Petak, 14 Listopad 2016 15:49

Zaboravljeni Mijušića kamion (2)

Ocijeni sadržaj
(6 glasova)

Nedaleko od ovih jablanova i novih kuća čami stari kamion u zagrljaju mlade jabuke i pustoši, koja ga štiti od bolnih uspomena na nas koji više tamo nema.

 

Bože Radoš iz Omolja, znaš da mi je drago što postojiš. Ovaj tvoj zapis o našem kamionu i nama Mijušićima ganuo me je do suza.

 

Za Tomislavcity piše : Ante Matić Mijušić

 

Svi oni koji preko polja voze od Borčana prema Tomislavgradu, kod napuštanih Mijušića kuća, zapazit će parkirani kamion koji tamo stoji desetljećima. Oronuli „starac“ tamo je više od četrdesetak godina, baš onako kako ga je parkirao Mijo Matić Minja, vlasnik kamiona, koji je s obitelji odselio u Zagreb. Kako vrijeme prolazi na kamionu su sve vidljivije promjene. Bio je on nekada na ponos i diku obitelji Mijušić, ali i cijeloga ovoga kraja. O njemu se naveliko pričalo dok je prevozio tone i tone materijala. U tih nekoliko desetaka godina, od kada je parkiran, niknula je i jedna jabuka koja je u njemu našla svoju zaštitu od jakih južnih vjetrova. Lijepo je vidjeti jabuku u ove jesenske dane kako ga je zaogrnula i kao da jedno drugome pričaju svoje priče, poput dvoje zaljubljenih. Nema više djece, kao nekada, da s jabuke uberu ukusne jesenske plodove i da bar na trenutak prekinu usnulu tišinu koja vlada uz ove dvije zaboravljene duše.


Bože Radoš/omolje.com/Tomislavcity

Kad sam ovo pročitao u samoći i gluhoći moje radne sobice, rasplakao sam se kao dijete, koje, kao da je nenadano našlo nešto ugledalo dragocjeno što je davno, kao dijete izgubilo. Bože Radošu, znaj i očekuj, kad dođem u rodni kraj, častit ću po naški, žestoko i srdačno. A zašto? Evo zašto.

Svako jutro kad se probudim, otvorim prozor da uđe svježi zrak i, s prozora gledajući pravac Sljemena, kao da s praga doma očeva, gledam Midenu, zahvalim Bogu što sam živ i što mi je podario još jedan dan, a onda sjedam za radni stol i kompjutor i , vjerovali ili ne, otvaram naš duvanjski portal i čitam što ima novoga u mojemu zavičaju. I tako svako jutro. Ja ne priznam, da je itko vjerniji čitatelj našega portala od mene. Preko našega portala, imam vezu s rodnim krajem. Jutros, u petak, četrnaestog listopada, probudio sam se malo ranije, otvorio prozor, zahvalio Bogu što sam živ i, kad sam otvorio kompjuter i ugledao kamion i jabuku i počeo čitat, nisam se mogao suzdržat, pa su suze potekli i zahvatila me neka nostalgija, nešto neobjašnjivo lijepo i tužno istodobno. Bože Radoš iz Omolja, u tekstu o čovjeku iz susjednog mu sela Borčana, svojim dirljivim i poštenim zapisom o našemu kamionu, i o nama Mijušićima, dirnuo me u srce, probudio u meni jedan čudesno lijep i nezaboravan svijet, razne događaje, lijepe i ružne, zgodne i nezgodne, a ponajviše su oživjeli sudbonosni dani i događaji iz vremena komunističkog zlosilja i naših nedaća i borbe za opstanak pod krvavim hrvatskim podnebesjem, gdje su od davnina živjeli žilavi, radišni i gordi ljudi; od ilirskih Dalmata do Hrvata i nas koji smo još živi, ali razasuti diljem planete.

Kad su moji stričevići Bože i Mijo kupili kamion živjeli smo u zajednici na Dugoj bari, u kući, dok je stara ostala pusta u selu. Tada je to bilo nešto veliko. Imati teretni kamion, kontalo se kao pravo bogatstvo. Prije kamiona imali smo prvo biciklo u selu, a možda i u našoj župi. S tim kaminom došle su određene dobre stvari, a i neke ružne, kao ona, kad smo jednom išli s kaminom prema Bušku blatu, presreo nas je u Stipanjićima onaj opaki milicajac Ilija i maltretirao čitavi sat. Malo je falilo da ne dođe do kavge i krvi. On je toliko zlostavljao Minju za neke sitnice, koje su navodno nedostajale kamionu, da smo obojica podivljali, i da je isukao pendrek, ja sam siguran da bih ga ja parno čakijom, koju sam stalno nosao u džepu. Tada sam imao oko 15 godina. U jednom trenutku Ilija je naredio da se vratimo kući, da ne vozimo dalje, a ja sam mu nešto u sebi opsovao i rekao da ću se žalit Titi što nam radi. On me pogledao mrko i ostavio nas na miru i pustio da nastavimo put dalje.

E sad, na scenu stupa jabuka. Bože moj, kako je nikla jabuka pokraj kamiona i s vremenom ga zagrlila, tako zagrljeni trpe studeni i zime, žege i kiše. Kad smo živjeli u selu Borčanu, u našemu karapaju, ili zaseoku Matića samo je kod naše kuće bila jabuka. Kod ostalih kuća bile su šljive i zerdalije. Jabuka i na Dugoj bari. Možda se ona iz sela inkarnirala u onu na Dugoj bari, kraj kamiona.

Mogu mislit kad Minja vidio ovaj svoj kamion i pročita ovaj tekst, pa njegov brat Bože, sinovi i bratići, pa mi stričevići, malo će koji proći bez suza. Jer, vezani smo za taj komad duvanjske zemlje, vezani nekom nevidljivom i čudesnom živodajnom tajnom za tu oronulu, napuštenu kuću, za taj kamion, pored kojeg je u blizini bunar, kojeg smo iskopali, moji stričevići i ja. Starog kamiona zagrlila jabuka, mene neka sjeta, bunar zarastao u travurinu, kuće razvaline, pojete se urušile, pa krov igledao kao da su vuci nagrdili kravu, i sve je tu turobno, napušteno, gotovo mrtvo, a u meni, a u nama koji smo tamo živjeli, živo, tako živo kao živa rana, kojoj nema lijeka od sada dovijeka.
Na tom kamionu smo prevozili zemlju i kamenje, pijesak, sijeno, slamu, cement, žito, brašno, ćumur, drva, misare sa derneka, svatove...

Kamion je svjedok, a jabuka nije, jer nije je tada ni bilo. Sjećam se da je ona vojska izvodila neku vježbu oko naše kuće, pa su neke oficirčine svratile kod moje matere Anđe na kavu i rakiju, što im je moja mater i ponudila kad su ušli u kući. Ispred kuće igrao se mali Boško, sin stričevića Minje i kad ga je major Jovo pozdravio sa zdravo, njemu je mali Boško odzravio s nečim, slično pozdravu: ZA DOM SPREMNI. Tada je Bože kojeg smo zvali odmila Boško, imao tek pet godina. Oficirčina se požalila u Duvnu duvanjskim komunistima i oni su došli i ispitivali i maltretirali sve odreda, moju mater, stričeviće, mene i moga brata, tražeći odgovor tko je od nas malomu usadio u glavu ustaški pozdrav.
Kad su maloga Boška pitalo odakle je čuo taj pozdrav, on im je rekao da je čuo kad je gledao neki film na televiziji. I to je bila istina u koju oficirčine i duvanjski udbaši nisu povjerovali. I neka nisu. Bitno je da mi nismo povjerovali u njihove laži i obmane. I sreća je što ih više tamo nije, ali zato je tamo stari kamion u zagrljaju mlade jabuke i neumrle uspomeno na rabljeno vrijeme, koje u meni izaziva istodobno oduševljenje i sažaljenje.

 

 

Foto: Ivica Šarac i Bože Radoš

 

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME