Petak, 23 Prosinac 2016 11:59

Kolači od suza

Ocijeni sadržaj
(12 glasova)

 

Piše: Ante Matić

U hladnoći i samoći stare kamene kuće sjela je kraj šporeta starica s krunicom u rukama. Tiho je molila. Sklupčena u klupku nevolje i strašne osame, izgledala je kao zaboravljena stvar, gurnuta u stranu, daleko od svega što živi. Pucketala je vatra u šporetu i zamiralo nešto duboko u duši starice Ane. Povremeno je pogledavala raspelo na zidu i slike sinova i unuka, koje je poredala po nekom svojem redoslijedu, pa je slika Ivanova bila ispod Markove, a Jozina desno i malo niže od Ivanove, dok je Stipina i Jurina bila odmaknuta od ostalih slika.

Starica ne pamti kad je raspelo stavljeno na zid. Na istom mjestu visjelo je otkad je došla u tu kuću. Uzdahnula je tiho i izustila:

– Eeee... zatekla sam te, Isuse, u ovoj kući!

Utom se otvoriše vrata i polako uđe baba Luca:

– Valjen Isus! – pozdravila je s vrata.

– Navik, kumo moja. – odgovori baba Ana.

Luca strese snijeg s nogu i sjede s druge strane šporeta.

Dok je sjedila, doskoči je baba Ana:

– Oće li tvoji doć za Božić?

– Mate je obećao priko telefuna da će doć s dicom.

– Priko žice – reče tiho, kao za sebe stara Ana.

– Kumo moja, nije priko žice.

– Jakako, bona bila!

– Moj Mate je u Australiji.

– I do tamoka pružili su žicu?

– Di će je pružit kad je sve do tamoka golema voda.

– Ajde budi pametna, svašta ljudi naprave.

– Bog bio s tobom drugo moja, pa ne more to tako.

– Nego kako?

– Pa, ja mislim vako, razumiš ti mene, drugo moja lipa i draga, da tuteka ne triba žice. Sve to leti zrakom k'o tice.

– Kako će ti riči letit odavde do Amerike i Avstralije?

– Bome, eto odlete i tamoka ji uvate u one kutije, kao što je radijon. To ti je tako.

– Bilo tako ili ne bilo, reci ti meni jesi li za kavu?

– Eto popila jutros na ćesrce!

– E, neka si malko jutros došla. Lakše mi draga moja.

– Eto i meni, pravo da ti kažem. Dodije po vazdan sidit sama u onoj kućetini.

– Dan jopet nekako prođe, a noć, Bože me sačuvaj, duga li je i teška, Gospe moja!

– Tako je i meni kumo moja.

– Ostari se brzo!

– Sićaš li se kad smo curovale?

– Koda je jučer bilo.

– Majko sveta, di odleti mladost i ono vrime i kako to sve tako brzo mine?

– Što je lipo, kratko traje. Kako je bilo lipo dok smo bile mlade! Teška li je starost, kumo moja – kaza Luca i kašljucnu.

– Ostarile, igru ostavile! – našali se baka Ana i stavi džezvu s vodom na jako zagrijanu peć.

– Jesi li zgotovila kolače? – upita Luca.

– Još je pet dana do Božića. Sutra ću.

– Ja sam moje ispekla, pa došli ne došli – sjetno i tugaljivo izusti Luca pogledavši prema raspelu.

– Ja ću mojima sutra peći kolače, pa došli oni ne došli.

– Moji su obećali da će ove godine doć za Božić.

– Tako su ti govorili i lani i priklani!

– Tvoji isto tako, rano moja ljuta!

– Eto jesu, sram ij bilo!

–Možda ne mogu. Dalečina je to velika.

– Jašta je, kumo moja. Kad sam ono onomad išla Mati, vazdugi dan i noć provela sam u avijunu. Bože sačuvaj, doli oblaci i voda.

– Jel' te bilo stra?

– Učuvaj me, Gospe blažena. Ne bi više tamoka pošla za ništa na svitu.

– Moj Jure me nagovaro da dođem k njemu u Kanadu.

– To ti je zerku bliže od Avstralije.

– Bilo ga bliže ili dalje, meni se nije dalo ić. Kad mi je reko da će me sist u avijun i da ću u tom avijunu letit deset sati, rekla sam sebi i njemu da neću, i da nema te sile koja će mene tamoka otrat i nagovorit da odem. Kog su jarca tamoka i išli?

– I ja to velim. Mogli su i ovdi živit.

– Mogli su, ali eto nisu.

– Pobigli su.

– Nisu pobigli! Nemoj tako o dici!

– Kad smo mi mogle ovde nji izrodit i podignut na noge, kad su mogli ovde živit njijovi didovi i pradidovi, što nisu i oni? Odletili priko bila svita, a nas ovamo ostavili same ?

– Duše mi moje, tako je i nikako inčije.

Onda su ušutjele i gledale u džezvu na šporetu. Luca će:

– Provrila je.

– Oćemo slađu, ili nako?

– Nako!

Ponovo su ušutjele. Luca je gledala kako njezina vršnjakinja i prijateljica otkad zna za sebe polako uzima kavu, sipa žlicu šećera u vodu, pa potom zaspe kavu, i prvi put primijeti kako joj se lagano tresu ruke. Htjede joj to reći, ali se predomisli i ne reče ništa. Ničim je nikad povrijedila nije, a ni nju Ana. Živjele su u istom mjestu, uzajamno se pomagale, jedna drugoj povjeravale i, što je bilo rijetkost u tom selu, nikad se nisu posvađale. Ana je rodila pet sinova i četiri kćeri, ona tri kćeri i dva sina. Sad živu same, svaka u svojoj staroj kući, a djeca i unuci prosuli se svijetom, od Njemačke do Australije, Kanade i Amerike. Prije nego će srknuti kavu, Luca reče:

– Kad njizi nema, Bože mi prosti, ko da i nije Božić.

– Nemoj tako, bona bila. Bože im lipo zdravlje i veselje, pa došli ne došli. Di su da su - važno je da su zdravo i dobro. I tamoka oni slave Božić. Jesu, zdravlja mi moga!

– A za koga sam pravila kolače? – tiho kaza Luca i sneveseli se, obori pogled prema starim daskama po kojima Ana hoda već šezdeset godina, otkad se udala.

– Nemoj jopet počimat, nemoj– pokuša je utješiti Ana, jer ju je dobro poznavala i znala da je opet zaplakala i oborila glavu dolje da joj kuma ne vidi uplakano lice. Dobro je znala da je plakala kad je mijesila kolače i da su suze kapale u kolače, da je tako spravljala kolače od suza za svoje unuke, koji možda ni ovoga Božića neće doći.

– Dođe mi teško, moja kuma Ane!

– Nemoj tako, pa nije ni njima lako.

– Golema je tuđina i velika je dalečina disu otišli.

– Golemo je Božje proviđenje. Bože im lipo zdravlje.

– Tako je, kume moja – kaza stara Luca, podiže se sa stolice, polako, sporo i teško i pođe prema vratima.

– I ode ti.

– Ode. Vrime je. Popile smo kavu, malko ljudikale, malko se jedna drugoj izjadale pa mi je sadak lakše. Tebe je sutra red kod mene.

– Je, dobro veliš. Baš mi je drago što si živa.

– I meni – pomalo začudno reče Luca i iziđe tiho iz Anine kuće isto onako kako već godinama ulazi i izlazi.

Kad je Ana ostala nasamo sa svojim mislima, s godinama i bolovima, zaželi da je Bog pozove k sebi, jer se napatila i naživjela, a kad dobro razmisli, možda ne bi nikomu puno nedostajala, jer su se djeca već navikla živjeti daleko od nje, a ona isto tako od njih u pustoši i samoći stare, oronule kuće. Pogleda u raspeće na zidu i zavapi:

– Bože moj, di su sada, što rade, jesu li zdravo i oće li ji vidit moje oči? Isuse blagi i dragi, čuvaj moju dicu i unuke. Ti znaš da nisam nikomu skrivila koliko bi muva ponila na krilcu. Bože daj da se dica živa kući vrate, da barem neko dođe da i ovaj Božić ne budem sama.

Onda je osjetila pustoš sobe i, sjedeći kraj prozora, gledala je uplakanim očima niz dolinu zaodjenutu u bjelinu. Njihala se lagano na starom stolcu kao osakaćeno drvo na vjetru s kojeg su mrazevi i vjetrovi poskidali lišće, pa se gole, ozeble grane naginju prema dolje, oteščale od leda i studeni. Tako je znala sjediti satima, zagledana kroz prozor tiho moleći i živeći u nadi da će neki od sinova ili kćeri banuti; da će ugledat kako se približava pragu doma očeva, kući u kojoj ih je donijela na svijet, odnjihala u kolijevci neimaštine, koja, kad sve dobro sagleda, bijaše beskrajno lijepa. Ali eto sudbina je tako htjela pa su svi zamakli preko brda, u svijet i golemu tuđinu.Vjerovala je da nisu zaboravili nju ni staru kuću, ni dolinu djetinjstva.

Na drugom kraju svijeta, u dalekoj zemlji, jedan Anin sin unosio je iz auta u kuću sve što je kupio za Božić: borić, slatkiše, piće, namirnice, darove ženi i djeci, a onda se nenadano sjeti običaja i blagovanja Božića u starom kraju pa reče ženi:

– Još da mi je kolača moje majke

– A meni moje bake. – tiho će Ruža pospremajući stvari koje je Ivan donio iz kupovine. Onda je Ivana silna želja spopala da odmah nazove majku i upita što radi i kako je. Podigla je slušalicu.

– Ko je, ko zove, a?

– Ja sam, mama – rekao je Ivan i upitao majku što radi.

– Sine moj spremam kolače.

– A od čega su? Jesu oni što sam ih volio jesti kad sam bio dijete?

– Jesu, sine. Samo sam im nešto dodala.

– Što, mama?– upita sin ganuto.

– Malo suza, sine moj – tiho izusti starica i dok je spuštala slušalicu trudila se da glasno ne zaplače, da je sin na drugom kraju svijeta ne čuje. Tek što je spustio slušalicu, Ivan naglo donese odluku da odleti u rodni kraj. Žena i djeca nisu bila voljna s njim poći. Pošao je sam. U melburškoj zračnoj luci sin ga upita, što ga tako povuklo pa je odjednom, nenadano i neplanirano, nakastio otići u svoj rodni kraj:

– Moram vidjet majku. Nakon toliko godina odvest ću je na ponoćku. A i zaželio sam se božićnih kolača moje majke. Ne možeš ti to nikad shvatiti, sine moj – kaza Ivan i mahnu rukom odlazeći prema zrakoplovu.

 

 

 

 

Više u ovoj kategoriji: « Božićni običaji u mom selu Bosna »

Ante Matić - članci

Velj 28, 2017

Ante Matić: Otvoreno pismo biskupu…

Štovani! Međugorsko čudo traje od 1981. godine i…
Sij 23, 2017

Bosna

Prošlost pregazila sadašnjost, ili što nam to…

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME