Subota, 20 Svibanj 2017 14:12

Most

Ocijeni sadržaj
(7 glasova)

 

U Hrvatskoj na lokalnim izborima svi provode vjerodostojnu anketu vlastitog pozicioniranja na političkoj sceni od kojeg će ovisiti budući politički potezi. Velika koalicija ili izbori?

Za Tomislavcity piše Marko Tokić

U toj izbornoj priči iznimno mi se zanimljivim čine rezultati dvije tek naoko sporedne uloge. Izborni rezultat Mosta i Liste Brune Esih. Ova dva rezultata bit će značajni za razumijevanje onoga što se u Hrvatskoj događa gotovo kao izborni rezultati velikih stranaka.

Jesu li Hrvati uistinu zaboravljiv narod? Vjerujem da unatoč upitniku pretpostavljate da se radi o retoričkom pitanju. Kako je moguće da tako brzo zaboravljaju ideje određenih likova i grupacija. Evo, primjerice pojavu Mosta na nacionalnoj razini krasile su dvije iznimno važne ideje: regionalizacija Hrvatske i gorljivo zagovaranje velike koalicije (kako bi se prva ideja, kao kapitalna, mogla sprovesti).

Kad su momci iz Metkovića pojavili se na sceni s tim oriđinalima komentirao sam da je prva ideja zlo sjeme onih koji žele dokinuti jedva izborenu hrvatsku državu, a druga dječački smiješna jer ako HDZ i SDP žele veliku koaliciju što će im Most. No, prevario sam se, Most je uistinu bio potreban kako bi se do tada nezamislivo učinilo mogućim, u javnom mnijenju opravdanim pa čak i potrebnim.

I to je veliki Mostov uspjeh. Oni su ovim gotovo polučili jedan od dva svoja velika početna politička cilja. E, sad što su u ostvaranju tog cilja postali nepotrebni to je donekle, za njih istina veliki, problem. Nakon iako vrlo kratkog ali znakovitog (gotovo meteorskog) djelovanja Mosta ostali su neki tragovi na političkom nebu o kojima treba razgovarati. Regionalizacija im je slomljena Karamarkovim odbijanjem i žrtvovali su je za vlast kako bi u trgovini kao zamjenu za nju dobili represivni aparat i nadzor nad pravosuđem. Međutim, drugi veliki cilj samo što nisu ostvarili jer su ga učinili mogućim pa i jednom od spasonosnih mogućnosti o kojoj već Plenković javno govori i nudi Beri izlaz iz traumatičnog ponavljanja navodno istovjetnih izbornih rezultata. Naravno, da u takvoj mogućnosti Most nitko više ne spominje (učinili su svoje). Dapače, regionalizaciju im je već netko nabio na nos (ima ih dakle koji pamte) ovih dana u lokalnom izbornom nadmudrivanju za Dubrovačko-neretvansku županiju jer zašto se oni uopće natječu na tim izborima kad se zauzimaju za njezino dokidanje. Pitanje je logično a odgovor može biti samo da su se jednom davno s regionalizacijom našalili.

Most će, čak i ako doživi veliki fijasko, još jedno vrijeme biti upamćen i po velikom misaonom dometi svog neformalnog vođe Bože Petrova po kojem u politici vrijednosti nisu važne, a bez vrijednosnih stavova što ostaje od politike: politika bez morala (interesni grabež i preživljavanje). Mnogi će ga pamtiti i kao samozvanu savjest društva (osobito kao prokazivače onih drugih). Njihova briga za savjest određenih hrvatskih političara uistinu bijaše zadivljujuća. O vlastitoj savjesti bi progovorili tek pokatkada a i tada smo mogli doznati tek da im je savjest čista.

Ostat će vjerojatno upamćen i po Orepićevu pokrivanju mnogih stvari koje je za dobrobit hrvatske države i društva bilo nužno razotkriti: poljudske swastike, lekovićevih šarafa, policijskog (partijskog) zlata i eura, nastranjačkog suzavca... I pravosudnih zaštitnika (ne mogu bez ironije) iznimno uspješnih hrvatskih državnih odvjetnika. I stoga ima uistinu neke pravde u onom Šeksovu palcu dolje (sa saborske galerije): niste više potrebni, završili ste posao.

Isti oni ljudi koji sada čvrsto stoje iza Plenkovićeva preslagivanja o kojem nitko ne priča kao o Karamarkovu rušenju vlastite vlade do sada su stajali i podržavali Most. I upravo u ime tih ljudi Šeks (jer je jedan od njih) i javno im je objavio da su umislili veličinu i da su dobri bili dok su bili u funkciji njihovih ciljeva. Hoće li Most preživjeti svoju traumu odgovor će dati već ovi lokalni izbori. Valjalo bi da hoće jer bi sad za razliku od teledirigiranog usmjeravanja duboke države (izmještenog zapovjednog mjesta ili gremija) bili, ako ništa drugo (do toga su dozreli), regionalni provokatori skrivene moći (ako ih ovi ne bi opet nečim zauzdali).

Tko stoji iza Mosta? Znam, oni će reći nitko. I htjeli bi da im povjerujemo. Ali oni znaju zato tko stoji iza Plenkovića i o tome javno govore. I dobro je da se govori i o Todoriću, i Lukoviću, osobito o Greguriću (da ne kažem Borisu) i inima, pa i o Šeksu, Luki Bebiću, Graniću, Valentiću, Škegri, Mateši, Manoliću, Mesiću, Roguliću, Štroku, Tedeschiju... Tko će ih sve nabrojati... Ali na putanji onih koji su vjerodostojni nema vrludanja koja je Most pokazao u svome djelovanju. A iz tih naglih mijena i nedostatka vlastite putanje ipak se da naslutiti da nisu autohtoni proizvod nego, nažalost, upravljana skupina. I sve mi se čini da u tom smislu iza Mosta stoje isti oni koji iz Hrvatske stoje iza Plenkovića i o kojima mostovci tako gorljivo pričaju uvjereni da su autohtona i ničim uvjetovana skupina nadobudnih revolucionara. Iz daleka navođeni, usmjeravani i tempirani možda tek sad dozrijevaju da vide. Jesu li dozreli i hoće li opstati dva su pitanja i teško je unaprijed dati odgovor. Moćni su ih otpisali jer su po njima učinili za njih ono što je njima bilo potrebno. I za njih je Most sada nepotreban. Upravo bi stoga, držim, bilo dobro da Most opstane, pročisti se, očisti i postane ako ne govornik narodne misli makar govornik njegova mnijenja.

Ovih je dana Vjerodostojni rekao da je Stier uz njega a tko stoji iza Hasanbegovića pokazat će vrijeme. I time potvrdio teze mostovaca da iza njega uistinu netko stoji, možda ne baš svi nabrajani i pobrojani, ali neki od njih svakako; jer iz filozofije da iza nekoga nužno mora stajati netko otkriva nam Plenkovića kao čovjeka koji zna da je to u politici tako, jer je to njegovo političko iskustvo i njemu je stoga teško zamisliti da u politici postoje neovisni i slobodni ljudi koji promišljaju svojom glavom i samostalno odlučuju. Ako netko stoji iza Hasanbegovića i to će vrijeme pokazati a da netko stoji iza Plenkovića više nije potrebno vrijeme on to sam ovim iskazom potvrđuje.

Drugo veliko očekivanje od lokalne ankete rezultat je liste Brune Esih. On će biti znakovit. I poruka. Ima li u hrvatskoj prostora za hrvatsku stranku hrvatskoga pravca (suverenizma), do sada ili ga nije bilo ili ta opcija nije bila ponuđena (ili joj se kao takvoj nije vjerovalo). Ovaj put izgovora nema. I stoga taj rezultat može biti valjan i ohrabrujući početak ili tek pokušaj.

Uvijek kad pomisliš da primitivizam ipak jednom mora stati pojave se neke babe Sarnavake i umišljeni krkani poput Vrdoljaka koji se proglase mjerodavnim mjerilima kulture novog tisućljeća u kojem za neke mjesta nema jer ljudske opačine još uvijek se usude nazvati takvim imenom, ne aplaudiraju nastranostima i ne podržavaju grijeh. Vrijeme novog poganstva ma koliko bilo agresivno i moćno i ma koliko ga neki promovirali i njime opsjedali duh vremena nikada ne će moći poraziti istinu o čovjeku kojemu samo Zakon može slobodu dati. Moralni relativizam nije izlaz za ljudsko društvo kao ni proceduralno i ljudski ozakonjeno pravo na grijeh. Dugoročno to rastače društvo i urušava ga. Nije to priča samo o Sodomi i Gomori ili Rimskom Carstvu to je i priča o društvima i osobito o vremenu u kojem mi živimo.

 

Više u ovoj kategoriji: « Bitka za prošlost Rezultat »

Marko Tokić - članci

Srp 22, 2017

Požar

Vatra je sredstvo u službi čovjeka. I nevolja…
Srp 16, 2017

Inicijativa

Još davno, dok sam se bavio politikom, jednom…
Srp 10, 2017

Barbika

Kada ti protivnici pokušavaju napakostiti, ako…
Srp 02, 2017

Arbitraža

Kad ne možeš riješiti spor s prijateljem red je…

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME