Petak, 09 Lipanj 2017 11:19

Lakrdija

Ocijeni sadržaj
(7 glasova)

 

Zadovoljstvo je svih onih koji se bave kulturom da Hrvatska lutkarska scena odavno nije bila ovako produktivna.

Za Tomislavcity piše Marko Tokić

Propara Opara Keruma, ali ne uvjerljivo. Sedam posto izašlih Splićana na drugi krug izbora ne imaše drugoga posla nego protestno zaokruživati Keruma pa Oparu i pridodati nekoliko cvjetića (da se nađu). Grafološkom analizom utvrđeno je da nijedan od njih nije nacrtao swastiku na Poljudu.

Zagreb je izbjegao Mrak, ali mu je ostao Bandić (za utjehu).

Predstava u Kazalištu lutaka za odrasle primiče se svome kraju. Na početku Vjerodostojni s pet dasaka (za one koji ne razumiju poker: različitih karata i ništa ni s čim, bez mogućnosti za pobjedu) i Šeksom u rukavu iziđe na svjetlo pozornice (i uđe u oko kamere) te dade na glasovanje povjerenje ministru Mariću.

Mučni (kakvi jesu) i nevični bleferima Mostovci misle da imaju bolje karte i odlučno se izjašnjavaju za smjenu. Iako nisu u dvorani naručitelji obilježenih karata počinju trljati ruke. Anemični Vjerodostojni mrtav hladan poteže sljedeći potez: zamoli vlastiti alter ego (odnosno, tajnicu) da Mostovim ministrima napiše razrješenje (iz Vlade). I izbaci ih iz igre, držeći se one stare koju je odavno iskustveno potvrdio veliki Al Capone (ne znam hoću li doslovno navesti ali smisao je posve pogođen): argument i pištolj uvijek su jači od bilo kakvoga argumenta.

Veliki guru poznat kao Savjesni (Božo) prihvati se za pult (i srce) te zaleže predsjedati Kazalištem držeći se zakona i procedure ko pijan plota (iako je Stari poručio posve suprotno). Toliko se držao da ga je (da ne kažem što) uspio zadržati sve dok Šeks s galerije nije pokazao palac dolje. U međuvremenu su hvatali Glavu (generala Glasnovića) na srce (a na što će drugo) da digne ruku (iako je prije toga rekao da bi je rađe odsijekao nego glasovao za Njonju). No kad su generalu rekli da će ga povijest možebitno pamtiti kao drugog (poslije Budiše) koji je doveo komuniste na vlast i on je nevoljko podigao ruku. Još jednom je tako hrvatska kleptokracija navodno manje zlo pobijedila veće: jugoslavenske nacionaliste. Blago nama.

I tako završi prvi čin.

U drugom činu nismo očekivali Godota nego imena ministara i novu većinu u Kazalištu lutaka. Drugi čin gotovo kao zasebna predstava dobio je i vlastito ime: Preslagivanje. Iako s pet dasaka odavno za stolom Vjerodostojni zna (ili mu je rečeno) što odaje pozom pobjednika da ima Šeksa (i ne samo Šeksa) u rukavu, naglo podiže ulog i nudi Vrdoljaku (i njegovima) nemoralnu ponudu (uzmi sve što ti život pruža). Probuđen u neko doba noći zbog Uputnika (da ne kažem curriculuma) Vrdoljak sanja ljepša vremena za svoje dijete u kojem se nastranosti ne će tako imenovati i kultura će bez problema negirati biologiju a etika će postati ono što njemu slični domisle. Naravno, uglavnom sve suprotno od deset Božjih zapovijedi, kad, u tom mučnom trenutku, pomisli na mogućnost da se ona sedma umjesto zabrane može bezbolno u Kazalištu lutaka izmijeniti u posve suprotnu zapovijed od radosti mu poteče slina sa usana. Zbog toga, ne zna se je li samo zbog toga, radosno se objavi svijetu kako će on žrtvovati sebe kako bi iznova Uputnik vratio na pravi put i zazva zazubastu subraću da prihvate ono što Vjerodostojni nudi. Na tu se vijest pobuniše ustrajniji jugonacionalisti i za doručak na predsjedništvu stranke smazaše Vrdoljaka. Ali Šeks (i njegovi znaju) skriveni u rukavu ili iza pozornice da tu nije kraj. Bijaše to rekvijem za privremene pobjednike jer se na Središnjem odboru interesne zajednice odluči u skladu s predviđenim očekivanjima. Vjerodostojni je to već znao (ili mu je rečeno) i zadovoljno objavi svijetu tražena imena, pa čak i neprispodobivu većinu u Kazalištu lutaka. Predstava nema kraja dok ima marioneta. I trajat će dok ima svijeta. Ostaje sporno što će biti s Uputnikom, ali tko da o tome brine – dovoljni su Vrdoljak i Vjerodostojni. A mi ostali, ostaje nam užitak u predstavi. Ili?!

A možda bi mogli ipak, i unatoč svemu, čuvati nadu u srcu.

U BiH sve je uredu. Toliki je red da mnogi više ne mogu dočekati pa odlaze u druge zemlje pateći za rodnim krajem i, naravno, što nisu s Njim u rodu kako bi i oni došli na red. I tako je u svakom narodu (samo se On objavljuje kao druga osoba istog lika). Svako malo ipak u BiH se naruši idila. Tako je jučer veliki problem bio koncert. Čak se i britanska vlada oglasila da je zabrinuta. Naime jedni pjevaju na stadionu a drugi s novog Starog mosta (onaj stari su srušili) puštaju 150 balona za toliko priželjkivanih godina zatvora nekim ljudima (doduše, paradoksalno, istim onima kojima su na stadionu pjevali). Iako je ljubav uvijek jača od mržnje pitanje je jesu li baloni otišli u zrak ili do onih koji odlučuju il im je pjesma doprla do uha.

Ne podcjenjujem maštu lutkara iz sjene, ali što je previše, previše je. Opisane (a moguće i neke nove) lutkarske predstave za odrasle sve mi više počinje nalikovati na Kazalište sjena u kojem više nema ni lutaka ni ljudi tek po zidovima plešu ostaci nekadašnjih ljudi (Držić bi rekao onih nazbilj). Ali ne brini dragi čitatelju koji si, unatoč mojoj ironiji, zadovoljan predstavom – lakrdija se nastavlja.

Više u ovoj kategoriji: « Čudno Stabilno »

Marko Tokić - članci

Lip 09, 2017

Lakrdija

Zadovoljstvo je svih onih koji se bave kulturom…
Lip 02, 2017

Čudno

I kad se navodno ništa ne događa to nužno ne…
Svi 24, 2017

Rezultat

Velike pobjede ovih dana u Hrvatskoj, veselje se…
Svi 20, 2017

Most

U Hrvatskoj na lokalnim izborima svi provode…
Svi 13, 2017

Bitka za prošlost

Dok jedni zagovaraju istraživanja i utvrđivanje…

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME