Srijeda, 13 Prosinac 2017 08:34

Opomena

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

 

Računica po kojoj je potreban vremenski odmak da bi se razumnije mogao pogledati ishod u Haagu nije se pokazala sasvim točnom. Grč u tijelu i munchovski izraz lica nikako da popuste. Pred očima još uvijek tragičan motiv smrti generala Praljka, nakon kojega bi po zakonitostima tragedije trebalo uslijediti pročišćenje, isto ono koje se poslije Sokratove smrti dogodilo na izvedbi Euripidova Palameda. Tada je na stihove koje je pjevao kor: „Ubili ste, ubili ste od Helena najboljega i najmudrijega, koji nikom nije zla činio – slavuja Muza“ proplakala cijela publika jer im je na pamet pala slična Sokratova sudbina. Isto se dogodilo i 1782. godine na praizvedbi Schillerovih Razbojnika. Tada su po završetku tragedije (nakon što je protagonist Karl Moor odlučio pomoći jednom čovjeku s jedanaestero djece, tako što mu je ponudio svoj dobro procijenjeni život) žene padale u nesvijest, a muškarci jecajući jedan drugom oko vrata.

Za Tomislavcity piše Krešimir Tabak

Možemo li u našem dobu – ne znam kako ga nazvati, postmodernim ili postmortemnim – očekivati vrstu katarze kakvu pamtimo iz vremena kada je kultura života imala značenje, a univerzalna vrijednost barem kao sintagma bila u upotrebi? Može li generalova opomena u vremenu moralnog sumraka osvijestiti haaške suce i međunarodnu zajednicu te im pomoći da uvide kako nisu samo osudili šest ljudi kojima nisu dokazali krivnju, nego čitav nevini narod, stigmatizirajući ga udruženim zločinačkim poduhvatom, i hoće li se svi koji su sudjelovali u tom pravno-apsurdnom procesu ikad upitati – jesmo li bili pravedni? Hoće li se krivokletnici iz Hrvatske, koji su dali herodotski doprinos haaškom sudu, ikada suočiti s činjenicom da su svjesno sudjelovali u organiziranom zlu? Hoće li se aktualni hrvatski vlastodršci i svi koji su to bili u posljednjih 15 godina ikada upitati o svojem sudjelovanju u banalnosti zla: zašto su pilatovski oprali ruke, kako od šestorice ljudi, za koje znaju da su nevini, tako i od vlastitog naroda, čiji su legitimni predstavnici? Hoće li ova tragedija pročistiti političko vodstvo Hrvata u BiH, koje vlastitim trinaestipolgodišnjim indolentnim pristupom također snosi dio odgovornosti za ovu presudu, ponavljam, ne samo šestorici ljudi, nego čitavom narodu? I u konačnici, hoće li ovaj čin nepravedne osude i tragičnog ukazivanja na nepravdu naići na odjek u duhu svake hrvatske čovječice i hrvatskog čovjeka i jesmo li svi zajedno svjesni pravnih, političkih i simboličkih posljedica (ove nepravedne presude) koje već počinjemo živjeti?

Da je Europa rafinirano bezglava, s jedne strane pametna kao maska protiv otrovnih plinova, s druge pak slijepa kao staromodna lumbarda, već je prije više od pola stoljeća ustvrdio Miroslav Krleža, a da je bio u pravu, haaški su suci kao predstavnici „pravde“ takve Europe samo potvrdili. Sudac Agius, koji je čitao presudu generalu Praljku, istim je tonom nastavio (ni nekoliko sati kasnije) ostalim hrvatskim uznicima, počevši s riječima da general Praljak nije nazočan, ne odajući time ni minimum poštovanja čovjeku koji je netom preminuo. Ako je taj od emocije i savjesti operirani monstrum prototip haaškog suda i europske „pravde“, onda mislim sve i da takvi do kraja života gledaju tragedije, moralno ne bi progledali. U njihovu slučaju ostaje se pouzdati u moć neke više sile, koja ih jedino može prosvijetliti, i nadati se da više nikada neće suditi.

Jednako ili još manje povjerenje u priznanje nemoralnosti vlastitog čina imam i u svjedoke koji su lažno svjedočili, jer su mesići i pusići odavno u službi kulture smrti, u zagrljaju koji toliko dugo traje i čvrsto drži, da sumnjam kako ih i viša sila iz njega može izvući.

Od svega najviše boli donosi inertnost političkih predstavnika, koje uistinu smatramo svojima, koje su birali istinski hrvatski domoljubi i rodoljubi (kako u Hrvatskoj, tako i u BiH). Da je suđenje trajalo dva tjedna i da je ishod bio ovakav, rekli bismo: „Bilo je kratko, nisu se mogli snaći.“ Ali nakon desetljeća i pol suđenja i četiri propuštene godine nakon prvostupanjske presude, ne može se naći nikakvo opravdanje.

Nepostojan stav Hrvatske nakon presude: jučer je bila neprihvatljiva, danas je djelomično prihvatljiva, a sutra će biti u potpunosti prihvatljiva (ovisno kako kažu bruxellesovski nalogodavci), ne ulijeva povjerenje, kao ni zakašnjela intervencija predsjednice kod značajnih europskih tijela, iz koje se može tek iščitati diplomatska korektnost, a iz premijerova posjeta Mostaru ni to. Došao je s hipnotizirajućom porukom: „Hrvatska će poduzeti sve za Hrvate u BiH“ i tom bespredmetnom pričom koja ne daje rezultate, a slušamo je već dva desetljeća, pokazao kako podcjenjuje i pamćenje Hrvata u BiH. Kad vidimo prvi rezultat, moći ćemo početi graditi povjerenje, a do tada bi bilo dobro da nas se poštedi malokrvnih obećanja i da nas se ostavi da barem na miru čeznemo za promjenom politike Republike Hrvatske. Ako bude htijenja, bit će i načina. Mi smo pripravni!

Domaći nam se predstavnici nakon presude primirili, nakon prvostupanjske se nisu udostojili ni izjavu dati, a nakon drugostupanjske jedva i to. Širenje cjelogodišnjeg opsjenarskog optimizma o izmjeni izbornog zakona, pa i apsolutnom uvjerenju kako će presuda u Haagu biti oslobađajuća – zamijenjeno je mûkom. Stanje mirovanja vjerojatno neće potrajati dugo. Usprkos neodržanim obećanjima, valja smisliti nova i krenuti ispočetka, izbori se bliže, a vrijeme curi. Je li ih opomena generala Praljka imalo dirnula, vidjet ćemo, ne kroz upakirane riječi nego kroz djela, a bez opipljiva rezultata čini se da je malotko spreman puhati u jedra satkana od varke.

I na kraju, ne po prvi puta, sam sebi prepušten hrvatski narod, ni kriv ni dužan, pred svijetom dobio žig UZP-a i čeka da se, kako bošnjački član predsjedništva reče, proces provede do kraja (što god to značilo). Koliko užasnut presudom i tragičnim činom, hrvatski se narod doima još uvijek nedovoljno svjesnim vlastite pozicije i uloge u sukreiranju vlastitog života i vlastite budućnosti. Nakon par dana šoka, povratak u rutiniranu svakodnevicu slegnutih ramena. Do ovih dana nisam znao da je moć hipnoze tako jaka, pa ni nakon eutanazirajuće injekcije (nepravedne haaške presude) i generalove opomene još ne shvaćamo kako se nitko neće boriti za nas ni umjesto nas. Ako to sami ne učinimo, jamačno nas čeka užasan kraj, što je možda bolja opcija od užasa bez kraja.

Kako bismo izbjegli oboje, valja se naoružati: samosviješću, osjećajem za pravdu, hrabrošću i istinoljubivošću kao i ustrajnošću u tim vrlinama.  Da se borimo i izborimo za vlastita prava, načina je mnogo – potpisivanje peticije samo je jedan od njih.

Džaba svima protiv nas, ako je Bog s nama.

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME