Srijeda, 01 Veljača 2017 15:51

Federalizacija

Ocijeni sadržaj
(9 glasova)

 

Navodni europski zahtjev za federalizacijom BiH iako nitko posve točno ne zna što sadržava u Bosni i Hercegovini uzbunjuje duhove.

Za Tomislavcity piše Marko Tokić

Hrvati u njemu vidi prigodu da na temelju svoje konstitutivnosti izgrade ravnopravnu poziciju s druga dva naroda. Srbi u njemu vide opasnost koja bi mogla otkloniti mogućnost osamostaljenja Republike Srpske. Bošnjaci u njemu ne vide uspostavu funkcionalne države nego galame kako je to uvod u podjelu zemlje (a zapravo prikrivaju istinu po kojoj su zadovoljni procesom pretvaranja Federacije BiH u bošnjačku republiku). Tako se o federalizaciji priča iz različitih kutova. Dodik će napomenuti da u hrvatsku federalnu jedinicu ne mogu ući prostori Republike Srpske (jer je to negacija Daytonskog dogovora). A davno je Lagumdžija prije petnaestak godina izrekao bošnjački stav da mogu tri federalne jedinice ukoliko ne vrijedi pedeset jedan prema četrdeset devet. I dok je i jednima i drugima navodno sporan tek prostor (ne i načela) od federalizacije dovijeka ipak nije moguće ništa. Hrvati se prže između želje i nestanka. Dekonstitucija hrvatskoga naroda dosegla je te razmjere u procesu navodne provedbe Daytona da bi sad presretni bili kad bi se ikako on mogao vratiti na početnu poziciju (da ne pričamo o Washingotonu, i uspostavi, i oživotvorenju Federacije).

Zanimljivost osporavanja iz unitarističkih sarajevskih krugova europskoj inicijativi o potrebi federalizacije BiH je ta da su protiv nje uglavnom oni koji već žive u Federaciji BiH ( i ne samo to nego i u BiH u kojoj je ta federacija u labavom savezu s Republikom Srpskom i nedefiniranom odnosu s Distriktom Brčko).

Što bi se moglo očekivati od procesa federalizacije kada je on tako sporan? Je li njezin problem ustrojstvo koje na istovjetan način rješava prava konstitutivnih naroda (teritorijalnim jamstvom i konsocijacijskom participacijom u zajedničkim tijelima)? Ili je problem u uspostavi države i jačanju njezinih institucija? Prvi problem je bošnjački a drugi srpski.

Naime, Bošnjaci se boje da je proces federalizacije samo, i jedino, drugo ime za izdvajanje hrvatske federalne jedinice iz Federacije BiH (a u tom slučaju se gube mnoge prednosti ostvarene kroz proces dekonstitucije Hrvata: političke i ekonomske). Srbi se pribojavaju uspostave funkcionalne države jer u tom slučaju proces osamostaljenja koji je u tijeku bio bi zaustavljen (i teško bi se za njega našlo  političkih opravdanja). Nefunkcionalna država od četrnaest vlasti (BiH; RS i FBiH, Distrikt Brčko; deset kantona) bi se iz Daytonske luđačke košulje vratila u moguću normalu (BiH, tri federalne jedinice) i četiri vlasti koje bi bile definirane Ustavom, a ne ustavom koji je aneks Mirovnog sporazuma zajamčen susjednim državama, međunarodnom upravom i njezinim Visokim Predstavnikom.

Naravno, da takav razvoj političkih zbivanja u BiH zagovaraju oni koji vjeruju da je moguće očuvati njezinu opstojnost. U tom smislu držim da je hrvatska politika uspostave hrvatske federalne jedinice s diskontinuitetom teritorija (i prijedlogom da se tako ustroje i druge dvije federalne jedinice) jedina politika u BiH koja je uistinu bila zagovornik opstanka Bosne i Hercegovine i njezine cjelovitosti. Zašto nas Europa nije podržala 2000.?

Sada objektivno mislim da je federalizacija samo još jedan politički balon koji je na ove političke prostore stigao prekasno. Proces osamostaljenja RS je gotovo u završnoj fazi. S njim se poigravaju pa ga čak i priželjkuju dijelovi bošnjačke politike. Kako razumjeti igru u kojoj se navodno obnavlja priča o ponovnoj tužbi BiH protiv Srbije za genocid osim kao izgovor za srpski referendum o osamostaljenju?

Kako je moguće da dijelovi bošnjačke politike svjesno zagovaraju odvijanje tog procesa? Jedna je mogućnost nada da će u tim aktivnostima Srbi biti zaustavljeni od međunarodne zajednice i zbog njih kažnjeni što bi moglo polučiti poželjni politički učinak. A što ako bude drukčije?! Ukoliko se stvori dugoročna pat pozicija i priznato nepriznata samostalnost (podijeljene međunarodne zajednice) u kojoj će Republika Srpska činjenično funkcionirati kao samostalna i do kraja nepriznata država?

Taj dio bošnjačke politike (koji i s tim računa) ima u ruci vrapca koji se zove Federacija BiH (a za koju im je jasno da je ona odavna izgubila svoj federalni karakter i činjenično postala, a  ako još nije – hoće; njihova republika). U tom smislu uz prisvajanje FBiH, ostaje tek da se na međunarodnom planu (ako se već ne mogne spriječiti osamostaljenje RS-a) izbori nastavak državnopravnog kontinuiteta BiH (za Federaciju BiH).

Druga politička opcija za bošnjačku politiku je ona u kojoj se ide u pravcu konačne podjele u kojima bi se Hrvatima dalo manje nego im je i Šešelj nudio i prije početka rata. Filozofija tog stava mogla bi se definirati kao što je „naše“, naše je neupitno; što je sporno i to je naše. U tom se smislu podrazumijeva da se neupitnim drže već osvojenim hrvatske enklave u središnjoj Bosni, a i na jugu se ostvaruju preduvjeti. U tom smislu treba razumijevati taktiku bošnjačke politike da se Mostar očuva kao grad slučaj pa i izborna događanja u Stocu (od kojeg se također pravi, ili pokušava napraviti, novi grad slučaj), što nije ništa drugo nego obilježavanja teritorija (ili makar potreba da se istakne da se i to drži spornim).

Kao glasni prigovor federalizaciji napominje se da bi ona u BiH bila navodno etnička (kao da to nisu one u Švicarskoj i Belgiji) i kao da je moguće zanemariti činjenicu da se federacije i uspostavljaju zbog rješavanja kolektivnih prava naroda u složenim višenacionalnim državama.

Hrvatska politička elita u BiH u federalizaciji vidi nekakvu šansu (od koje i sama gotovo da odustaju kroz vlastita plivajuća rješenja u prijedlogu Izbornog zakona) igra na ivici vlastitih mogućnosti: nagomilana narodna frustracija, nedostatak vlastite političke moći, odsutnost međunarodnog političkog razumijevanja pa se i nejasno definirana i zakašnjela europska federalizacija doživljava kao slamka spasa. Svi čekaju pozicioniranje Amerike (ruski se stav zna). Britanija koja je izišla iz Europe i Turska (koja je destabilizirana) također imaju svoje prste u podgrijavanju različitih očekivanja. U ovakvim okolnostima ništa nije izvjesno osim neizvjesnosti. U međuvremenu treba preživjeti.

Treba politički preživjeti i promjenu karaktera rata koju lagano i uporno definiraju tužiteljstva i sudovi u BiH.

Ovih je dana podignuta optužnica ratnom zapovjedniku Zbornog područja Orašje Đuri Matuzoviću (i suoptuženim mu: Ivi Oršoliću, Tadi Oršoliću, Marku Dominkoviću, Josi Nediću, Marku Blažanoviću, Mati Živkoviću, Anti Živkoviću i Stjepi Đuriću). Tereti ih se da su (od druge polovice travnja 1992. do srpnja 1993.), za vrijeme međunarodnoga oružanoga sukoba između Hrvatskoga vijeća obrane (i Hrvatske vojske) i vojske Srpske Republike na širem području općine Orašje "planirali, počinili, naredili, poticali, pomagali, organizirali i omogućili" progon civilnog srpskog stanovništva.

Đuru Matuzovića tereti se očigledno po zapovjednoj odgovornosti kao zapovjednika brigade HVO-a i kasnije Zbornog područja Orašje. Koliko je u predratnom Orašju (i unutar ratnih okolnosti) bilo Srba na tom području? U kojem i kakvom je to srazmjeru s Hrvatima Bosanske Posavine (i prostora današnje Republike Srpske). I kako razumjeti ovu obrnutu proporcionalnost (je li poruka tužiteljstva i suda da se veliki zločin isplati)? I osobito kako razumjeti uključivanje u optužnicu koja navodi hrvatsku vojsku kao stranu u sukobu? Tko je i otkuda napadao Republiku Hrvatsku? I kako to da nema u sukobu ni bivše JNA, ni Vojske SR (žabljačke) Jugoslavije ni Republike Srbije?

Ako izgubiš političku moć postaješ laki plijen u svim područjima društvenog života? Ili ćete reći da su optužnice tužiteljstva i presude sudova u kojima je vidljiva nakana da se definira karakter rata: ovdje uključivanjem hrvatske vojske kao strane u sukobu, a da ne pričam o „zločinačkom poduhvatu“ do znanih i neznanih okrivljenika; te preko široko postavljene zapovjedne odgovornosti zapravo pišete optužnicu i izričete presudu čitavom jednom narodu (njegovoj političkoj budućnosti). Ili možda da se u ovako definiranim optužnicama ne vidi trag političkog utjecaja i da su presude sudova (najpoznatiji slučaj Make Radića) pravorijek neutralnog arbitra???

U Hrvatskoj je sve dobro i dalje uspješno traje uzgoj jugoslavenskih nacionalista i nešto manje uspješno traži guja iz kamena… Nakana je jasna. Hoće li se pronaći način da se odupre tendencijama? Ima li Hrvatska političare kojima je Hrvatska na srcu? Ne će dugo proći i mnoge će stvari biti jasnije.

Zato je u rukometnom savezu sve jasno. Ne spominjite ime Gospodina Boga svoga uzalud. Navodno, naš bivši izbornik (i njegovi pomoćnici) nemaju pojma o rukometu. Ekipa koja je objektivno bila iza Francuske (koja je neupitna) Njemačke, Danske, Španjolske i tu negdje u rangu sa Norveškom, Slovenijom, Mađarskom, Švedskom, Katarom, Poljskom i inima (jer je oslabljena za Kopljara, Sliškovića, Marina Marića; a da ne govorim o Aliloviću, Suliću, Buntiću, Karačiću) nije ostvarila samo priželjkivani rezultat ulazak među osam nego je to i nadmašila ulaskom među četiri (za jedno izvođenje sedmerca stala pred ulazak u finale i s danom manje odmora igrala za broncu). No u rukometnom savezu ekspresno su pomeli neznalice Babića, Metličića, Balića, Loserta (nabrajam one koje i ja odnekud znam). Zašto? Zbog rukometa?

Ni slučajno.

Izbornik Željko Babić zahvalio je Bogu i Gospi Međugorskoj na pobjedi, pa je zahvalio Bogu i nakon poraza protiv Norveške. I to je bilo dovoljno. U zemlji u kojoj se devedeset posto ljudi izjašnjava da su vjernici (od toga barem sedamdeset posto da su rimokatolici) to je uistinu veliki problem. Zahvaliti Bogu kad pobjeđuješ (da svoju pobjedu ne shvatiš kao oholost) i zahvaliti Bogu kad gubiš (nadvladavši očaj poraza) uistinu je neoprostivo. Željko Babić je (očima ljudi) doživio poraz od Rukometnog saveza, no on ga ne će poniziti a pogotovo ne će poraziti jer oni koji s Bogom dijele svoje uspjehe i neuspjehe ostaju uspravni i kada gledano očima ljudi za njih izgleda nema.

Za razliku od svih onih koji misle da je svoju vjeru trebao skrivati od javnosti ili da su njegove izjave bile neprimjerene osobno držim da je Željko Babić moj heroj ulice. Javno je svjedočio svoja uvjerenja (vjeru i nadu) a kome smeta neka smeta. Da je kojim slučajem psovao Boga i hulio, prostačio galameći na igrače u Hrvatskoj bi se našlo puno razumijevanja za njegove ispade, jer znate to su takve situacije u kojima čovjek pod takvim stresom govori i ono što u kulturnoj komunikaciji nije prilično. I tako dalje i tako bliže… Hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji i nadalje želim puno uspjeha, u tome me ništa ne će pokolebati pa ni otkaz neznalici Babiću (i drugim neznalicama iz njegova stručnog stožera), ali zauvijek će mi biti žao što smo licemjeri.

Više u ovoj kategoriji: « Pripovjedač i krivokletnik Molimo »

Marko Tokić - članci

Tra 14, 2017

Za križem

Kroz prozor bolničke sobe gledam križ na Humu.…
Tra 07, 2017

Dan poslije

Upravo brišem prošlotjedni zapis kolumne kojim…
Ožu 31, 2017

(Ne)kultura

Zadah jugoslovenske velikosprske lešine nikako…
Ožu 23, 2017

Mora

Mora je poosobljena nevolja iz naše predaje koja…
Ožu 17, 2017

Proturječja

Nekad u zraku uhvatite, možda samo i na…

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME