ima više Hrvata (i ni u jednom drugom gradu u BiH). U istoj priči proriču da će iz Slavonije za desetak godina otići još oko stotinu tisuća ljudi. Što mi to radimo? Kažu da se pitao ovih dana u Njemačkoj Milijan Brkić. Između ostalog u ruke ste kulturu, odgoj i obrazovanje dali smrtnim neprijateljima hrvatskoga identiteta. Pupovca ste odredili kao mjerodavnog mjeritelja do koje granice Hrvati mogu biti Hrvati. I usput stali na stranu kapitala (i ne samo hrvatskih kapitalista), umjesto u obranu svoga naroda.

No, pitanje je što je zapravo Milijan rekao. Jer ovih dana on je izložen topničkoj pripravi političke eliminacije koja se zove izgubljeno u prijevodu (da ne kažem prepričavanju). Svi koji se bave novinarstvom (i znanošću znaju) da se navodeći druge mogu uporabiti dva postupka: doslovnog navođenja i prepričavanja. Doslovno navodite ono što je Bakir rekao. Nema potrebe dodati ni oduzeti. To je dovoljno pametno. Kad hoćete zlorabiti ono što netko govori u interesu vlastitih potreba i uperiti protiv govornika koristite prepričavanje (koje je slobodnija forma): treba prenijeti smisao (ne doslovno riječi kojima je on izrečen). I tu ako ste pokvareni u usta čovjeku stavljate ono što želite (držeći se tek teme: onoga o čemu je govorio). I to Milijanu rade. Ako me hoće poslušati budući da ga Vjerodostojni sapuna, dobro bi mu bilo jedno vrijeme (osim u izravnom prijenosu, recimo Sabora) zašutjeti. I raditi. Inače bi mogao (p)ostati izgubljen u prijevodu.

 

Više u ovoj kategoriji: « Inventura Vučijada »

Marko Tokić - članci

Velj 07, 2018

Turbulencije

Ne zabrinjava mene kod Predsjednice dolazak…

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME