Petak, 08 Prosinac 2017 15:34

Čovjek (i/ili smrt u sudnici)

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

 

Šok!!!

Pokušavam doći k sebi.

Apsurd. Kako racionalno shvatiti iracionalno? Prolaze dani i ne uspijevam. Još uvijek vrtim riječi generala Praljka. Ne samo one, onoga dana, iz sudnice. Nego i sve one koje je govorio u raznim intervjuima. Sve one koje je govorio u društvu (kada sam pomno slušao). Sve one koje je izrekao na suđenju. I posebno ono što je rekao u Završnom govoru pred Raspravnim vijećem Haaškog suda.

Za Tomislav city piše Marko Tokić

I čovjek se pita imali smisla govoriti u uho bešćutnosti, tuposti, gluhosti, bahatosti. I što onda mogu tom svijetu reći moje riječi. I povijem se u šutnju. U muk! I šutim.

Što moje riječi mogu pridonijeti istini, pa, ipak, ako ćemo svi šutjeti i povijati se na vjetru hoće li smisao samožrtvovanja biti ostvaren.

Čovjek ispunjen ponosom. Čovjek ispunjen smislom. Stavlja sebe na žrtvenik istine (prava na život i prava na slobodu svoga naroda). U grčkim tragedijama ideje koje je zastupala žrtva postaju ideje gledatelja tragične drame i ideje svijeta.

Taj šok i nevjerica, to buđenje koje se dogodilo uspavanom i uljuljkanom narodu sada se pokušava primiriti i opet ga uspavati u substrukture laži kojim ga se svakodnevno obvija. Život će učiniti svoje. Potreba za kruhom i bijelim kruhom ponovno će prekriti pitanje smisla. I pitanje opstanka. Što dalje od bitnih pitanja; bavite se sporednostima. Prodavači magle ionako će pronaći teme i velika i životno važna područja prodaje i rasprodaje istine (i ljepote i dobrote) za osobnu korist i uspjehe u karijerama. To je Apsurdistan u kojem živimo.

Smrt u sudnici.

Smrt Europe kojoj je Čovjek pokušao dati uzor (kako bi imala šansu živjeti, kako bi iznova imala priliku preispitati vlastita polazišta); još jučer se na sve moguće načine želi omalovažiti. Pronašli su kretene koji ismijavaju žrtvu Čovjeka, iste one kretene koji ne mogu domisliti išta vrijedno zbog čega treba živjeti a kamoli da postoje vrijednosti za koje se živi i umire. Iste one kojima je bila koja žrtva strana; i ovog Čovjeka, i Boga na križu. Oni su vjernici trojstva: use, nase i podase! I promoviraju tu religiju. Religiju onih koji imaju i koji su jači.

Europa se odrekla vlastitih kršćanskih korijena. Jedne civilizacije koja je uzrastala na učenju Učitelja Ljubavi (ljubi Boga iznad svega, svim srcem svojim, svim umom svojim i svom dušom svojom i bližnjega svoga kao samoga sebe). Ako mislite da postoje veliki razlozi za smrt Boga, u pravu ste. Ne kriju se oni u javnim obrazloženjima. Javna obrazloženja odricanja proistječu iz potrebe ozakonjenja ljubavi (pardon, spolnih sklonosti). No, to je tek sredstvo za dokidanje objektivne etike, ona koja ne dopušta toliko žuđeni moralni relativizam (u kojemu je odabranima sve dopušteno a onima drugima sudi se zakonom jačega).

Europa se ne odriče samo kršćanstva ona se polako odriče i svoga antičkog (grčkog i rimskog) nasljeđa. Pravda je (i pravosuđe) njezina prva žrtva. Umjesto podrazumijevane nevinosti dok se ne dokaže krivica – kriv si jer si optužen. Umjesto da tužitelj dokazuje krivicu optuženih – optuženi moraju dokazivati vlastitu nevinost. Umjesto osobne krivice i dokazivanja te krivnje dovoljno je uključivanje u konstrukt udruženog zločinačkog pothvata. I još je dobro kada barem kažu oko čega ste se i radi čega ste su udružili, pa se to donekle može osporavati.

U ovom slučaju taj navodni konstrukt udruženog zločinačkog pothvata je pravomoćnom presudom i objavljen. Parafraziram: Tuđman, Šušak, Bobetko; Prlić, Praljak, Ćorić, Petković, Stojić i Pušić su htjeli uspostaviti granice Republike Hrvatske u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. (u sklopu Jugoslavije), ali ovaj put kao samostalne i neovisne države.

Što podrazumijeva da su dijelove teritorija BiH htjeli pripojiti Republici Hrvatskoj (i u tom su smislu organizirali HZ HB i HVO i HRHB) te su uz pomoć vojske HVO okupirali područja u BiH (sve to uz planirana ratna djelovanja s ciljem etničkog čišćenja i počinjenjem kaznenih djela ratnog zločina kao sustavnim zastrašivanjem u svrhu navedenih ciljeva).

Apsurdi optužbe!? Republika Hrvatska u navedenom razdoblju kao žrtva srpske agresije pod kontrolom srpskih snaga (i zaštitom mirovnih snaga UN-a) ima: krajinu kninsku sve do Karlovca, krajinu u Zapadnoj Slavoniji i krajinu u Istočnoj Slavoniji, Baranji i Srijemu. Kada bi se poigravala takvim idejama značilo bi da je pristala na odricanje od vlastitog teritorija i neku vrst teritorijalne kompenzacije na račun BiH. To znači da bi prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman svjesno radio na tom da mu granice Velike Srbije budu kod Karlovca, Gospića, Zadra, Šibenika, Sinja. Da se odriče poveznice s istokom Hrvatske autocestom. Da se odriče istoka Hrvatske i Vukovara. Vukovara koji je umro da bi Hrvatska živjela. Apsurd!? A usput, iako nije nevažno, takav stav Hrvatske bio bi i protiv mišljenja Badinterove komisije koja je ustvrdila da su republičke granice ujedno i granice samostalnih država (i da ih je moguće mijenjati samo bilateralnim dogovorom). Stvarno je taj Franjo, čudo iracionalnosti.

Drugi apsurd proizlazi iz činjenice da su se Hrvati BiH kao žrtve srpske agresije prvi vojno organizirali u svrhu vlastite obrane (i obrane BiH). Da su pred izbijanje hrvatsko muslimanskog rata kontrolirali 16% ozemlja BiH i da su baš kad su krenuli u realizaciju svojih velikodržavnih planova gubili dijelove tog teritorija i na koncu tog sukoba su kontrolirali tek 10% teritorija BiH. Uz, očito, učinkovitu vojnu pomoć Hrvatske vojske izgubili su 6% teritorija BiH od, doduše, višestruko brojnijih muslimanskih snaga (u formiranju).

Treći apsurd je okupacija teritorija što bi podrazumijevalo da HVO nije bio (i ostao) legalna i legitimna vojna snaga BiH. Kao takvu ju je pred Vijećem sigurnosti u lipnju devedeset druge predstavljao Haris Silajdžić. Kao takva je postala najprije udjelnica Vojske Federacije a potom i Vojske BiH. Ako HVO nije bio okupacijska vojska, onda mora da je Grude, Ljubuški, Široki (i da ne nabrajam dalje) okupirala Hrvatska vojska.

Apsurd do apsurda. Ako se činjenice ne uklapaju u unaprijed pripremljenu tvrdnju tim gore po činjenice.

Davno je naš narod ustvrdio: Sila Boga ne moli.

A da je tako uvjerili smo se u samo dva dana. Najprije je Vjerodostojni ustvrdio da je za Hrvatsku presuda neprihvatljiva. Zatim je, trebalo je dan i nešto vremena, vjerodostojno kao i uvijek ustvrdio da je ona djelomično neprihvatljiva. Predsjednica se pred Vijećem sigurnosti izjasnila o toj djelomičnoj neprihvatljivosti.

Pred istim tim Vijećem govorili su Carmel Agius (lik koji je donosio presudu o odgovornosti ljudi za zločine koje niti su naredili, niti su za njih znali u trenutku njihova počinjenja, nego su tek poslije o njima doznali i kojemu se pred licem njegove pravde ubio Čovjek a on nastavio bez trunke sućuti i srca čitati povjerenu mu zadaću) i Serge Brammertz (u ime tužiteljstva Haaškog suda), od onih koji su na tom sudu branili optužene nije pozvan nitko. Što o pravičnosti suđenja misli Prlićev odvjetnik Michale Karnevas mogli smo pročitati ovih dana (navodim samo teze, bez danih obrazloženja): optuženi nisu uživali presumpciju nevinosti, optuženi nisu imali pravedno suđenje, optuženi nisu imali priliku iznijet istinu, suci su presudom potvrdili svoje predrasude, zaključak o udruženom zločinačkom pothvatu donesen je na osnovi indicija, vrijeme za obranu se sustavno ograničavalo, zlonamjerno su korišteni izvaci iz dnevnika Ratka Mladića, Sudsko vijeće bilo je disfunkcionalno, suci nisu bili dorasli zadatku, snishodljivo su se odnosili prema generalu Praljku.

Pred Vijećem sigurnosti nije bilo nikoga da iz pozicije obrane govori o sudu (i suđenju), tako su i utemeljitelji suda očito dali do znanja koliko im je do istine i pravde i posvjedočili istinu o ravnoteži haaške vage kada je slijepa Pravda u pitanju.

Carmel Agius (lik iz priče), između ostalog, ovako je zborio: „Haaški sud je donio nepristranu, neovisnu i učinkovitu pravdu za zločine koje su počinili pojedinci, a ne narodi ili vlade.“

Kada je u pitanju Slobodan Praljak Čovjek isti taj Agius mu je uspio dokazati da je bio Načelnik stožera HVO-a (no, ne i posve sigurno od kojeg do kojeg datuma). Agiusu, a i svima nama ponovit ću, tek nekoliko riječi iz Završnog govora generala Praljka pred Raspravnim vijećem Haaškog suda: „Hladno, racionalno, logikom koja je kritički provjeravana desetine puta; - znam da nisam kriv.

Časni suče Antonetti; ako vaša presuda bude suprotna mom zaključku, ja ću, poštujući opće načelo opovrgljivosti svakog mišljenja, zaključka ili stava, otvoreno i hrabro preispitati svoj stav o vlastitoj odgovornosti.

Ako spoznam pogrešku, izdržavat ću kaznu jer ste vi pravični.

Znat ću što sam mogao bolje, kako sam mogao bolje, gdje sam mogao bolje i kada sam mogao bolje; i to mišlju, riječju, djelom i propustom.

Ako me ne uvjerite, ako vaše tumačenje činjenica bude nedovoljno dobra ili pogrešno primijenjena spoznaj nekih od društvenih znanosti:

pa postane moguće ono što nije bilo moguće,

pa postaje jednostavno ono što nije jednostavno,

pa moć da se nešto učini postane prosta zamjena za želju ili htijenje,

onda ću ja biti u zatvoru samo zato jer je sud sila.

A to zbilja ne bi bilo ništa novo.

Mojih pola sata je isteklo“

I taj Agius koji navodno nije sudio narodima (ili vladama) nego pojedincima za djela koja su počinili ako sad ima vremena i pročita ovaj govor (ili makar ovaj navedeni dio generalova govora) mogao bi, ako već nema snage za herojski čin, ušutjeti i utonuti u svoju beznačajnost.

Serge Brammertz u ime sudišta kojega čine tužiteljstvo i sud (s nepoznatom ulogom obrane) pred istim Vijećem tvrdi sljedeće: „Mi tužitelji i suci smo ustrajali u tom da se sudilo pojedincima, a ne narodima i državama. Očito je da tu poruku nismo prenijeli.“

Da se sudilo pojedincima a ne narodima Haaški je sud već odavno trebao reagirati ne presude Suda BiH koji je i prije pravomoćne haaške presude (pa čak i prije prvostupanjske presude) presuđivao pojedincima iz jednog naroda BiH za udruženi zločinački pothvat i navodnim njegovim sudionicima davao trostruko veće kazne za ista kaznena djela ratnog zločina od onih koja su za slična djela presuđivalo pripadnicima drugog naroda. Ali, nije to zabrinjavalo Međunarodnu zajednicu i haašku pravdu, ne zanima je i ni danas kada se s istim pravosudnim radnjama kani nastaviti.

Da se sudilo pojedincima general Praljak svoju tvrdu vjeru u vlastitu nevinost (dapače, logikom preispitane odgovornosti: znam da nisam kriv); preispitao bi jer je kao čovjek znanstveno nadaren prihvaćao načelo opovrgljivosti mišljenja (zaključka i stava), jer biste svojom presudom uvjerili ga da je mogao bolje, kako je mogao bolje, gdje je mogao bolje i kada je mogao bolje (i to mišlju, riječju, djelom i propustom). Niste to učinili.

I on je s prijezirom odbacio vašu presudu. Radije birajući smrt nego prihvaćajući život s takvom pravdom i njome objavljenom istinom.

I niste ga uvjerili. Birokratski ste odradili zadanu zadaću, a onda je pred vama, bezličinima, uzdigao se Čovjek.

 

Više u ovoj kategoriji: « Baština Inventura »

Marko Tokić - članci

Tra 13, 2018

Njegova dobronamjernost

Povijest je prepuna likova koji su za novac…
Tra 06, 2018

Vrijeme očitovanja

Ujedinjeni Bošnjaci konačno su se izjasnili: od…
Ožu 28, 2018

Uhvati vjetar

Svijet ulazi u turbulentno razdoblje. Uvijek je…
Ožu 18, 2018

Ratifikacija

Iz Stambola (na Bosporu) sustigla nas knjiga…
Ožu 07, 2018

Revizija

Revizija je kažu postupak ispitivanja točnosti,…

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME