Petak, 23 Prosinac 2016 11:59

Kolači od suza

Ocijeni sadržaj
(12 glasova)

 

Piše: Ante Matić

U hladnoći i samoći stare kamene kuće sjela je kraj šporeta starica s krunicom u rukama. Tiho je molila. Sklupčena u klupku nevolje i strašne osame, izgledala je kao zaboravljena stvar, gurnuta u stranu, daleko od svega što živi. Pucketala je vatra u šporetu i zamiralo nešto duboko u duši starice Ane. Povremeno je pogledavala raspelo na zidu i slike sinova i unuka, koje je poredala po nekom svojem redoslijedu, pa je slika Ivanova bila ispod Markove, a Jozina desno i malo niže od Ivanove, dok je Stipina i Jurina bila odmaknuta od ostalih slika.

Starica ne pamti kad je raspelo stavljeno na zid. Na istom mjestu visjelo je otkad je došla u tu kuću. Uzdahnula je tiho i izustila:

– Eeee... zatekla sam te, Isuse, u ovoj kući!

Utom se otvoriše vrata i polako uđe baba Luca:

– Valjen Isus! – pozdravila je s vrata.

– Navik, kumo moja. – odgovori baba Ana.

Luca strese snijeg s nogu i sjede s druge strane šporeta.

Dok je sjedila, doskoči je baba Ana:

– Oće li tvoji doć za Božić?

– Mate je obećao priko telefuna da će doć s dicom.

– Priko žice – reče tiho, kao za sebe stara Ana.

– Kumo moja, nije priko žice.

– Jakako, bona bila!

– Moj Mate je u Australiji.

– I do tamoka pružili su žicu?

– Di će je pružit kad je sve do tamoka golema voda.

– Ajde budi pametna, svašta ljudi naprave.

– Bog bio s tobom drugo moja, pa ne more to tako.

– Nego kako?

– Pa, ja mislim vako, razumiš ti mene, drugo moja lipa i draga, da tuteka ne triba žice. Sve to leti zrakom k'o tice.

– Kako će ti riči letit odavde do Amerike i Avstralije?

– Bome, eto odlete i tamoka ji uvate u one kutije, kao što je radijon. To ti je tako.

– Bilo tako ili ne bilo, reci ti meni jesi li za kavu?

– Eto popila jutros na ćesrce!

– E, neka si malko jutros došla. Lakše mi draga moja.

– Eto i meni, pravo da ti kažem. Dodije po vazdan sidit sama u onoj kućetini.

– Dan jopet nekako prođe, a noć, Bože me sačuvaj, duga li je i teška, Gospe moja!

– Tako je i meni kumo moja.

– Ostari se brzo!

– Sićaš li se kad smo curovale?

– Koda je jučer bilo.

– Majko sveta, di odleti mladost i ono vrime i kako to sve tako brzo mine?

– Što je lipo, kratko traje. Kako je bilo lipo dok smo bile mlade! Teška li je starost, kumo moja – kaza Luca i kašljucnu.

– Ostarile, igru ostavile! – našali se baka Ana i stavi džezvu s vodom na jako zagrijanu peć.

– Jesi li zgotovila kolače? – upita Luca.

– Još je pet dana do Božića. Sutra ću.

– Ja sam moje ispekla, pa došli ne došli – sjetno i tugaljivo izusti Luca pogledavši prema raspelu.

– Ja ću mojima sutra peći kolače, pa došli oni ne došli.

– Moji su obećali da će ove godine doć za Božić.

– Tako su ti govorili i lani i priklani!

– Tvoji isto tako, rano moja ljuta!

– Eto jesu, sram ij bilo!

–Možda ne mogu. Dalečina je to velika.

– Jašta je, kumo moja. Kad sam ono onomad išla Mati, vazdugi dan i noć provela sam u avijunu. Bože sačuvaj, doli oblaci i voda.

– Jel' te bilo stra?

– Učuvaj me, Gospe blažena. Ne bi više tamoka pošla za ništa na svitu.

– Moj Jure me nagovaro da dođem k njemu u Kanadu.

– To ti je zerku bliže od Avstralije.

– Bilo ga bliže ili dalje, meni se nije dalo ić. Kad mi je reko da će me sist u avijun i da ću u tom avijunu letit deset sati, rekla sam sebi i njemu da neću, i da nema te sile koja će mene tamoka otrat i nagovorit da odem. Kog su jarca tamoka i išli?

– I ja to velim. Mogli su i ovdi živit.

– Mogli su, ali eto nisu.

– Pobigli su.

– Nisu pobigli! Nemoj tako o dici!

– Kad smo mi mogle ovde nji izrodit i podignut na noge, kad su mogli ovde živit njijovi didovi i pradidovi, što nisu i oni? Odletili priko bila svita, a nas ovamo ostavili same ?

– Duše mi moje, tako je i nikako inčije.

Onda su ušutjele i gledale u džezvu na šporetu. Luca će:

– Provrila je.

– Oćemo slađu, ili nako?

– Nako!

Ponovo su ušutjele. Luca je gledala kako njezina vršnjakinja i prijateljica otkad zna za sebe polako uzima kavu, sipa žlicu šećera u vodu, pa potom zaspe kavu, i prvi put primijeti kako joj se lagano tresu ruke. Htjede joj to reći, ali se predomisli i ne reče ništa. Ničim je nikad povrijedila nije, a ni nju Ana. Živjele su u istom mjestu, uzajamno se pomagale, jedna drugoj povjeravale i, što je bilo rijetkost u tom selu, nikad se nisu posvađale. Ana je rodila pet sinova i četiri kćeri, ona tri kćeri i dva sina. Sad živu same, svaka u svojoj staroj kući, a djeca i unuci prosuli se svijetom, od Njemačke do Australije, Kanade i Amerike. Prije nego će srknuti kavu, Luca reče:

– Kad njizi nema, Bože mi prosti, ko da i nije Božić.

– Nemoj tako, bona bila. Bože im lipo zdravlje i veselje, pa došli ne došli. Di su da su - važno je da su zdravo i dobro. I tamoka oni slave Božić. Jesu, zdravlja mi moga!

– A za koga sam pravila kolače? – tiho kaza Luca i sneveseli se, obori pogled prema starim daskama po kojima Ana hoda već šezdeset godina, otkad se udala.

– Nemoj jopet počimat, nemoj– pokuša je utješiti Ana, jer ju je dobro poznavala i znala da je opet zaplakala i oborila glavu dolje da joj kuma ne vidi uplakano lice. Dobro je znala da je plakala kad je mijesila kolače i da su suze kapale u kolače, da je tako spravljala kolače od suza za svoje unuke, koji možda ni ovoga Božića neće doći.

– Dođe mi teško, moja kuma Ane!

– Nemoj tako, pa nije ni njima lako.

– Golema je tuđina i velika je dalečina disu otišli.

– Golemo je Božje proviđenje. Bože im lipo zdravlje.

– Tako je, kume moja – kaza stara Luca, podiže se sa stolice, polako, sporo i teško i pođe prema vratima.

– I ode ti.

– Ode. Vrime je. Popile smo kavu, malko ljudikale, malko se jedna drugoj izjadale pa mi je sadak lakše. Tebe je sutra red kod mene.

– Je, dobro veliš. Baš mi je drago što si živa.

– I meni – pomalo začudno reče Luca i iziđe tiho iz Anine kuće isto onako kako već godinama ulazi i izlazi.

Kad je Ana ostala nasamo sa svojim mislima, s godinama i bolovima, zaželi da je Bog pozove k sebi, jer se napatila i naživjela, a kad dobro razmisli, možda ne bi nikomu puno nedostajala, jer su se djeca već navikla živjeti daleko od nje, a ona isto tako od njih u pustoši i samoći stare, oronule kuće. Pogleda u raspeće na zidu i zavapi:

– Bože moj, di su sada, što rade, jesu li zdravo i oće li ji vidit moje oči? Isuse blagi i dragi, čuvaj moju dicu i unuke. Ti znaš da nisam nikomu skrivila koliko bi muva ponila na krilcu. Bože daj da se dica živa kući vrate, da barem neko dođe da i ovaj Božić ne budem sama.

Onda je osjetila pustoš sobe i, sjedeći kraj prozora, gledala je uplakanim očima niz dolinu zaodjenutu u bjelinu. Njihala se lagano na starom stolcu kao osakaćeno drvo na vjetru s kojeg su mrazevi i vjetrovi poskidali lišće, pa se gole, ozeble grane naginju prema dolje, oteščale od leda i studeni. Tako je znala sjediti satima, zagledana kroz prozor tiho moleći i živeći u nadi da će neki od sinova ili kćeri banuti; da će ugledat kako se približava pragu doma očeva, kući u kojoj ih je donijela na svijet, odnjihala u kolijevci neimaštine, koja, kad sve dobro sagleda, bijaše beskrajno lijepa. Ali eto sudbina je tako htjela pa su svi zamakli preko brda, u svijet i golemu tuđinu.Vjerovala je da nisu zaboravili nju ni staru kuću, ni dolinu djetinjstva.

Na drugom kraju svijeta, u dalekoj zemlji, jedan Anin sin unosio je iz auta u kuću sve što je kupio za Božić: borić, slatkiše, piće, namirnice, darove ženi i djeci, a onda se nenadano sjeti običaja i blagovanja Božića u starom kraju pa reče ženi:

– Još da mi je kolača moje majke

– A meni moje bake. – tiho će Ruža pospremajući stvari koje je Ivan donio iz kupovine. Onda je Ivana silna želja spopala da odmah nazove majku i upita što radi i kako je. Podigla je slušalicu.

– Ko je, ko zove, a?

– Ja sam, mama – rekao je Ivan i upitao majku što radi.

– Sine moj spremam kolače.

– A od čega su? Jesu oni što sam ih volio jesti kad sam bio dijete?

– Jesu, sine. Samo sam im nešto dodala.

– Što, mama?– upita sin ganuto.

– Malo suza, sine moj – tiho izusti starica i dok je spuštala slušalicu trudila se da glasno ne zaplače, da je sin na drugom kraju svijeta ne čuje. Tek što je spustio slušalicu, Ivan naglo donese odluku da odleti u rodni kraj. Žena i djeca nisu bila voljna s njim poći. Pošao je sam. U melburškoj zračnoj luci sin ga upita, što ga tako povuklo pa je odjednom, nenadano i neplanirano, nakastio otići u svoj rodni kraj:

– Moram vidjet majku. Nakon toliko godina odvest ću je na ponoćku. A i zaželio sam se božićnih kolača moje majke. Ne možeš ti to nikad shvatiti, sine moj – kaza Ivan i mahnu rukom odlazeći prema zrakoplovu.

 

 

 

 

Više u ovoj kategoriji: « Božićni običaji u mom selu Bosna »

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME