Srijeda, 18 Listopad 2017 15:23

Katalonske enklave

Ocijeni sadržaj
(9 glasova)

 

Budući da se hrvatske enklave (u Srednjoj Bosni) povijaju pod pritiskom svakodnevnice i svakodnevno se gubi hrvatski utjecaj u njima (prevladavajućim suprotnim većinama u općinama) ova nova politička mladost, očito je, ne vjeruje u njihov opstanak. Iz hercegbosanskih nada oni se primiču realizmu očajnika. A meni se iz današnje perspektive postavljaju neka nova pitanja. Jedno od njih je zar i drugima, kao meni, nije jasno i zar se ne vidi kako je opstanak hrvatskih enklava u Središnjoj Bosni uvjet opstanka BiH. Ili to svi već odavno znaju pa je Dario Kordić i platio cijenu njihova održanja.

Za Tomislacity piše Marko Tokić

Ustavni sud u presudi zahtijeva legitimne hrvatske predstavnike navodno je utvrdio čak i Wigemark (s Čovićem razgovarajući o zaključcima Vijeća Europske Unije). Tako nama naši mediji daju nadu da bi nešto ipak moglo biti u priči o izbornom zakonu, jer nije bilo tko Gunnar Wigemark (on je, između ostalog kako nam mediji javljaju, specijalni predstavnik EU u BiH). Zajednički su na tom sastanku ustvrdili da načela jednakosti i nediskriminacije trebaju se zasnovati na ustavnoj kategoriji konstitutivnosti. Što u prijevodu znači kako to u posljednje vrijeme Hrvati vole reći da je i Wigemark prihvatio ocjenu Ustavnoga suda da je nadkrovljujuće načelo Ustava BiH konstitutivnost njegovih naroda. Budući da je Ustavni sud BiH još davno ustvrdio da konstitutivnost nije samo državotvornost nego i jamstvo ustavnopravne i stvarne jednakosti BiH naroda iz tog proizlazi, dakle, da bi i izborni zakon trebao uvažiti konačno tu činjenicu (uz osiguranje svih ostalih zahtijeva koji se stavljaju pred političke predstavnike BiH naroda i građana, između ostalog i provedbu presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci). Zaključak već spomenutih sudionika susreta o nužnosti reforme izbornog zakona stoga ne začuđuje i kao i to da bi njegov cilj trebao biti suštinsko ostvarivanje jednakopravnosti i načelo legitimnog predstavljanja. U tom su smislu pobrojane i kritične točke u izbornom zakonu kao što su izbori za Predsjedništvo BiH, popunjavanje nacionalnih klubova zastupnika u Domu naroda Federacije BiH (i Doma naroda Parlamenta BiH te provedba presude Europskog suda za ljudska prava – ne znam zbog čega nije uključen i izbor zastupnika u Narodnu skupštinu RS i osobito u Vijeće naroda). Tu je i uobičajena ispraznica o potrebitosti transparentnosti izbornog procesa. S konačnim zaključkom da bi taj novi zakon trebao biti demokratski i na Ustavu zasnovan Izborni zakon.

I tako se, eto, imamo čemu nadati a izbori su sve bliže. Izborni zakon koji je po izjavama Dragana Čovića već nekoliko puta trebao biti donesen još čeka na svoje izglasavanje a najnovija prognoza Hrvatskog člana Predsjedništva je konac godine.

Hoće li se bošnjački političari dragovoljno odreći stečene dominacije?! Postoji li primjer u političkoj praksi koji to potvrđuje? Ako i postoji to je uistinu iskaz iznimne političke svijesti o potrebi korektnosti u političkom suživotu. Potvrđuje li dosadašnja politička praksa tu političku korektnost? Kako bi onda bile moguće vlasti alijanse i platforme, kako bi bio moguć dvostruki izbor Željka Komšića da je ta politička korektnost postojala?

Ako je nema, a nema je, je li za očekivati da se bošnjačka politička elita dragovoljno odrekne prednosti koju su im darovali međunarodni predstavnici u BiH dvije tisućite godine kada su ionako dominantnu poziciju bošnjačkoga naroda još i podebljali: promjenom izbornog zakona, promjenom Ustave Federacije BiH, promjenom poslovnika o radu Domu naroda BiH i dokidanjem samo za Hrvate zaštite vitalnog nacionalnog interesa (sužavanjem njegova opsega i načinom glasovanja o njemu). Zašto kažem samo za Hrvate ako je zakonsko rješenje jednakovažeće za sve, jer tu funkciju zaštite vitalnih nacionalnih interesa Srbi i Bošnjaci imaju po potrebi u Zastupničkom domu Parlamenta BiH s obzirom na mogućnost entitetskoga veta (u Federaciji za Bošnjake dovoljna je uvjerljiva većina u Zastupničkom domu tako da ni u ludilu ne može biti donesen zakon koji bi ugrozio njihove vitalne nacionalne interese). Treba, dakle, znati da je zaštita vitalnog nacionalnog interesa bila ugrađena kao mogućnost uglavnom i upravo zbog Hrvata i njihove manjinske pozicije. Natpolovičnom većinom zastupnika u Domu naroda Hrvati su (do dvije tisućite) mogli osporiti bilo koji zakonski prijedlog i tako su postizali ravnotežu međusobnih odnosa. Jesu li i u kojoj mjeri hrvatski zastupnici usporavali demokratski proces i provedbu mirovnoga sporazuma i potezali institut zaštite vitalnih nacionalnih interesa i više nego je bilo potrebno može se utvrditi provjerom rada Parlamenta. Pitanje koje je s tim u svezi ujedno povezano jest: je li ta navodna zloporaba bila usmjerena protiv bošnjačkog naroda ili je ona bila nužnost otpora prema unitarizaciji Federacije. Ne treba pobjeći od činjenice da se koji put taj instrument, moguće je, zlorabio i u interesu određenih interesnih grupa (i pojedinaca). Ali da i u suženom opsegu se ovaj instrument može zlorabiti potvrda je potezanje vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkih zastupnika kad je u pitanju hoće li Hrvati imati televizijski kanal na vlastitom jeziku ili ne. A ova zloporaba govori da se on može koristiti i protiv prava određenog naroda.

Ne znam jesu li se i dužnosnici SDA sastali s Wigemarkom ali možemo pročitati na istu temu i neka njihova stajališta. Između ostalog SDA navodno odbacuje promjene izbornog zakona BiH bez provedbe presude „Sejdić-Finci“ (radi se o zadovoljavanju izbornih prava pripadnika nacionalnih manjina i građana(?!), dok im takva zabrinutost ne pada na pamet kad su u pitanju prava konstitutivnog naroda). Oni se tako pridružuju navedenoj europskoj zabrinutosti. Naime, pripadnicima manjina kažu nije dopušteno kandidiranje za člana Predsjedništva što je, dakako, laž. Istina je da se oni mogu kandidirati za bilo kojega člana Predsjedništva a hoće li biti izabrani to je posve druga priča. Između redaka se može pročitati ili osporavanje konstitutivnosti kao, da se izrazim na politički razumljiv način, nadkrovljujućeg načela ili pak uvođenje u igru izbora još jednog člana Predsjedništva iz reda ostalih. Vjerojatno po iskustvu prvih demokratskih izbora kad je izbor članova Predsjedništva podrazumijevao po dva člana iz reda konstitutivnih naroda i jednog iz reda ostalih. A moguće je da je sad ideja da se uz ovu trojicu izabere i četvrti po uzoru na Ejupa Ganića koji je u Predsjedništvo ušao kao Ostali a iz rata izišao kao jedan od vodećih perjanica bošnjačke političke elite. Naravno brine ih odluka Ustavnog suda o neustavnom načinu izbora zastupnika u Domu naroda BiH i potreba da se utvrde pravila za lokalne izbore u Mostaru.

Da, malo predahnem, za izbor u Mostaru imao bih konkretan prijedloga da se organiziraju u skladu s onima u Travniku kako je i predviđeno Daytonskim mirovnim sporazumom.

Kažu dalje iz SDA da reformama treba pristupiti u duhu konsenzusa i dijaloga. Čitam: ako će biti kako mi hoćemo taj duh će biti ispoštovan, ukoliko ne bude po našem znači da je taj duh iznevjeren. Jer, što ćemo sa sedamnaest godina nadglasavanja, majorizacije i potpune dominacije nad hrvatskim narodom. Je li se sve to ostvarivalo u duhu konsenzusa i dijaloga (i alijansa i platforma i Komšić)?!

Na jugu Herceg Bosne netko je katalonsku zastavu udružio sa zastavom Herceg Bosne i napisao: Mi smo sljedeći. Kako to nisam komentirao ne bih htio da se misli da od toga bježim. Naime, da su se te zastave našle u zajedništvu sa zastavama Republike Srpske to bi odgovaralo i političkom trenutku i potencijalno ostvarivoj mogućnosti (koja se čak i referendumski nagovještava) i imalo bi prizvuk realno ostvarive mogućnosti. U našem slučaju se radi o narastanju novih političkih snaga na hrvatskom jugu koje BiH više ne doživljavaju kao poželjni državni okvir. I to je neki novi politički val za razliku od onog hercegbosanskog koji je uvijek držao da BiH treba opstati kako bi Srbija ipak ostala s one strane Drine, a Hrvati imali ne samo jug i sjever nego i u Središnjoj Bosni vlastite enklave. Budući da se hrvatske enklave povijaju pod pritiskom svakodnevnice i svakodnevno se gubi hrvatski utjecaj u njima (prevladavajućim suprotnim većinama u općinama) ova nova politička mladost, očito je, ne vjeruje u njihov opstanak. Iz hercegbosanskih nada oni se primiču realizmu očajnika. A meni se iz današnje perspektive postavljaju neka nova pitanja. Jedno od njih je zar i i drugima, kao meni, nije jasno i zar se ne vidi kako je opstanak hrvatskih enklava u Središnjoj Bosni uvjet opstanka BiH. Ili to svi već odavno znaju pa je Dario Kordić i platio cijenu njihova održanja.

Hrvatske enklave u Srednjoj Bosni uvjet su opstanka BiH, a kako vrijeme protječe sve mi se više čini i da je Herceg Bosna ujedno njezina posljednja šansa ma koliko mi šutjeli o tome.

 

 

 

Više u ovoj kategoriji: « Dvostruki legitimitet Amanet »

Marko Tokić - članci

Stu 07, 2017

U(s)hićenje

U eri informacijske zabave uhićenje nužno…
Lis 28, 2017

Amanet

Bakirov babo Alija (po njegovoj tvrdnji)…
Lis 18, 2017

Katalonske enklave

Budući da se hrvatske enklave (u Srednjoj Bosni)…
Lis 06, 2017

Dvostruki legitimitet

Uvijek je dobro o nekim stvarima raspraviti…

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME