Utorak, 07 Veljača 2017 14:28

Molimo

Ocijeni sadržaj
(8 glasova)

 

Fra Leon Petrović i 65 subraće putuju prema službenom blaženstvu i priznanju svetosti od Katoličke Crkve, ali mi ne trebamo čekati to proglašenje da se uzdamo u njihov zagovor kao i u zagovor blaženog Alojzija Stepinca ili našeg, narodom potvrđenog fra Bariše Drmića. Molimo za njihovo proglašenje, za naš narod i našu budućnost.

Za Tomislavcity piše Marko Tokić

U Hrvatskoj pritisnut nalazima državne revizije odlazi Hrvoje Hribar. Iskren moram biti i reći da mi to ime ništa ne znači. Nisam uopće znao tko je, pa čak niti što je taj famozni HAVC. Nešto se dalo naslutiti nakon one priče oko Dvora na Uni. Propagandni uradak takozvane nepristrane vanjske produkcije sa srpskom istinom (a Srbi su apologeti laži) za hrvatske novce. I tada mi je bilo dovoljno; da je to uradio ne znam tko (nije me briga), da je uradio ne znam kako (iz neznanja, nenamjerno, ciljano, svjesno; nije važno…) – morao je otići. Bez suvišnih zašto. Diljem svijeta odaslana laž o hrvatskoj borbi za nezavisnost i slobodu, kaljanje branitelja i podmetanje srpskog zločina hrvatskim braniteljima grijeh je koji svakog iskrenog domoljuba bi toliko pekao da nema dovoljno pepela kojim bi se mogao posuti. Ostala bi mu ispovijed i zahtjeva za praštanje. A, ostavka?! Moralni imperativ! Umjesto toga Hribar nas je obavijestio tek da će novci biti vraćeni. Pametnom dosta. A Vjerodostojnom? I Obuljen!?

Tek nalaz državne revizije da je tamo bilo svega i svačega, a da se ne govori o regulativno dopuštenom klijentelističko-interesnom umrežavanju u hobotnicu čudovišnih razmjera koja u potrebi samoodržanja sve hvali, sve odobrava pa čak i ono što se nikako obraniti ne može. Ministrica Nina Obuljen kao da je iz kluba podupiratelja Hribara još uvijek drži da je sve bilo i više nego uredno (a te male sitnice koje je Državna revizija zamijetila posljedica su određenih nejasnoća i nesuradnje bivšeg ministra Hasanbegovića kojih bi, da je ministar surađivao kako je Hribar htio, navodno bilo manje). Hribar (koji je sama istina i pravda) za tog ministra će reći da je mrk, zatvoren i pun mržnje. Izgleda da su za njega svi takvi ako ne odobravaju ono što Hribar radi. I branitelji koji su prosvjedovali protiv krivotvorenja činjenica iz Domovinskog rata, i povijesna istina o tim događajima, sve je to njemu samo rezultat pobune nekih iz neznanih razloga potaknutih na osporavanje njegova rada i doprinosa istini, filmskoj industriji, hrvatskoj demokraciji i univerzalnim ljudskim vrijednostima. S takvim umovima je iznimno teško raspravljati – oni su uvijek u pravu čak i kad se dokaže posve suprotno.

Ovih dana i naš Duvnjak Jozo presvijetli Radoš još se jednom pokazao. Kako je Radoša u Duvnu puno, odmah me strah da se ne zamjerim. Ima Joza Radoša barem tridesetak, sigurno. Ali, ovo je onaj političar i bivši ministar obrane, višegodišnji zastupnik u Hrvatskom državnom saboru i sada parlamentarac u Europi, samo da ne bude zabune. E taj Jozo, Jozo Radoš neki dan dođe u Sarajevo. I odmah, ničim izazvan dade izjavu. Mudro izusti da je federalizam za BiH rješenje (u skladu se europskom inicijativom) i tomu pridoda da su izjave o trećem entitetu neodgovorne (da se domaćinima dodvori). Naravno, ostade nejasno šta li bi od federalizma ako će BiH ostati kupusna kaca od četrnaest demokratskih vlasti s Visokim Predstavnikom prokuratorom Jozine pameti i ideja (u kojoj se ne zna tko pije a zna se, nažalost, tko plaća). Jao onome na kome se pokusi vrše, demokrata i kvazi-demokrata. Jao onom koga Jozo brani. Ne znam je li Jozina namjera bila da nas obrani ili da nas iseli? Ne znam je li to europska ili američka ili čija zamisao. Obrani li nas nisu. Iselili? Dobro. Još malo… I to je to!!! Ali, što da se Jozo brine, tako je uostalom i u Slavoniji gdje mu je ćaća otišao da nađe bolji život, ako ne za sebe, ono barem za djecu. Ali eto sad je i plodna Slavonija pusta. Ona je dokaz da i u politički riješenom problemu (neovisnost i samostalnost Republike Hrvatske) ostaju neki problemi koje treba rješavati.

Jedan do problema o kojem se u Hrvatskoj (a onda ni u Herceg Bosni pogotovo ne govori) jest ponovno pronalaženje društvenog dogovora. Nikada na svijetu nisu svi vladali i svi jednako imali. Uvijek je manjina upravljala većinom. I uvijek su neki imali više a neki manje. No da bi stvari u društvu funkcionirali mora postojati prihvatljiv društveni dogovor. I o tome treba raspravljati. Oni koji vladaju i oni koji imaju više moraju se pripaziti bahatosti (i oholosti iz koje ona potječe), a oni kojima se vlada i imaju manje moraju se paziti zavisti. Ako kontrolirate bahatost onda ste na visini zadatka i znate da nijedna vlast nije vječna i znate da ništa sa zemlje ne ćete ponijeti i da je bolje sam ne-imati nego sam imati (ako jedini nemaš namaći ćeš, imaš kod koga zaraditi a i drugi će pomoći, no ako sam imaš i tebe će brzo raskućiti ili što je još gore moglo bi te i glave doći jer postaješ meta onih koji ne drže do pravila i ne boje se ni Boga ni čovjeka). Stoga je društveni dogovor nužnost. Nije moguće neprestano imati enormne profite. I svake godine namicati višestruko. Treba se zadovoljiti i s nešto manje a da su zadovoljni oni koji za tebe (i za sebe) rade. Nije dobro biti zavidan na one koji imaju. Treba ih podupirati da imaju i više ako oni zapošljavaju i uredno plaćaju jer oni ne obogaćuju samo sebe nego i društvo u kojem žive. Nije dobro za trista maraka manju plaću uvoziti radnu snagu iz drugih krajeva dok tvoji susjedi odlaze u treće zemlje. I nije dobro radnika pretvarat u robove pa ima izmišljati i domišljati poslove (okopaj, očisti mi ženi cipele; nemojte misliti da i te poslove omalovažavam, ali ako su ti poslovi dio opisa radnog mjesta). Daklem, držim da svaki radni odnos mora ugovorno biti jasno definiran s pravima i obvezama. I nemoj ako radiš osporavati pravo onoga za koga radiš da zahtjeva ažurnost, marljivost, rad, disciplinu (i drugi će to, ma gdje otišao pa i na kraj svijeta, to od tebe tražiti). I nemoj osporavati da u sezonskim poslovima može biti i prekovremenog rada (on treba biti plaćen i unaprijed dogovoren; pa ako i nije ne odbijaj pojedinačni zahtjev, jer tvoj poslodavac zaslužuje tvoju zahvalnost, ako se prekovremeni rad ponavlja on mora biti dogovorno plaćen). Što manje nejasnoća to bolje, ne kaže narod bez veze: čist račun – duga ljubav!

Na koncu mi ostaje da nešto kažem i o takozvanom otvaranju arhiva i suočavanju s komunističkim totalitarizmom. Uvijek se počne pričati o udbi kao da je ona bila nadređena partiji – a nije. Ni u partiji nisu svi bili u Centralnom komitetu ili u Ideološkoj komisiji CK-a. Ali tih pet stotinjak (ili neka je pet tisuća) stvarnih vladara čiji su izvršni organi bili i udba (i milicija i vojska) ne mogu biti zaštićeni od zločinačkog karaktera svoj vladavine. Neka se zna. Nije član partije u radničkom savjetu odlučivao o velikim stvarima, on je imao privilegije i bilo mu je bolje, no nije od njega zavisio karakter pokreta (i njegova krivica, ako je uopće ima, nije ni miljama blizu onim istinskim vladarima i čuvarima poretka).

Ovih dana trebalo bi poći stopama pobijenih fratara (fra Leo Petrović i 65 subraće) da na toj rani hrvatskoga naroda izgradimo  iznova vjeru u Isusa Krista i Ljubav koja pobjeđuje. Ta Stepinčeva crkva zgažena, mučena, ubijana, zatvarana, ranjavana iznova treba iznići iz pepela i povesti narod u bolje sutra. Izvesti ga iz beznađa i ponuditi mu svjetlo. No Crkva (hijerarhijska crkva) se prije toga mora pročistiti unutar sebe.

Vrijeme bi bilo da svi oni koji su poklekli iz ovih ili onih razloga u komunističkom režimu maknu se iz njezina upravljanja. Znam, ovo je bolna tema i reći će te da nije moje da o tome pišem, ali…

Bilo je to vrijeme Stepinčeve crkve i nagodbenjaka u crkvi (možda zbog ucjene, možda i zbog preživljavanja zajednice), i komunisti su učili, njihovi zahtjevi u kasnijim vremenima nisu bili tako izričiti kao u Stepinčevo vrijeme, i glave nisu frcale i progona je bilo sve manje. Sve je to istina. Istina je da se početkom osamdesetih činilo kao da će taj sustav još vjekovima trajati, ali… Istina je i da se potpisom sporazuma između Titove Jugoslavije i Vatikana otvarao put u upravljanju Crkvom onima koji su koketirali ili se nagodili s vlašću, ali zloduh je ostao isti… On se tek mijenjao. On čak ni danas nije poražen. Otima se, transformira, preobražava, mijenja obličja no ne i ćud, vreba na svakom koraku i čeka prigodu u kojoj će proglasiti vlastiti trijumf. U tim trenucima se i otkriva. Ogoljen. O tome ovih dana svjedoči pater Ike Mandurić koji pokušava i sam razumjeti što se dogodilo one noći kada je policija pokušala ući u Crkvu svetog Marka u Zagrebu i uhićivati branitelje navodno zbog zabrane prosvjeda na trgu. I kako pater Ike svjedoči te noći, kaže, susreo je Zloga. Vidio ga ogoljena. U manifestaciji moći. I nemoći.

On je nemoćan ukoliko ne čuje odjek suradnje u ljudima, ukoliko ih ne uspije nagovoriti na zlo. I stoga je dobro ustati i moliti da mu se suprotstavimo, ali je još vrjednije da iziđemo iz njegove sjene (odrecimo se sotone i svih djela njegovih): ispovjedimo vlastite grijehe, očistimo se, zatražimo oproštenje i izmireni s Bogom suočimo se sa istinom života da oni koji vjeruju ne mogu umrijeti. Oni žive vječno. Službena crkva ima svoje postupke, no i vjerni narod. Neka nam fra Leon Petrović i 65 subraće putuju prema službenom blaženstvu i priznanju svetosti od Katoličke Crkve, ali mi ne trebamo čekati to proglašenje da se uzdamo u njihov zagovor kao i u zagovor blaženog Alojzija Stepinca ili našeg, narodom potvrđenog fra Bariše Drmića. Molimo za njihovo proglašenje, za naš narod i našu budućnost.

 

Više u ovoj kategoriji: « Federalizacija Zabuna »

Marko Tokić - članci

Tra 14, 2017

Za križem

Kroz prozor bolničke sobe gledam križ na Humu.…
Tra 07, 2017

Dan poslije

Upravo brišem prošlotjedni zapis kolumne kojim…
Ožu 31, 2017

(Ne)kultura

Zadah jugoslovenske velikosprske lešine nikako…
Ožu 23, 2017

Mora

Mora je poosobljena nevolja iz naše predaje koja…
Ožu 17, 2017

Proturječja

Nekad u zraku uhvatite, možda samo i na…

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME