Ponedjeljak, 29 Kolovoz 2016 09:28

Duvanjska molitva

Ocijeni sadržaj
(7 glasova)



Bože, pogledaj ovaj narod hrvatski, ovu našu sadašnjost, ovo naše živo zlo, ove naše političke budalaše, i prosvijetli im pamet, da svoj narod ne dokrajče bijelom kugom i monotonom tugom.


Napisao: Ante Matić


Slušam ove hrvatske političare koji govore o nekoj našoj prošlosti i nekoj njihovoj budućnosti. Za njih nema sadašnjosti. A meni se, da prostite živo grebe, za njih, za tu njihovu prošlost i njihovu budućnost. Mene silno i bolno muči sadašnjost. Ustaše govore o toj prošlost s nostalgijom i tugom, a partizani s odioznosti i zloćom. Ovi drugi spominju neke aveti prošlosti i neke drugove „narodne heroje“ sa Sutjeske i Neretve, neke žrtve Jasenovca i Jadovna, a prvi neke žrtve s nekog austrijskog zlopolja, neke slovenske propunte Jazovku i Hudu jamu, neka poratna klanja, kolone i marševe smrti, žrtve rata i poraća, žrtve nacizma, fašizma, ustašije, partizanije, žrtve marksizma, lenjinizma, staljnizma, komunizma, neku kolonizacije, privatizaciju, nacionalizaciju, nekog Tita i partiju …
Jedni su bili ustaše, drugi partizani. Kažem i ne lažem, bio je ustaški pokret, bio je i pratizanski pokret. Jedni su bili ustaše i domobrani, a drugi samo partizani. Ustaše i domobrani ratovali su za Nezavisnu državu Hrvatsku, a partizani za Jugoslaviju. Na jednoj strani ustaše i domobrani, na drugoj partizani. Ustaše i partizani: to su bili pokreti, a ne stranke i neke bajke.

Gdje je ostala povijest

Nedavno je komunističko govedo riknulo, ali dok je u Jugi hrvatsku krvavu travu paslo, mukalo je o stranci opasnih namjera i nekim ljudima iz mračnih, minulih vremena. Kad se radi o nama, ili njima, uvijek je riječ o hrvatskim ustašama i hrvatskim partizanima, njihovim potomcima, djeci i unucima; i, prošlosti, koje kao da nema. To dvojstvo, ta hrvatska ustašija i ta hrvatska partizanija! Čitava se naša prošlost na to svodi. Sadašnjosti kao da nema, tako mi krvavog podnebesja i plodova zla u vrtu nespkoja. Gdje se izgubila istina o našoj prošlosti ? Gdje je naša istina zanoćila? Gdje se hrvatska sadašnjost izgubila? Zašto smo u prošlosti zatočeni, u sadašnjosti zarobljeni onim nečim čega odavno nema? Zašto se svađamo oko onoga što su radili hrvatske ustaše i hrvatski partizani? Kao da je naša povijest od lani? Kao da nema naklani, preklani, zaklani? Kao da su u hrvatskoj prošlosti bili samo jedino i uvijek ustaše i partizani! Gdje je nestao Porga, Domagoj, Borna, Tomislav, Zvonimir, Gubec, Zrinjski i Frankopani? Gdje nestadoše Tuga i Buga i njezina braća? Ko to kaže da ih nema grebo li ga ćaća, ko to laže kad istina zakaže?
Nedavno je ovdje u prijestolnici svih Hrvata na planetu, komunističko govedo iz neke Pogane selendre, riknulo, da je konačno završio Drugi svjetski rat. Vala mašala! Naš nedavni i slavni i obrambeni i oslobodilački rat, kao da nije bio, kao da se negdje zagubio. Neka ero govedo rikne o našem najčistijem i najblistavijem ratu u povijesti.
U što se naša sadašnjost ratom i poraćem, borbom i pretvorbom pretvorila?

Od prošlosti prošlo u sadašnjost

Mene ne zanima ono što je prošlo u prošlosti i kolektivnu memoriji, već ono sadašnje u prošlosti i ono što je iz prošlosti prošlo u sadašnjosti, kao i ono što nije prošlo u stvarnosti i budućnosti, kao i ono što je od prošlosti prošlo u sadašnjost i ostalo zauvijek zarobljeno i izgubljeno u budućnosti!
Nije sve što se dogodilo prošlo u prošlost i izgubilo se na putu kroz sadašnjost u budućnost. Nema ništa sadašnje u prošlosti, niti buduće u sadašnjosti, a još manje buduće u prošlosti ili sadašnjosti, ali zato nešto od toga ili bolje rečeno ovremenilo se u vremenu. Od te misli želim poletjeti, dok se Čvrsnica s Vranom došaptava o tajni koja ječi svemirom, kako u Duvanjskoj rapsodiji kaza, sin ječma i pastorak pšenice, naš Andrija iz Oplećana.
Ovo govorim i molim za one koji su vjerovali da ne vjeruju u Boga, kad više ni sami nisu znali da nevjeruju u ništa, za one koji su osmjehom razgonili tugu tužnih lica, za one koji su tješili neutješne, a sami bili neutješni, za one koji su zamijenili žalost za veselje, za one čija je ljubav dala krila onima koji nisu znali letjeti, za one koji su poletjeli iz ljubavi i letjeli do sebe kao do jedinog cilja, za one koji su patnju zamijenili radošću, očaj srećom, beznađe nadom, za one kojima dugujem život i radosti življenja, za one koji su me potkradali, a nisu u duši bili lopovi, varali a nisu u srcu bili varalice, lagali a nisu u biti bili lažovi, psovali a nisu bili psovači, za one kojima ne mogu dovoljno zahvaliti što su me učili, za one koij su me pročitali, kao što sam ja pročitao Bibliju, Rigvede, Kuran, Divinu komediju, Rat i mir, Jadnike… a , što je s onima koji su danas gospodari životu i smrti maloga čovjeka i koji odlučuju o sudbini pojedinca i naroda.

Bože, pogledaj ovaj narod hrvatski, ovu našu sadašnjost, ovo naše živo zlo, ove naše političke budalaše, i prosvijetli im pamet, da svoj narod ne dokrajče bijelom kugom i monotonom tugom.

Dobri Bože, molim te za hrvatske ustaše, za hrvatske partizane, za njihove sinove i unuke, za sve njihove potomke, da se o sebi ne zabave, da se dozovu pameti i prestanu međusobno svađati i, kao psi, klati!

Bože, molim te da se ustaška i partizanska djeca i unuci, pomire i da jedni drugima pruže ruku, kad to nisu učinili njihovi očevi i djedovi; da zavlada ljubav, a ne zloba.

Na kraju svega, ako kraja ima, Bože, zašto nas naši partizanski budalaši nazivaju fašistima, kad fašisti nismo. Ako postoje danas u Hrvatsko neki antifašisti, tko su onda i gdje su onda fašisti?
Komu smeta za dom spreman, neka udari glavom o zid na kojem je visjela Titova slika.
Reci, zašto si spreman? Za dom jesi, za ljubav prema Hrvatskoj jesi, za Hrvatice jesi, za ovakvu zbilju nisi, za bolju sadašnjost jesi, za drugove nisi, za sretniju budućnost jesi, ovdje u Lijepoj našoj i tamo u Dragoj našoj. Amen!

 

Ante Matić - članci

Lis 01, 2017

Tko je zaslužan za pripajanje Istre…

ZVIZGA DRUGOVA ISTRIJANA Piše: Ante Matić Držao…

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME