Petak, 10 Ožujak 2017 19:38

Revizija revizije

Ocijeni sadržaj
(7 glasova)

 

U BiH i Hrvatskoj frka oko revizije. Kontrola, nadzor, provjera. Nijedno od toga. Obnova postupka na sudu u slučaju BiH i preispitivanje i moguća preinaka važećih historijskih istina u Republici Hrvatskoj.

Za Tomislavcity piše Marko Tokić

U BiH državi poznatoj po iznimnoj lakoći donošenja odluka (jedan za, jedan protiv, jedan suzdržan – o čemu? – o bilo čemu) zakuhalo se s nakanom da se kuha bar neko vrijeme kako bi majstori kuhari pokazali svojoj raji da su na njezinoj strani. Izetbegović (i nekakav Softić) iako su znali da Sud pravde u Haagu drži da prethodno zastupanje BiH pred sudom po Softiću Sud ne će prihvatiti u obnovi postupka ukoliko isti ne dobije ponovno odobrenje o zastupanju ne prihvaćaju odbijanje. Izetbegović, iako je znao za stav suda, pokušava na sjednici Predsjedništva provući njegovo ponovno imenovanje. Ivanić ne bi bio Srbin kada to ne bi prepoznao. Čović (mudri Latin) ne bi se htio miješati i pokušava odigrati ulogu mirotvorca i zagovara potrebu konsenzusa (na koncu Predsjedništvo bi i trebalo odlučivati na takav način) znajući da do njega ne može doći. Izetbegović nezadovoljan napušta sjednicu navodno željan pravde i odlučuje se za samostalno postupanje i opunomoćuje Softića da kao zastupnik BiH pred Sudom pokrene obnovu postupka. Sud se pozivajući na prethodnu vlastitu odluku izjašnjava zahtjevom za izjašnjavanjem članova Predsjedništva BiH (budući da njegovu Odluku nisu dobili). Nakon pojedinačnog pisanog izjašnjavanja članova Predsjedništva jasno je da ta odluka nije donesena.

Od obnove postupka nema ništa.

Poučak priče glasi da je vrijeme međunarodnog priznavanja uzurpacije prava druga dva naroda na BiH prošlo. Sarajevski unitaristi zatečeni takvim stavom optužuju Čovića zbog suzdržanosti (iako je jasno da suglasja o odluci ne bi bilo čak niti da je omjer glasovanja bio dva prema jedan). No, to je uvod u ono zbog čega je ova priča o navodnoj reviziji bila potrebna.

Priča se prodala kao potreba da se prethodna nepravda ispravi navodno novim dokazima do kojih se došlo tijekom suđenja Ratku Mladiću (da su takvi dokazi postojali valjda bi ih Izetbegović prezentirao članovima Predsjedništva na sjednici koju je napustio). Uostalom i prva presuda nije donesena onakva kakva je donesena jer se nije znalo ono što se o tome moglo znati, nego zbog svega onoga o čemu ovise pravorijeci zemaljskih (i ljudskih) sudišta. Očekivati da se nešto u tom pogledu promijenilo bila bi velika naiva. A Izetbegović nije naivan (ili ne barem u tolikoj mjeri). Pa čemu onda sva ova frka oko revizije.

Ako prisvajanje uloge cijelog Predsjedništva pred međunarodnim institucijama još jednom prođe gdje ćeš sretnijeg i ponosnijeg Bošnjaka. Veliki sin svoga Oca. Ako ne prođe, imaš krivca. Onoga koji se nije izjasnio kako bi tvoji (i ti s njima) htjeli da se hrvatski član Predsjedništva mora izjašnjavati (kako mu bošnjački kaže). I tako je sada veliko razočarenje u ne-pravdu međunarodnoga suda pravde koja pogađa samu srž uzavrelog osjećaja za pravdu i istinu dobilo svoj logični politički produžetak. Gdje ćeš ljepše argumentacije da od federalizacije ne će i ne može biti ništa, da Hrvati ne samo da ne zaslužuju većinsku hrvatsku federalnu jedinicu, nego niti da imaju televiziju na svom jeziku, pa čak im ne treba dopustiti niti donošenje novog izbornog zakona dapače treba ih kazniti novom alijansa-platformom i novim izborom svoga hrvatskoga člana Predsjedništva.

I tako iz prividne svađe Srba i Bošnjaka račun se ispostavlja Hrvatima. Još jednom. Oprobani i uspješni modele se ne mijenja.

Koja je Čovićeva krivica?

Mogao je napustiti sjednicu Predsjedništva prije Izetbegovića. I opet bi bio kriv. Mogao je glasovati protiv. Ionako je kriv. Mogao je glasovati za, rezultat bi bio isti: obnove postupka ne bi bilo. Bili to bilo mudro. Bi. Zašto nije tako postupio? I Čoviću odgovara sve ono što odgovara Izetbegoviću. Zašto bi Hrvati mogli izići na izbore i bez štete za vlastitu ustavnu poziciju izjasnili se o tome tko će ih predstavljati u vlasti. To bi značilo da izbor postoji. I da im se izbor ne može ograničiti strahom od majorizacije i istrebljenja. Što će Hrvatima demokracija pa da se moraju misliti koga bi i zašto. Bolje je ovako kad izbor ne postoji unaprijed se zna tko će biti izabran. Oni koji su i do sada to uspješno radili.

No, treba biti pravedan. Iako ovo gore nije nešto što se ne će dogoditi (na izborima koji slijede), Čović se ponašao onako kako se ponašao jer drugu mogućnost nije imao. Sud u Haagu nije htio iznova birati stranu (jer ju je već odabrao donoseći presudu kakvu je donio, ponavljati prethodno izjašnjavanje i njemu je bilo mučno), pa zašto bi onda Čović odlučivao umjesto njega. Osim toga nije htio odlučivati o prijeporu jer po definiciji on mora, i treba, biti netko tko pokušava zadržati korektne odnose i s jednim i drugim sudionikom u sporu. Da je odlučio drukčije i zauzeo stranu izgubio bi vlastitu vjerodostojnost. Zauzimanjem strane u svakom idućem odlučivanju izgubio bi jednoga od partnera. Ovako je samo otvorio novu etapu bošnjačkog osporavanja hrvatske konstitutivnosti. Bošnjaci su negirali hrvatsku konstitutivnost alijansom, platformom, izborom Komšića (i to dvaput), glasovanjem o televizije (kada su ustvrdili da je njihov nacionalni interes da Hrvati ne mogu imati javni televizijski kanal, a kamoli televiziju, na hrvatskom jeziku)…

Pitanje unutarnjeg ustrojstva države, pitanje izbornog zakona, televizije na vlastitom jeziku, financiranje nacionalno važnih institucija u BiH (zapravo Federaciji BiH), pa sve do pravosudnog i državotvornog odnosa prema pripadnicima HVO-a sve je to područje iznimne bošnjačke nesklonosti, dapače gotovo otvorene mržnje. Pritom je najznakovitiji odnos prema HVO-u. Hrvatski narod koji se kroz Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu i HVO organizirao u otpor srpskoj agresiji i prvi započeo obranu Bosne i Hercegovine (treba se samo prisjetiti Lipanjskih zora i Silajdžićeva stava o HVO-u javno izrečenom pred Vijećem sigurnosti), a da ne spominjem završnicu rata u kojem su Hrvatske Snage (Hrvatske Vojske i HVO) potiskivale srpske snage sve do nadomak Banja Luke kada je pritisnut vojničkim porazima i Milošević kapitulirao pred Holbrookovim inzistiranjem na daytonskim pregovorima (o čemu ovaj piše u vlastitoj knjizi: anegdota o isključivanju i uključivanju struje na Bočcu) da bi danas sve to se pretvorilo u navodnu agresiju HVO-a na BiH (valjda vlastite kuće i ognjišta). Pretvarati cijeli rat Hrvata i Bošnjaka u navodnu agresiju znači izokretanje povijesne istine u kojoj je činjenica da je omjer vojnih snaga hrvatskih enklava u okruženju (Usora, Žepče, Vareš, Lašvanska i Lepenička dolina) bio deseterostruko na strani ugroženih Bošnjaka i da je jedina agresija kojoj su Bošnjaci navodno bili izloženi ona s juga iz slobodnih prostora Hercegovine: Mostar – Jablanica – Gornji Vakuf (gdje se niti nakon čitava rata nisu ni stotinu metara pomakli od zadnjih hrvatskih kuća). I dobro je znano (ako se želi znati) da je ona (premda je objektivno zbog prekida opsada enklava bila opravdana) ipak bila politički onemogućavana (i onemogućena). Iako je za nju, već sam rekao razlog, objektivno bilo uvjeta. I da je bilo političkog odobrenja ona bi uistinu bila i provedena. Ako se Srbi (nekoliko puta, da se našalim, nejači od jakih bošnjačkih snaga) na koncu rata njoj nisu mogli suprotstaviti rezultat takve agresije bi se vjerojatno mogao pretpostaviti. No, političke odluke nije bilo.

Povijest ne bi valjalo ponavljati. Makar se neki uzdaju da bi se nastavkom „Neretve 93“ dospjelo na more. Unatoč apsolutnoj dezorijentiranosti hrvatskoga naroda i njegovoj dekonstituciji i obespravljenju ne bih preporučio nikome podcjenjivanje njegove vitalnosti i moći regeneracije.

U Hrvatskoj se u međuvremenu boje revizija historije. Tamo se prijepori o povijesnim temama vode na sve strane. Osobito su ugrožene revolucionarne istine izgrađene na nekoliko osmišljenih ofenziva i oslobađanju naših naroda i narodnosti u veličanstvenoj klasnoj pobjedi radničke klase. Kako se utopijska ljepota te veličanstvene pobjede počela stavljati pod lupu znanstvene istine odjednom su počeli iznicati kosturi iz ormara (pardon: Hude Jame, Kočevskog Roga, rudnika Pečovnik, i još bi se to moglo događati , na stotine neistraženih grobišta i stratišta u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH…). Nasuprot tome mitski opjevani Jasenovac (i milijuni u njemu pogubljeni) ostaju izvan dosega istraživanja. Tamo se ne smije istraživati (jer čim se zakopa iz zemlje progovore kosti i forenzički dokazi o logoru kojega nije bilo: onome poslije rata, a forenzičkih dokaza o milijunima pogubljenih nikako da se ukažu). I stoga je potrebno zaustaviti rotaciju (mislim tisak…). Na sve strane straže. Čuvari revolucionarne istine sve jače i jače uzvikuju poznate parole. Tisuću puta ponovljena laž još uvijek to ostaje. Ovih je dana Ustavni Patriot, obrijani profesionalac da ne kažem profesor i policajac misli u Hrvata, Milorada od nekoliko tisuća pokrštene djece objavio gradu i svijetu sve što se ima objaviti. Sve one koji se zauzimaju za istraživanja i znanstvenu istinu, sve one koji propituju i traže, postavljaju pitanja i sumnjaju u revolucionarnu istinu stavio je na svoj stup srama. Javno prokazao. Objavio (pa nek se brane). On je okvir svake moguće misli. Davatelj i osporavatelj nove moralne i političke podobnosti. Kako je to moguće? Pitajte Vjerodostojnog. I sve one koji tvrde da bez srpskih pobunjenika u Hrvatskoj se ne može uspostaviti vlast. Hoće li i kada Srbi koji su se u Domovinskom ratu borili za Republiku Hrvatsku dobiti u Hrvatskoj pravo glasa i mogućnost sudjelovanja u vlasti?

I na koncu, mada ne i na kraju, čujem da je Udruga poslodavaca donijela odluku da odbija zapošljavati kandidate sa završenim privatnim školama. Tako su naši privatnici ustali protiv tih naših slavnih centara izvrsnosti. Paradoks je u tome što su tako neizravno napali privatnu inicijativu u školstvu. Umjesto da privatne škole (učilišta i sveučilišta) postanu centri izvrsnosti oni su se uključili u svjesno planirano podrivanje školskoga sustava i postali jedan od ubrzivača opadanja kvalitete obrazovanja (ako je to bila namjera svakako je uspješno provedena). Nakon ove odluke ostaje nam slijediti stampedo zapošljavanja istih u javne institucije i poduzeća. Mašala.

Premijer RH Vjerodostojni, promicatelj europskih interesa, još jednom se zauzeo u europskim centrima moći za brže europsko djelovanje na Zapadnom Balkanu. Ako mi ne dođemo neki će drugi doći tvrdi Vjerodostojni. Europa je tu, koliko ja znam, još od sladoleddžija (a i drugi), i svi su stigli na vrijeme i svi su se uključili. Koliko god bilo zamršeno kada se igra utroje kao BiH još je zamršenije kada u igri postoje raznoliki šaptači, navijači pa čak i upravljači lutcima na koncu (domaćom političkom elitom). Jugoslavenska priča je od početka bila europska, no Europa se njome nije zamarala. A onda je uskočila Amerika. Nakon što je pomislila da je s tom pričom završila lagano se Amerika izvlači nakon dvije tisućite i prepušta daljnje vođenje krize onima koji su više zainteresirani (Europljanima). BiH kao Europska priča se tako od rusko europskog obračuna u prostoru pretvorila u igru utroje: rusko europski obračun s britanskom figom u džepu. Otomanski utjecaj pa čak i onaj radikalnih islamskih krugova bio je tek element kojim su se posluživali moćniji igrači.

Na koncu balade izgleda da bez Amerike nema rješenja.

 

 

Više u ovoj kategoriji: « Idila Proturječja »

Marko Tokić - članci

Srp 22, 2017

Požar

Vatra je sredstvo u službi čovjeka. I nevolja…
Srp 16, 2017

Inicijativa

Još davno, dok sam se bavio politikom, jednom…
Srp 10, 2017

Barbika

Kada ti protivnici pokušavaju napakostiti, ako…
Srp 02, 2017

Arbitraža

Kad ne možeš riješiti spor s prijateljem red je…

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME