Ponedjeljak, 10 Srpanj 2017 07:25

Barbika

Ocijeni sadržaj
(7 glasova)

 

Kada ti protivnici pokušavaju napakostiti, ako ne mogu pronaći odgovarajuću valjanu argumentaciju, pokušat će s omalovažavanjem na prividno korektan način. Kad se kao predsjednički kandidat HDZ-a pojavila Kolinda Grabar Kitarović tadašnji predsjednik Ivo Josipović sa svojim marketinškim stručnjacima domislio se njezine diskvalifikacije imenujući je kao Barbiku (lutku: kič lijepu, igračku). Koju nam netko želi podmetnuti, umjesto njega koji je svoj (i naš). Mo'š mislit!?

Za Tomislavcity piše Marko Tokić

U sezoni kiselih krastavaca sve dobro dođe, pa i promocije knjiga velikih favorita hrvatske političke scene. Tek što je objavio „Državni udar“ Šeks nudi ruku pomirnicu Mesiću i Manoliću. Ovi mu objavljuju transkripte razgovora s operativcima udbe iz osamdesetih, a mogu se, u javnosti, naći i određeni fragmenti obiteljskih životopisa iz žalbenih mu postupaka. Šeks se brani upisivanjem željenoga u navedene dokumente, a Mesić uvjetuje pomirbu jer mora pročitati što mu je neprispodobivi Vladimir napisao i kako ga je opisao. I tako se udba javno miri pred našim očima, a i Sanader se javlja pa čak i slavodobitno ustvrđuje: Ako smo mi bili detuđmanizatori onda je i sam Tuđman bio detuđmanizator. Od Ive je teško bilo očekivati nešto drugačije. A tu je i Luka da posvjedoči. O Ivi sam sve već rekao i govorio dvije tisuće i četvrte pa da se ne ponavljam (čak i samom čestitkom za drugu pobjedu na Saboru HDZ-a, i on i ja znamo kako je izgledala, a mislim da sam i o tom pisao pa da se ne ponavljam). U Hrvatskoj je borba za bolju vlastitu prošlost u modi kako i kultura selektivnog sjećanja. Udba je tako bila uspješna služba najbolje države na svijetu i nije radila ništa drugo nego svoj posao: štitila državu od njezinih neprijatelja. Partija je bila majka radnika i seljaka, štitila ih i branila od svake ugroze i mišljenja, za njih je mislila, njih je branila. Tito je bio deda koji je svojoj unučici iz cijeloga svijeta donosio poklone i poklončiće. On je šarmantno pričao anegdote i viceve (gotovo kao Stipe Mesić) u svom obiteljskom (i partijskom) okruženju na Brijunima ili u kakvim vilama, a i unuka je imala dovoljno prostora za igru tako da je razvijala svoje potencijale i maštu. Čak je i dedin pas (koji nije, a možda i je, Rex), onako intimno, uporno lajao dok je on davao direktive svojim suradnicima (da ne kažem podređenima). Ili ga se makar kao takvoga sjeća njegova Saša (Broz?). Ali, teško je Saši prihvatiti da postoje i druga sjećanja. I da postoje tisuće masovnih grobišta, Onih, koji se zbog njezinog simpatičnog dede nisu u mogućnosti sjećati a i sjećanje na njih je godinama bilo zabranjeno. Muk.

I tako dok se udba miri pred našim očima. I pokušava očuvati stečene privilegije: gospodarske, kulturne, političke narod se zbunjeno pita jesmo li sahranili Tita (kod ovolikih sljedbenika i titića) i stenje u navodno novim odnosima. I mnogi odustaju i odlaze u druge zemlje, u nadi da će se udba izmiriti između sebe i da će se konačno uspostaviti taj balans moći da bi se iz njega mogao iznjedriti normalan život za sve ljude. I kada jednom i ovdje, u Hrvatskoj BiH i cijelom brdovitom Balkanu, opet sve procvjeta da će se, makar onda, imati gdje vratiti, ako ništa drugo, da se ukopaju u zemlju svojih predaka.

Ako ne znate što se događa, čak vam i Zavod za statistiku može pomoći. Ovih su dana dostupni podaci o upisanima u srednje škole Federacije BiH. I gle čuda u zemlji općeg blagostanja i dobra kojega neki uživaju kao nikada do sada broj srednjoškolaca nekim čudom opada. U prosjeku skoro dvadeset dva posto (21,9%) učenika je manje nego što ih je bilo samo četiri godine ranije (2013/14), a negdje je i gore, naravno, kod nas u Hercegbosanskoj (27,7%), ali začuđujuće nismo najcrnji na toj neslavnoj crnoj listi nego Tuzlanska županija s 29,9% manjka učenika u odnosu na statistički zapis od samo četiri godine prije. Broj umrlih odavno nadvisuje novorođene a sve je kao uredu i nikad ovako dobro nije bilo.

U Hrvatskoj, kažu, svake se godine iseljava oko 80000 građana što doprinosi smanjenju nezaposlenih i, naravno, političkoj stabilnosti. Nema se tko buniti. Isto je i u Federaciji BiH. Vjerujem i u RS za koju nemam podataka (a i šire). Prostori Jugoistočne Europe, sad za sad, izgleda da su predviđeni za pražnjenje. A što slijedi. Tamo gdje nema nikoga, netko će doći. I dok se mi zabavljamo netko već priprema budućnost.

Mogu li se tendencije promijeniti? I što je činiti? Ovo je katastrofa o kojoj se šuti. Egzodus, s nesagledivim posljedicama, nužno je zaustaviti. I je li sve samo plod nemoći ili određenog samozadovoljstva onih kojima je dobro. Oni su postigli obrazac koji za njih daje odgovarajuće rezultate. Budućnost ih ne brine. Ona će se ionako pobrinuti sama za sebe. Politička dominacija nad životom (i stranačka determiniranost uvjeta života) jamči tijekove novca, gospodarske i druge pogodnosti, ali donosi i gorki plod ukupnoga stanja: egzodus stanovništva i, već predvidivo, urušavanje tako plodonosnog sustava.

U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo, viče naša politička elita, i međusobno se tješi. Ovih je dana Vjerodostojni bio u Sarajevu. Ne zna se zašto. Uspio je procijediti da Hrvatska očekuje promjene izbornog zakona i nešto hrabrije da su ustavne promjene unutarnje pitanje BiH (ništa od toga da se Hrvatska zauzima za federalizaciju kao europski načina rješavanja sličnih problema i tomu slično). Daklem, Hrvatska je još jednom uspješno digla ruke od Hrvata u BiH i prepustila ih nestajanju.

U tom se smislu sada svakodnevno promoviraju teze kako su Hrvati BiH sami sobom krivi jer i ne znaju što hoće. U javnost se tako svako malo pušta misao kako se Hrvati Hercegovine zauzimaju za federalizaciju, a Hrvati Bosne su, navodno, za regionalizaciju BiH. Pri tom se gubi iz vida da izborni rezultati godinama taj odnos u samoj Bosni izgleda (unatoč silnom nastojanju navodnih katoličkih intelektualaca) otprilike 80% za federalizaciju i 20% za nešto drugo (regionalizaciju, unitarizaciju ili ma kako mu drago samo da ne bude kako to navodno Hercegovci ili njihovi lopovi žele). Pritisak na Hrvate Bosne da se odvoje od zločestih Hercegovaca traje otkako je demokracije, a vjerojatno i otkako je nagovještaja pada Turskog carstva (još iz prve polovice devetnaestog stoljeća).

Ima li utjehe za hrvatsko srce igdje na svijetu. Možda u Irskoj, reče mi jedan prijatelj neki dan. Ali, osobno držim da unatoč svemu Hrvatom u punini možeš biti samo u ovoj zemlji gdje se udba miri, drugi ti o glavi rade, a međunarodna zajednica uživa u tvojoj muci.

Na marginama izgubljene hrvatske politike dogodi se i poneko čudo! Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović tako je ovih dana ražalostila sve jugofile svojim uspješnim političkim kontaktima s predsjednikom Amerike Donaldom Trumpom. Najprije je omalovažavana kao žena tvrdnjama da je kao zaljubljena šiparica trčkarala okolo Trumpa, proguravala se i neprimjereno nametala, pa je bila i ovakva i onakva samo da se omalovaže njezina nastojanja, pa su s dozom podsmijeha praćene i njezine daljnje vanjskopolitičke inicijative. Iako je nagovještaja bilo da su zlobnici u krivu jer je Predsjednica uz Predsjednika Poljske (Andrzeja Dudu) bila sudomaćin summita zemalja Inicijative triju mora na koju je kao uzvanik i gost došao američki predsjednik. Njezini bilateralni susreti s američkim predsjednikom još su se dali tumačiti i ovako i onako da ne bijaše susreta dvojice najmoćnijih ljudi svijeta Trumpa i Putina.

Rezultat toga sastanka potvrdio je veliki uspjeh hrvatske predsjednice. Naime, Putin prihvaća konkurenciju američkog ukapljenog plina. Ruski je bolji, jeftiniji, tvrdi Putin, ali konkurencija je zdrava. Naravno, kad je Trump bio i više nego uvjerljiv. Ovakav ishod razgovora na najvišoj svjetskoj razini otvara mogućnost Hrvatskoj da se u američkim planovima ponovno nađe kao središte američkoga interesa za ovaj dio Europe (LNG terminal na Krku). To ujedno srednjoeuropskoj okomici Jadran Baltik daje vjetar u leđa i mijenja geopolitičke odnose u poželjnijem pravcu za hrvatski narod. I to je uspjeh Predsjednice kojega joj mnogi ne mogu oprostiti. I zato je u navodnim hrvatskim medijima toliko priče o uguravanju, proguravanju, odjeći, osmjehu i sve s potrebom omalovažavanja predsjednice i njezinih nastojanja. Zaboravljaju se velike vic zabave neponovljivog dvostrukog (a da je imao ustavnu mogućnost i doživotnog predsjednika, nekadašnjeg doživotno počasnog) na sajmu šljiva u Gradačcu i njegova jednako tako uspješnog nasljednika klavir Ive s koncertom za Milorada i prijatelje. Kakva je to bila politika. I koji su to dani.

Ali što ćeš, u modi je, Barbika.

 

Više u ovoj kategoriji: « Arbitraža Inicijativa »

Marko Tokić - članci

Srp 10, 2017

Barbika

Kada ti protivnici pokušavaju napakostiti, ako…
Srp 02, 2017

Arbitraža

Kad ne možeš riješiti spor s prijateljem red je…
Lip 25, 2017

Kost

Kad plijen nije dovoljan ili se oko njega ne…
Lip 17, 2017

Stabilno

Tajna uključivosti u Hrvatskoj golica maštu.…
Lip 09, 2017

Lakrdija

Zadovoljstvo je svih onih koji se bave kulturom…

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME