Subota, 17 Rujan 2016 11:07

Bolna sjećanja

Ocijeni sadržaj
(4 glasova)

 

Piše: Ante Matić

Kako sam doznao da sam ustaša

U vrijeme Titove satrapije, svi oni koji su bili sjemeništarci, studenti teologije ili svećenici sa završenom ili nezavršenom teologijom, nisu se nigdje u Hrvatskoj i Bosni i  Hercegovini mogli uspisati na nijedan faklutet. Bez prijemnoga upisivali smo se u Beogradu, Skopju, Prištini, Novom Sadu i Subotici. Bila je to podmukla svetosavska politika i neoprostiva glupost hrvatskih komunista i onih koji su bili na vlasti. Od nas stotinjak koji su tamo studirali, desetorica su oženili njihove curetine. Srećom, ja nisam jedan od tih njihovih zetova. Tako sam se ja našao u Beogradu i upisao, filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu.

Prvog časa, kako oni kažu za sat nastave, u prepunoj dvorani, profesor Veljko Korać prozivao je studente. Kad je rekao Ante Matić i ja se digao, gledali su me kao krokodila. Po tim pogledima osjetio sam neku čudnu nelagodu. Kad je završio prvi sat i ja izišao na hodnik, podviknuo je neki čovjek mojih godina:

Desi bre poglavniče!?

Ja sam ga pitao zašto me vrijeđa. On je prišao bliže i rekao, da me vodi u neki Kolarac na piće, pa će mi objasnit zašto je to rekao i još neke stvari. Prihvatio sam poziv i krenuli smo prema Kolarcu. Usput smo razgovarali. On me pitao odakle sam, što sam radio, pa tako kasno uspisujem fakultet. Ja sam mu onako iskreno ukratko ispričao odakle sam i što sam sve učio i zašto sam došao studirati u Beograd, jer se u Hrvatskoj nisam mogao nigdje upisati.

Kad smo banuli u taj Kolarac, u tu zadimljenu krčmu, prišli smo stolu za kojim su sjedila tri pjesnika. Čovjek koji me je nazvao onako na faksu, rekao je još gore: Doveo sam vam pravog ustašu. Čovek je iz Duvna, gdje je gola ustašija.

Jedan od njih  predloži da spojima dva stola, da se ne tiskamo za jednim stolom. Naručili su meni neki lincura bez da me pitaju što ću piti. Uto dođoše još dvojica pjesnika i opet me Čude predstavljao kao hrvatskog pesnika i ustašu. Iza njih došla su još dvojica i jedan od te dvojice bio je Ambro Marošević, Hrvat.

Letjele su runde da je divota. Kako nisam bio, navikao piti više količine alkohola, mene je uhvatilo to njihovo žestoko piće, pa sam počeo slobodnije govorit; da, zašto me zovu ustašom. Brana pitao, jer je vodio glavnu riječ za stolom: Jesi li ti ustaša ili srpska sluga? Tako mi registrujemo Hrvate.

Ako je tako, onda sam ustaša.

Kako su nasamarili Amerikanca

Za vrijeme studija u Beograda, kad sam imao koju kintu u džepu išao sam u Kolarac, a katkad u Francusku 7 (klub srpskih književnika), gdje se dobro jede, pije, psuje, muti i bistri sve živo i mrtvo, a ponajviše politika.

U Kolarac su zalazili novinari, mladi glumci, pisci i pjesnici, snobovi i mlade dame željne slave i brbljanja. Jednog podvečerja svratio sam u Kolarac i pridružio se Brani, Aci, Ambri, Čudi i Buli. S njima za stolom sjedio je neki Amerikanac. Pili su svi votku, ali na eks. Tek što sam sjeo, Brana veli:  

- Brat Hrvat, pije se na eks i ćuti, odnosno šuti kako govore tvoji.

Kad sam iskapio prvu čašicu skoro sam glasno protestirao jer sam umjesto votke popio vodu, ali me Brana dokačio malo nogom ispod stola u potkoljenicu i zaskočio riječima, da se šuti dok se ispija, a kasnije će krenuti priča, kad ispratimo gosta iz Amerike. Taj riđobradi Amerikanac, navodno bijaše student nečega u Beogradu po svoj prilici zalazio je među pisce i novinare zbog svojega tajnovita posla, pa je tako zapao, po svojoj nesreći među velike pesnike i još veće lokadžije. Kad je Amerikanac eksirao petu votku, počeo je trabunjat nešto sebi u bradu, platio svih pet rundi, digao se i oteturao niz Terazije, a nama je pristupio konabar Šeki i rekao: 

Slušajte, bre, bando pesnička. Svaki ima pasulj so, rebra i špricer. Časti vas, majku vam mangupsku, ona beda iz bedne Amerike.

Štos je bio u tome, što je Amerikanac pio votke, a mi vodu, pa kad je on platio pet rundi votke, nama je ostalo za grah i gemišt.

Kako sam za Glas koncila dobivao pljeskavicu

U klubu srpskih književnika, u Francuskoj 7, posluživali su slavne i neslavne pisce, pjesnike i razne druge umjetnike i povremene političke pi..e, kako ih je zvao Brana, konabar Buda i kuhar Ivo, gospar od Dubrovnika. Ivo je bio kraljev kuhar i neko vrijeme kuhao je Titu, pa ga otjerala Jovanka. Kad bi Ivo pripremio svoje specijalitete, prste ste lizali. Jedne noći došao sam malo ranije, sjedio sam za stolom i krišom čitao katolički tjednik Glas Koncila i katoličku obiteljsku reviju Kana. Ivo je sa strane škicnuo i pitao me što čitam. Rekao sam mu da je to moja stvar, a on će meni:

- Biće i moja – i sageo mi se do uha, prišapnuo da mu je nezgodno doći do tih novina, a rado bi ih čitao, pa ako ja njemu budem donosio te novine, on će meni svaki put svoju slasnu pljeskavicu. Tako je i bilo. Donio bih Kanu i Glas koncila, a katkad i još neka katolička glasila, dao Ivi krišom iza šanka, a on bi meni donio pljeskavicu. To je postalo sumnjivo mom prijatelju sjajnom srpskom pjesniku Brani, pa mi jednom tiho, da drugi ne čuju, reče u uho:

- Pitaj gospara Ivu čita li išta pravoslavno.

Kako je nastao problem imena

Moje ime Ante katkad je nekomu od njih zasmetalo, pa čak i prezimenjaku pjesniku Dušanu Matiću. Kad nas je Brana upoznavao u Francuskoj sedam, pružio sam mu ruku i rekao:

- Matić.

  Pogledao me gotovo radosno i rekao:

- A ime?

- Ante.

Ošinuo me riječima:

- Što nisi Stevan.

A ja sam mu odbrusio:

- Što vi niste Domagoj ili Muradif!

Stari i posve sijedi pjesnik se osmijehnuo, odmahnuo rukom i otišao za stol za kojim su sjedili klasici: Ćosa, Oskar, Bora, Bule i Steva.

- Đe ga nađe – odsječe pjesnik  Đetić. Aca odgovori umjesto mene:

-U Kuranu ili Kumranu. Tu je neđe!

 

Kako sam prokužio Bulinu posvetu

U Kolarcu katkad sam sjedio sam, a više puta u društvu mlađih srpskih pisaca i pjesnika i katkad bi zalutao koji Hrvat u naše društvo. Jer, tamo je bilo malo Hrvata. I oni koji su bili to što je su, nisu se očitavali da to jesu. Tako sam jedne noći zaružio u društvu Vuka, Bule, Dule, Ace, Bagole (Zagorac) i mog cimera Mile (Hercegovac) i bogme žestoko se sporili s nekima od njih, jer je Crnčević omalovažavao i vrijeđao Hrvate, dok ih je Bulatović kao branio. Taj Bule napisao mi je na svojoj knjizi Ljudi sa četiri prsta ovu posvetu:

- Bratu Hrvatu, pesniku Matiću! Stvara se veliki srpski nacion, Velika Srbija. Kad to doba dođe ko neznadne slušat srpsku pesmu, slušat će oluju.

Mnogo godina kasnije, kad su Hrvati u bitci nazvanoj Oluja njihove zaokupili i pobijedili, sjetio sam se Bule i njegove posvete, davne 1973. godine. Da je bio živ, nazvao bih ga i pitao na koju je oluju mislio!

Kako smo gledali paradu „srpske sile“

Izišli smo malo iza ponoći iz Francuske 7 i krenuli preko glavnog trga, Vuk, Brana, Aca, Bagola, Mile i ja. Kamo su ostali nestalo, vrag će ga znati. Nismo mogli prijeći ulicu, jer su marširale razne Titove postrojbe. Naime, noć prije dana pobjede 9. svibnja slavili su mimohodom svih rodova vojske, pa je svake godine generalna proba točno u ponoć. Te noći Beograd je bio na nogama, ljudi su gledali s prozora i nogostupa kud su prolazili razni rodovi vojske, od pješadije do artiljerije i raketa. Nismo mogli prijeći ulici, klatili smo se na nogostupu dok je Aca pjevušio. Goni mile volove da pase. Zgrabili su ga neki ljudi u civilu i odvukli kao vukovi ovna, a mi smo ostali na nogostupu i blebetali pripiti. Dok je Titova vojska marširala i tenkovi tutnjeli glavnom ulicom srpske prijestolnice, Vuk Drašković stavi ruku na moje rame i reče:

- Vidiš li, bre, ovu srpsku silu.

- Kako, samo vašu silu.

- Videćeš je smelu na delu.

- Koji ti je k...c istočni Ercegovac – rekao sam. A on je buncao pripit.

-  Kad onaj otegne, (mislio je na Tita) kad ta srpska sila se pokrene, neće vam ostat kamen na kamenu ni u Dubrovniku. Ima da ti s tenkom ušetam u avliju, u dnevnu sobu. Zakukat će tada i dete u utrobi ustaške majke.

 - Ti nisi normalan - rekao sam mu i odvojio se od njih. Dugo tu noć nisam mogao zaspati. Pio sam neki konjak i plakao, a nisam znao zašto pijem i plačem u samoći i tišini podstanarske sobice. Možda sam kroz dim cigare i zatomljene jave, slutio buduće strojnice i masovne grobnice.

Kako je i zašto nastao Memorandum

Nosio sam bradu i Đetić (Jevrem Brković) je znao reći da pomalo sličim njegovu Njegošu. Tako sam se mogao lako prodati za Crnogorca. To se dogodilo jedne noći u Francuskoj 7 (klub srpskih književnika) u društvu akademika Vasilija Krestića, Dobrice Ćosića, Matije Bećkovića, Antonije Isakovića, Branka Ćopića i glavnog urednik Književne reči, Milisava Savića. Kako sam bio mladolik, bradat, povisok i kosmat, kao mali Njegoš, oni su mislili da sam Crnogorac. Jedino je Milisav znao da sam Hrvat, jer sam s njim upao u to elitno visoko društvo.

Slušao sam na svoje rođene uši kako govore gdje sve treba poslati njihove učitelje i učiteljice, nastavnike i profesore, koji u tim mjestima i u određenim školama u Bosni i Hercegovini, da tamo „vaspitavaju i prevaspitavaju“ male balije i ustaše, pa su čak spomenuli i moje Duvno (sjetite se one učiteljice iz Šumadije koja je branila djeci da idu na vjeronauk i poginula je u mećavi), a meni je bila najzanimljiviji njihov razgovor o Memorandumu u nastajanju.

Za te njihove učitelje nastavnike sam znao iz vlastitog iskustva odakle dolaze i tko ih i zašto šalje u naše škole. Uostalom i mene su učili najprije ćirilicu, pa tek onda latinicu. Odjednom u tom razgovoru Antonije Isaković obrati se Dobrici Ćosiću i kaže:

- Zamisli što matori Čubrilo kaže za našu srpsku stvar!

 Tako su zvali Memarandum u nastajanju.

- Što?- pitao je Ćosa i progunđao nevoljko, da pusti ludog i matorog Čubrila da brblja bez veze, a Vasilije Krestić je bio odrešit kad reče:

- Ne, bre! Čubrilo kaže da je sve dobro i lepo sročeno u našoj srpskoj stvari, osim jednoga.

- A šta mu je to jedno šta ne valja?-  uskočio mu je u riječ mlađahni akademik Matija Bećković, Crnogorac, a Srbin po zanimanju.

  • Sa Hrvatima sve, samo ne ratovati.

To je rekao Vasa Čubrilović, onaj Čubrilo kako su ga zvali srpski pisci i akademici, koji je išao rame uz rame s Gavrilom Principom kad su upucali austrijskog prijestonaslednika Ferdinanda i njegovu trudnu ženu.

Da je Slobo poslušao Čubrila 1991. možda bi priča bila posve drukčija.

 

Kako su pjevali pjesnici i pisci svetosavci

 

Na nebu stoluje Srbin bog

oko njega anđeli lepo poje

i slave Srbina boga svog

 

Kad sam prvi put čuo ovu pjesmicu, koju su  pjevušila dva mlada nadobudna srpska pjesnika i jedan poznati prozaik u nekoj zadimljenoj birtiji blizu Tašmajdena, nisam mogao vjerovati svojim ušima, a ni očima. Zašto očima! Pisca koji je s njima pjevao ovu suludu, besmislenu pjesmicu učio sam u školi.

Družeći se sa srpskim i crnogorskim piscima, pjesnicima, novinarima, glumcima i slikarima; riječju umjetnicima, nisam odmah shvatio njihove pojedinačne komplekse, kolektivne zablude i namjere. Mislio sam da se šale. Ali, nažalost ta istina postala je strašna šala, koja je u krvi nestala. Možete si mislit oni su bili uvjereni da su oni poseban, izabran narod, nebeski narod, nešto poput Židova, i da je njihova misija mesijanska, kao odabranog naroda, kako su se nazvali, među evropskim narodima, pogotovu ovima na Balkanu, konačna i odlučna, stvarnost kakvu će oni drugima donijeti kao izabrani narod od povijesti i Boga. Oni su jedini narod na  Zemlji, koji su  Boga  nacionalizirali, posrbili, dali Bogu nacionalno određenje. To je najgorljivije zastupao i širio Vuk D.

Mene se posebno dojmilo pjevanje đetića, (Crnogorci su bili direktori firmi) koje je predvodio Jevrem Brković. Pjevali su neke  njihove pjesme, koje nikad prije nisam čuo, a posebno me se dojmilo kad su složno zapjevali:

Aoj, aoj Durmitore svih planina direktore...

Kako me Cladia Cardinale poljubila u usta

Studirao sam redovito teologiju u Firenci i izvanredno talijanski i književnost u Sieni. Te 1971. godine dobio sam uglednu talijansku književnu nagradu za poemu Canto dolente. Prigodom dodjeljivanja nagrada u blještavoj dvorani punoj uglednika, talijanskih javnih djelatnika, umjetnika, književnika, glumaca, političara... dodjeljivane su tri nagrade, za prozu, za skulpturu i za poeziju.

Slavna glumica Claudia Cardinale je čitala ulomak iz romana nagrađenog talijanskog prozaika i ulomak moje poeme. Predsjednik žirija bio je grande poeta Giuseppe Ungaretti.

Kad sam ja došao na red, njihov tada poznati televizijski voditelj Pipo Baudo, rekao je kako je pobjedilo dobro barbarsko srce. Čovjek me iz čista mira nazvao barbarom. Kako sam bio visok, a oni oko mene mali rastom, ja sam se našalio, da sam viši barbar od sinjora do mene Pipa, pa sam dodao, neka se zna; ako su Bošković i Klović barbari, onda sam i ja. Zaradio sam buran aplauz nakon ti riječi. Kad se aplauz stišao, rekao sam i to, neka se zna, da je svojedobno kupolu crkve svetoga Petra u Rimu bila pukla, pa je naš genijalni Ruđer Bošković zakrpio.

Kad je sve završilo i počelo čestitanje, ja sam prišao Claudiji i poljubio joj ruku, a ona je mene, moram vam priznati, stravsteno poljubila pravo u usta. Uzgred rečeno, Talijanke trzaju silno na visoke momke, a ja sam tada bio takav. To me zbunilo i šokiralo, jer sam tada bio studente teologije, mladi klerik, franjevac. Videći to što mi uradi Claudija, Ungaretti se jetko našalio:

Antonio, podnesi i prinesi tu žrtvu Gospodinu! 

Kako smo se ljubili po hrvatski i srpski

Kad sam, nakon studija, selio iz Beograda za Zagreb, na rastanku mi Brana predloži, da se najprije poljubimo bratski hrvatski dva puta, a onda ćemo srpski tri puta, što smo učinili stojeći pokraj kamiona na kojem su bile moje utovarene stvari. Najprije smo se poljubili dva puta po moju, a onda tri puta po njegovu. Kad sam stao nogom na papučicu auta i htio ući u kabinu kamiona, Brana mi dobaci onako prostodušno, ljudski, duhovito i znakovito:

- Brat Hrvat jeli ti ime bilo teško u ovoj našoj velikoj palanki!?

Kimnuo sam glavom i potvrdio, on se nasmijao, a ja sam mu dobacio na rastanku, da je to kao Jovo u Zagrebu.       

 

Napomena: Tekstovi i kolumne objavljeni na portalu ne izražavaju nužno stavove i mišljenje uredništva portala, već su osobni stavovi autora.

           

Ante Matić - članci

Velj 28, 2017

Ante Matić: Otvoreno pismo biskupu…

Štovani! Međugorsko čudo traje od 1981. godine i…

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME